Home | Sport | Fudbal | Autorski tekst Edina Džeke: “Nisi mrtav” je više od priče/ VIDEO
Edin Džeko
FOTO: Edin Džeko: "Nisi mrtav"

Autorski tekst Edina Džeke: “Nisi mrtav” je više od priče/ VIDEO

Edin Džeko, kapiten nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine i napadač Rome, napisao je autorski tekst – “Nisi mrtav”.

Dijamant je tekst pisao za portal The Players Tribune. Naš Zmaj se u tekstu dotakao nekih nevjerovatnih situacija i priča iz nogometne karijere.

Autorski tekst Edina Džeke prenosimo u cijelosti:

Mrakovic-Meat-Toronto

“Bili smo mrtvi. To je sve što sam razmišljao dok sam gledao utakmicu s klupe. Prije utakmice svi su mislili da će Manchester City biti šampion. Znali smo da se QPR bori za opstanak u ligi, ali smo se osjećali snažno. Sve što je trebalo da uradimo je – pobijediti ih i osvojit ćemo Premiership. Niko nije vjerovao da možemo izgubiti naslova. Imali smo sve u svojim rukama. daklre, utakmica je počela mirno, a onda bum – Zabaleta u 39. minuti zabija. Na poluvrijeme smo otišli s prednošću od 1:0, opustio sam se, mislio sam: Još malo i to je to”, govori Džeko na početku emotivne priče “Nisi mrtav”.

U nastavku članka pod naslovom “Nisi mrtav”, Džeko je govorio o vodstvu QPR-a, te kako su mnogi mislili da Manchester City ostaje bez  naslova prvaka Engleske.

“QPR je izjednačio na početku drugog poluvremena iz ničega. Dobili su crveni karton, a onda drugi gol i vodili su 2:1. Sve se to desilo u razmaku od 18 minuta. Bum, bum, bum – ludnica! Sjećam se, malo nakon drugog gola QPR-a, trener Roberto Mancini je ludovao uz aut-liniju, bio je bijesa na sve, urlao je: “Je*ite se, ajde, je*ite se!. Ne znam čak ni kome je to govorio, samo je psovao.

Mislio sam da smo mrtvi. Izgledalo je kao da niko od nas ne može podnijeti pritisak. Svi smo nekako mislili da smo upropastili veliku priliku. Nakon odlične sezone, mislili smo da ćemo sve izgubiti u jednoj utakmici. Na kraju, Mancini me podigao s klupe. Nastavili smo da se trudimo, ali se ništa nije događalo. Nogomet je nekada takav, lopta završi na stativi ili pored gola”, kazao je Džeko.

Naš nogometaš je, zatim, govorio o samom finišu susreta i nevjerovatnom preokretu MC-a.

“Bila je 89-90. minuta. Mrtvi smo. Počela je sudijska nadoknada, mislim da je sudija pokazao dodatnih pet minuta. Kada igrate na PlayStationu i gubite 1:2 u 91. minuti, nikada ne pobijedite. Gotovo je. Nemoguće je da sada bude drugačije. Onda, korner.  David Silva ubacuje. Postižem pogodak glavom, sada je izjednačeno u 91:20. Na videu može se vidjeti kako vičem “hajde, hajde”. Trčim do centra s loptom. Imamo još dvije, tri minute. Možda ipak nismo mrtvi?”, napisao je Dijamant.

Džeko je zatim govorio o golu koji im je donio veliku radost

“Ostatak znate. Ne znam kako smo uspjeli. Definitivno, neko gore nam je dao priliku da preživimo. Ljudi su me pitali kako sam se osjećao kada je Aguero postigao pogodak. Da budem iskren, najjača emocija bilo je olakšanje. Ne možete zamisliti kakvo olakšanje je bilo kada je lopta ušla u gol. Cijelu sezonu smo radili s drobrim timom, igrali smo odlično i samo nas je nekoliko sekundi dijelilo da sve izgubimo. Bio je to prvi naslov Manchester Cityja u 44 godine, a osvojilo smo ga ovako. Ludo! Ta utakmica je pokazala da u nogometu i životu nikada ne treba odustati. Ako odustaneš, mrtav si čovjek. Bili smo mrtvi, ali smo se vratili”, nastavlja Džeko i dodao:

“Vjerovatno ćete reći da uživam u ponavljanju ove priče. Prvo sjećanje mi je uvijek na igrače s kojima sam osvojio titulu prvaka. Aguero, Silva, Yaya (Toure), Kompany i naravno, Mario Balotelli, koji je bio stvarno dobar momak. Ponekad su ga mediji napadali bez ikakvog razloga, ja to nisam razumio. Mario je tako zabavan, bio je šampion. 

