Home | Magazin | Hronika | Bakire, Sarajevo nisu branili samo Bošnjaci
Branioci Sarajeva
FOTO: Branioci Sarajeva

Bakire, Sarajevo nisu branili samo Bošnjaci

Kada sam polagao svečanu zakletvu kao pripadnik Armije BiH, zakleo sam se da branim Bosnu i Hercegovinu.

U opštem haosu koji nastane u samoj najavi ili na početku rata, vjerovatno je upravo najveći haos koji se dešava u našim glavama. Jako se dobro sjećam vlastitog haosa, potaknutog raznim vijestima, dezinformacijama, osjećajima, strahom, brigom ili jednostavno užasom, koji se počeo dešavati pred mojim očima.

Sjećam se i onih prvih barikada početkom marta za koje su postavili naoružani pripadnici Srpske demokratske stranke (SDS) i da sam u tom momentu razmišljao da ovo nije moj rat, jer niko od mojih nije glasao na nacionalne stranke koje sam i smatrao krivcima. Neka se biju oni što su glasali za ovo.

Da ne govorim o stotinama ljudi, poznanika ili prijatelja, koji su tokom marta 1992. godine, došli da kupe avionsku kartu u našoj agenciji. I uvijek na izlaznim vratima agencije postavljali pitanja tipa:

GOLF TURNIR | Bosnian-Canadian Classic

– Šta ti radiš još uvijek ovdje?

– Zar ne vidiš šta se dešava?

– Prodaješ karte nama, a ti još sjediš ovdje?

– Čemu se nadaš, bolan?

A ja sam još uvijek vjerovao da je to bespotrebna panika, da će se sve srediti, da su to samo male tenzije pobjednika izbora da pokažu kako su postali moćni, pa uostalom, vjerovao i tadašnjem predsjedniku, koji je uporno govorio da rata neće biti i da je za rat potrebno najmanje dvoje. Nisam ni vjerovao da može udariti brat na brata, kum na kuma, komšija na komšiju, pa ipak mi smo ovdje toliko miješani – kako može ovdje izbiti rat?

Neki su otišli, ne pozdravivši se

I nije izbio rat. Izbio je brutalan napad na Sarajevo. Iz svih oruđa i oružja. Kao da se ispitivao teren pa smo prvo slušali samo metke, već sutradan i potmule eksplozije nekih manjih kalibara, a vrlo brzo smo imali priliku čuti pa i osjetiti u neposrednoj blizini i najveće moguće artiljerijske kalibre.

A svako jutro u našem haustoru je osvanulo sve manje ljudi nego juče. Neki su našli vezu i pobjegli vani, neki su otišli porodicama u druge krajeve BiH, a neki su samo onako nestali. Ne javivši se nikome. I ne pozdravivši se sa svojim komšilukom. Ti su obično završili na strani koja je pucala na nas.

I moram priznati da smo svaki dan supruga i ja pričali šta da radimo, svaki dan su bili sve bliže našoj zgradi na Grbavici i postavljali jedno drugom najjednostavnije pitanje na svijetu: “Šta ćemo?”

I odlučili smo. Ne idemo vani, ne idemo nigdje, idemo kod mojih roditelja na Marijin dvor. A ja idem odmah da se prijavim u redove Armije BiH. Da branim svoj grad i svoju državu. Jer niti su njeni oni što su osvajali Grbavicu, niti su moji oni što su ratovali u Hercegovini i Hrvatskoj. Naši su oni sa druge strane Miljacke. Tamo je naš grad, naša raja, naši drugovi.

I branio sam. Od prvih dana maja 1992. godine do kraja rata. Demobilisan nakon Daytonskog sporazuma. Sretan da se vratio mir i da opet obučem civilno odijelo.

I onda ovih dana pročitam intervju sa Bakirom Izetbegovićem u sarajevskom Oslobođenju. Intervju povodom posjete turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Intervju sa kojim se kao običan građanin mogu složiti ili ne, ali pročitam i jednu rečenicu koja me je prilično iznenadila ili bolje reći razočarala. Rečenicu koja glasi:

Izetbegović je istakao da je nevjerovatno kako su se tokom agresije na BiH Bošnjaci uspjeli odbraniti.

Kao da je čitav rat imao samo jednu svrhu. Odbranu Bošnjaka od agresora.

Nismo bili ‘Alijini bojovnici’

Kada sam polagao svečanu zakletvu kao pripadnik Armije BiH, zakleo sam se da branim Bosnu i Hercegovinu, njenu teritoriju, njene granice, ljude, njenu nezavisnost i jednakopravnost. Nisam je polagao da branim samo Bošnjake. Niti su ovu državu branili samo Bošnjaci.

Volio bih da ovu izjavu protumačim kao nesmotrenu, kao onu koju je svojevremeno kandidat za člana predsjedništva BiH, Nazif Gljiva nesmotreno izgovorio. Ali i pored pokušaja da je tako protumačim, nekako mi ne ide uz sav onaj folklor u Zetri.

Ovako, osjećam se odbačen. I ja i svaki drugi pripadnik nekih drugih nacija (osim bošnjačke) koji je ostao da brani svoju rodnu grudu, svoj grad, svoje prijatelje. I da, bez ikakve namjere da omalovažavam nečiji izbor, red je znati da su oni drugi ili treći, imali puno više mogućnosti izbora od onih prvih koje je spomenuo naš predsjednik. Imati veću mogućnost izbora, a izabrati ostanak i borbu za svoju državu je čisti patriotizam, bez ikakvih očekivanja ili traženja zasluga za to.

Ali da ću biti obrisan gumicom ili riječima predsjednika države, to nisam očekivao. I na taj način kao da je odobrio i opravdao riječi Riste Đoge koji nas je svakodnevno vrijeđao nazivajući nas “Alijinim bojovnicima”. Ili riječi kojima nas i dan danas mediji drugog entiteta nazivaju – “takozvana Armija Bosne i Hercegovine”.

Bez obzira na sve, ja sam i dalje ponosan na svoje vrijeme provedeno u ratu. Bio sam na strani koja je branila svoj grad. I kroz svoj grad idem vedra čela. Ne saginjem pogled, kao neke moje komšije koje su se vratile, a svi znamo gdje su bili. I nemam kome da se pravdam ili izvinjavam.

I vrijeme je pokazalo, nažalost, da za rat nije potrebno dvoje ili troje. Potrebna je samo ratoborna i dobro naoružana jedna strana i prilično naivna, neinformisana i zatečena ona druga.

 

Piše: Zvonimir Nikolić
Izvor: Al Jazeera

Vaš komentar

ZIPA OVO

Izabela Vidović

Bosanka Izabela Vidović glumi u filmu s Juliom Roberts: Obožavam sarmu i ćevape/ VIDEO

S tek navršenih 16 godina, talentiranoj glumici otvaraju se prilike o kojima mnogi mogu samo …