Thursday , January 18 2018
Home | Magazin | Tito najavljen, asfalt postavljen!
Tito u Doboju 1974.
FOTO: Tito u Doboju 1974.

Tito najavljen, asfalt postavljen!

Znam da nije moguće, ali ako bi Josip Broz Tito još jednom mogao proći svojom nekadašnjom ulicom narod bi imao nešto i od života na ovom svijetu. A sadašnje velmože bi zasluženo gulile krompir u Zenici ili Foči, sa kolegama lopovima, ubicama, pljačkašima.

Nisu uzalud moji seljani govorili: smrt je jedina pravda na ovom svijetu. Svi moraju umrijeti i ovce, i ”božiji” pastiri i velmože. Slaba utjeha. Danas mnogo ”božijih” ovčica, to jest vjernika i nevjernika u mojoj Bosni i Hercegovini, Srbiji ili Hrvatskoj, žive u paklu i možda će otići u raj. A ”božiji” pastiri i velmože žive u raju i možda će otići u pakao, ako ima pravde na ovom i na onom svijetu. Ako mene pitate, ja više ne vjerujem u pravdu ni na ovom, ni onom svijetu…

Piše: Savo Petrović

REKLAMA

Dvadest godina, možda i više, plato između Željezničke stanice u Doboju i mosta preko rijeke Bosne kojim se išlo u centar grada, bio je neasfaltiran, ponekad ispunjen blatom, ili snijegom, bilo je tu i smeća. Željezničko  tansportno preduzeće i opština sporili su se oko toga ko treba da asfaltira taj dio grada površine fudbalskog igrališta. To jest, na čiji trošak će to biti urađeno.

Dolazili su u Doboj brojni republički i savezni rukovodioci, poslovnim i brzim vozovima. I sa Željezničke stanice, izgrađene nekoliko godina poslije završetka pruge Šamac – Sarajevo 1947. godine, odmah po izlasku iz zgrade sjedali su u mercedese pa nisu ni primjećivali neasfaltiran trg, blato ili snijeg. Sreski i opštinski rukovodioci odlazili su na sjednice u Sarajevo ili Beograd, do stanice su takođe stizali mercedesima i nisu ni zagledali da li je taj plato bio asfaltiran. I tako godinama bogami i decenijama. Niko ne popušta, ni ŽTP, ni opština…

Doboj je bio veliki željeznički čvor, drugi po veličini u Jugoslaviji, odmah poslije Vinkovaca. Na 32 kolosijeka otpravnici i drugo osoblje Željezničke stanice dočekivali i ispraćali 160 lokalnih, putničkih, ubrzanih, brzih, poslovnih, teretnih i denčanih vozova koji su svakog dana stizali u Doboj ili odlazili u pravcu Beograda, Niša i zatim Istanbula, ili Banjaluke, Prijedora, Zagreba, Ljubljane, zatim Trsta, Milana Pariza, ili sjeverno do Minhena ili Štutgarta, ili Sarajeva, Zenice, Mostara i Ploča, ili Šamca, Osijeka, Novog Sada, ili Vinkovaca ili Tuzle, ili Zavidovića…

Jednog popodneva, krajem marta 1974., vraćao sam se iz Beograda sa sastanka u Redakciji ”Politike”, a sutradan ujutro trebalo je da idem u Sarajevo, opet na neki sastanak. Kada sam stigao iz Beograda, plato kod Željezničke stanice u Doboju izgledao je kao i u proteklih dvadeset godina, bez asfalta, sa dosta makadama… Ujutro, oko sedam sati krenuo sam iz grada na Željezničku stanicu i odmah sa mosta ugledao čudesan prizor: plato je bio asfaltiran, još se osjećao miris asfalta, ovaj dio grada sada je izgledao ljepše, uređenije, ma upravo velegradski! Šta se to desilo preko noći, pitao sam se. Odgovor sam saznao u Sarajevu: predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito dolazi u posjetu Doboju 2. aprila 1974. godine. Aha, u tom grmu leži zec – Tito najavljen, asfalt preko noći postavljen.

doboj

Željeznička stanica u Doboju / Foto: Sead Kruškić, lična arhiva

Predsjednik Republike toplo je i srdačno dočekan u Doboju. U ime redakcije ”Glasa komuna” bio sam, zajedno sa kolegama Feridom Čehićem i Osmanom Kikićem određen da pratim Tita u Doboju i pišem o tome. Predsjednik je odsjeo u Hotelu ”Bosna” i svi novinari su ušli u salu. Kada sam na ulazu pokazao svoju akreditaciju  pripadniku tajne policije Jovanu Tadiću, odbio je da me pusti. Moje molbe nisu pomogle. Sve je to ugledao Blažo Mandić, sekretar za informacije kabineta Predsjednika SFRJ, došao do vrata i upitao da li ima još novinara koji žele ući u salu gdje je Tito već bio sa svojom pratnjom. Pokazao sam akreditaciju, Mandić je odmahnuo rukom i rekao: ”Ulazite” i smjestio me tri-četiri koraka od Predsjednika Republike. A onaj policajac koji je grubo odbio da me pusti u salu bio je sin Živka Tadića, dobrog čovjeka, našeg dopisnika iz Odžaka i Posavine kome sam ja redovno objavljivao tekstove. Pravilo kakav otac, takav sin nije uvijek primjenjivo, pokazalo se to i na primjeru policajca Jovana Tadića.