I imao sam sreće što sam imao Kolarova i Savića, dva momka koji su odrasli na Balkanu, kao i ja. Poseban je ponos osvojiti Premier ligu i postati šampion kada dolazite odakle dolazite. Morate da zapamtite da sam rođen u Sarajevu 80-ih godina. Tokom rata, bilo je dana kada smo morali prestati igrati nogomet na ulicama, jer su se sirene oglasile i mnorali smo se sakriti”, podvukao je Dijamant.

Kao dijete, ne razumijete opasnost. Sa šest godina sam znao šta se dešava, ali iskreno nisam razmišljao o tome. Roditelji razmišljaju i brinu. Mislim da su oni ti koji nose mnogo tereta. Bez mojih roditelja, moj život ne bi bio moguć. Kada se rat konačno zaustavio četiri godine kasnije, sve je bilo uništeno. Nije bilo grada. Sjećam se da me otac odveo na prve treninge u Željezničaru, morali smo promijeniti dva autobusa i tramvaj. Trebalo nam je više od sat da dođemo tamo, a trenirali smo u srednjoj školi, jer je klupski stadion bio uništen. Iako je tata je radio, on me vodio svakog dana, a kada bi se trening završio, uvijek mi je donio bananu. Čak i najtežim trenucima, pokušali su sve za mene i sestru”, nastavlja priču Dijamant.

U nastavku je Džeko govorio o pozivu trenera Željezničara da ide na pripreme s prvom ekipom

“Svako ima snove. No, u tom vrijeme, kada se država ponovo obnavlja, bilo je nemoguće razmišljati o nečemu više. Sjećam se da sam bio sretan što sam prvi put mogu igrati nogomet bez sirena, opasnosti i bilo čega. Bez komplikacija, mogao sam igrati samo nogomet. Ako sam i imao snove, to je bilo da zaigram u prvoj ekipi Željezničara. Uglavnom, to je bilo da bi učinio oca ponosnim. Sjećam se kada sam imao 17 godina, bio sam s njim u lokalnom trgovačkom centru. Normalan dan. Ne mogu se sjetiti šta smo kupili. Iznenada, dobio sam poziv od jednog od mojih trenera, koji mi je rekao: Sutra, ideš sa prvim timom na pripreme. Okrenem se i kazao tati, a on je bio potpuno zbunjen. Govorio je – Ko? Zašto? Kada? S kim? Šta????”. To je bio veliki trenutak za mene, jer sam s njim mogao podijelili taj užitak. Bio je sa mnom od prvog koraka i stvarno, svaki korak ka obuci nakon rata, uzeli smo zajedno. Nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana igrati u Njemačkoj, Engleskoj, posebno u Italiji.  Serija A je bila vrhunac. Volio sam Ševčenka i on je bio moj idol”, dodao je Dijamant.

Onda je nastavio pričo o dolasku u Romu i kako je upoznao Francesca Tottija:

Nikada neću zaboraviti kada sam igrao protiv Ševčenka. Bio sam u Wolfsburgu 2008. godije. On je bio na posudbi u Milana, a meč se igrao na San Siru. To je bilo nevjerovatno. Prije utakmice, uhvatio sam ga u tunelu i zamolio da zamijenimo dresove nakon utakmice. Rekao mi je “Ok, nema problema”. Vjerovatno je čuo koliko imam poštovanja prema  njemu, pa je na poluvremenu došao do mene i dao mi dres. Nije čak ni čekao kraj utakmice. Uvijek se toga sjećam. Ti momci su zaista posebni.

Smiješno je, u mnogim zemljama sam igrao nogomet, ali samo u Rimu sam se osjećao kao da sam kod kuće. Bosna i Hercegovina će uvijek biti broj jedan u mom srcu, ali je Rim na drugom mjestu. to je za mene mjesto gdje sam se uvijek odjećao dobro, gdje sam razmišljao o nogometu, gdje ne postoji drugi problemi i gdje je moja porodica sretna. Želio sam da odem u Seriju A da bih mogao da naučim jezik, a sada sam ovdje napravio nešto zbog čega mi je lijepo.  

Ljudi me uvijek pitaju za razliku između igranja u Engleskoj i Italiji. U Engleskoj je sve brzina, brzina i brzina. Ovdje (Italija) je sve u taktici, taktici. nevjerovatno je koliko sam naučio za tri godine u Seriji A. Oni razmišljaju o svakom malom detalju. nevjerovatno je da mogu da zovem legendu kao što je moj prijatelj Francesco Totti. Stalno mu govorim da bih volio da sam u Romu došao malo ranije u karijeri, jer sam mogao da postignemjoš više golova. Igrajući nekoliko sezona s njim, moja igra se mnogo poboljšala. Tako sam sretan što sam došao u Italiju, i definitivno sam naućčio mnogo o nogometu ovdje”, nastavlja Džeko.

Naš nogometaš je u nastavku teksta govorio da je i s Romom imao sličnih “QPR  trenutaka”

“I u Romi sam imao “QPR trenutak”. To četvrtfinale protiv Barcelone bila je jedna od onih utakmica, gdje možete kasnije kazati svojoj djeci: Gledajte, gledajte ovu utakmicu i vidjet ćete da nikada ne smijete odustati”. Prvu utakmicu smo izgubili 1:4. Kada gledate 1:4 protiv Barcelona, opet ste, gledajući fudbalski teren možete samo pomisliti – mrtvi smo.

No onda, druga utakmica je kod kuće, imao sam malo sreće, postigao sam gol – možda u petoj ili šestoj minuti. Navijači su nam dali dodatnu energiju. U drugom poluvremenu smo dobili penal, De Rossi je pucao, i pogodio donji desni ugao. Trečali smo kao životinje, dajući sve što smo mogli. Imao sam oshjećaj kao i one 2012. godine. Vrištimo “Hajde! Hajde! Hajde!”.  Onda, na kraju, u 82. minutu, Manolas je postigao treći gol. Nevjerovatno.

Pogodak koji je najavio potop Barce - undefined
Foto: AS Roma: Pogodak koji je najavio potop Barce

Gledao sam utakmicu narednog jutra, i izgledalo je kao da smo mogli postići pet ili šest pogodaka, s lakoćom. Čudno je to reći kada znate da igrate protiv Barcelona, ali to nije bilo čudo. zaista oni nisu imali toliko šansi, a mi smo igrali majstoriski nogomet. Bili smo taktički savršeni. Bili smo mrtvi, a onda smo se vratili u život. Može se to desiti u Manchesteru i u Romi. Možete se dogoditi bilo gdje. To je nogomet.

Sada imam 32 godine, i ne znam šta me u karijeri i životu čeka. Definitivno bih volio Bosnu odvesti na veliko takmičenje. Bio sam tako ponosan što smo 2014. godine ljudima pružili trenutke sreće. Zamislite, prvi put je BiH stigla na Svjetsko prvenstvo, a odigrali smo debi na Maracani protiv Argentine. To je bilo da nam se ostvario san. Samo želim da zadržimo Messija da nam postigne gol! Kada sam odrastao u Bosni, naši idoli su bili strani igrači. Sada su djeca na ulici pričali o našim nogometašima. Pogotovo o momcima kao što je Miralem Pjanić –  i to me čini stvarno sretnim. 

Poslije rata, bili smo generacija dječaka s jednostavnim snovima. Samo smo htjeli igrati nogomet u miru. Sada, imam svoj nogomet i pronašao sam mir. To je moj život. Želim igrati i gledati sve utakmice koje mogu, ozbiljno. Ponekad me žena uhvati u dnevnom boravku kako gledam Seriju A ili Premijer ligu na TV-u i pita me: “Jel dosta nogometa već jednom?”.

Samo se nasmijem. Već bi trebala znati odgovor. Ne, naravno, to nikada nije dovoljno”, završio je Edin Džeko.

Izvor: Radiosarajevo.ba

Vaš komentar

ZIPA OVO

žičara

Trebević k’o nekad: Sankanje se vratilo na olimpijsku planinu/ FOTO

Brojne Sarajlije, i mladi i stari, okupili su se danas na Trebeviću kako bi proveli …