Josip Broz Tito se dovezao od Željezničke stanice do hotela, preko mosta, alejom zvanom Ulica maršala Tita, razgovarao sa rukovodstvima regiona i opštine. Razgovor je nastavljen i u vrijeme doručka. A za doručak svi smo dobili pitu zeljanicu. Tito je ispraznio svoj tanjur i zatim pozvao konobara da mu donese još jednu porciju. Konobar se nećkao, a Titov ljekar, iza leđa predsjednika, pokazivao je prstom konobaru da Titu ne donosi novi tanjur pite.

– Druže, molim Vas, donesite mi još zeljanice…

– Ali, druže predsjedniče…

– Ja nisam stigao pojesti svoju pitu, zar niste vidjeli da je Jovanka uzela moj tanjur i sve pojela…

Svi smo se grohotom nasmijali, konobar je ipak donio novi tanjur sa zeljanicom svom predsjedniku.

Tito dobija Spomen Plaketu grada Doboja foto tipura

               Tito dobija Spomen Plaketu grada Doboja, foto: Tipura

Deset minuta prije nego što su istekla dva sata, koliko je po programu trajala posjeta Doboju, Tito je ustao i rekao: ”Idemo, ja znam da vozovi stoje i čekaju me, ljudi treba da se vrate na posao…”.

Kada sam se vratio u Redakciju i počeo da pišem izvještaj o ovoj posjeti, razmišljao sam o tome kolika je bila snaga tog čovjeka da pokrene ljude na dobra djela. Samo što je najavljena njegova posjeta, problem koji je trajao dvadeset i više godina, riješen je preko noći. Može li zamisliti da li bi danas prilikom posjete nekih od bosanskohercegovačkih glavešina Doboju bio riješen ijedan gradski problem?

Sa Željezničke stanice Tito se vozio preko mosta i svojom ulicom. I most i ta glavna avenija u Doboju bili su uređeni, čisti i služili narodu, sve do pred početka rata.

Nekoliko dana uoči rata, s proljeća 1992., vozovi su prestali da saobraćaju, Željeznička stanica je bila pusta, slastičarska radnja koja je bila na platou nekoliko godina, minirana je i odletjela u vazduh, jer je, zaboga, vlasnik radnje bio Šiptar. A danas u Doboj dolazi samo pet-šest vozovoa dnevno… Neki dan tri lokomotive su vukle dva vagona iz Doboja prema Banjaluci, napisa na fejsbuku Dobojlija Novak Tešić, profesor, pisac sjajnog romana ”Crna marama moje majke”.

Poslije rata, Ulica maršala Tita preimenovana je u Ulicu svetog Save. Ne znam kako ta ulica izgleda danas, ali je prije dvije godine bila prašnjava i prljava, bez drvoreda i  zelenila, sva u betonskom sivilu. Most preko rijeke Bosne je toliko zapušten da samo hrabri mogu pješke prelaziti preko njega. Puno je rupa, pojedini blokovi sa trotoara su propali, pa se na mjestima, dolje, vidi  voda nekada čiste i bistre Bosne. Dvadeset i više godina asfalt na mostu nije obnavljan.

Znam da nije moguće, ali ako bi sveti Sava sada prošetao svojom avenijom u Doboju vjerovatno bi bio razočaran. Možda manje ulicom, a više ljudima. Negdje sam pročitao da je jednom davno moj imenjak rekao: ”Ako čovek i ceo svet dobije, a dušu svoju izgubi, kakva je korist?”.  Poštovani imenjače, mnoge tvoje ovce, naprasno vaskrsli pravoslavci, danas su izgubili dušu. (Isto kao i naprasno osvještani katolici i novonastali muslimani). A tvoji ”božiji” pastiri (popovi, isto kao i svećenici i hodže) i velmože u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj već davno su izgubili i dušu, obraz i srce. Velmože su, moj imenjače, hvala Bogu dobro. Utjerali su narode u torove, u proklete avlije, pokupili (čitaj: opljačkali) sve što su  mogli oteti i zgrabiti. I u svemu velmože se slažu: bilo da su pravoslavci, katolici ili muslimani ne smanjuju svoju žestinu u pljački i siromašenju naroda. Vidiš, imenjače, imali su oni korist, a duša? Ko te pita za dušu? Njihova je parola: daj nam danas što više dolara, franaka, imovine, kućerina, stanova, auta, zlata… A ovčicama tvojim, i biračima svojim, u slozi sa ”božijim” pastirima, velikodušno poručuju: ”Budite siromašni i hrabri kao Isus Hristos, vaše je carstvo nebesko. I ne osvrćite se na to što imamo carstvo zemaljsko, kažu velmože, glasajte za nas kao i do sada, i mi vam obećavamo:  čeka vas raj na onom svijetu”.

Znam da nije moguće, ali ako bi Josip Broz Tito još jednom mogao proći svojom nekadašnjom ulicom narod bi imao nešto i od života na ovom svijetu. A sadašnje velmože bi zasluženo gulile krompir u Zenici ili Foči, sa kolegama lopovima, ubicama, pljačkašima. Nisu uzalud moji seljani govorili: smrt je jedina pravda na ovom svijetu. Svi moraju umrijeti i ovce, i ”božiji” pastiri i velmože. Slaba utjeha, Danas mnogo ”božijih” ovčica, to jest vjernika i nevjernika u mojoj Bosni i Hercegovini, Srbiji ili Hrvatskoj, žive u paklu i možda će otići u raj. A ”božiji” pastiri i velmože žive u raju i možda će otići u pakao, ako ima pravde na ovom i na onom svijetu. Ako mene pitate, ja više ne vjerujem u pravdu ni na ovom, ni onom svijetu…

By Tačno

Vaš komentar

ZIPA OVO

bosanska-kuca

Obični ljudi

– Šta ima ljudino? Gdje ste vi da naletite malo na sijelo. – Hoš da …