Sunday , November 18 2018
Home | Magazin | Hronika | Bosanac iz Kanade prisjetio se djetinjstva u Sarajevu
Bembaša
FOTO: Sarajevo - Bembaša

Bosanac iz Kanade prisjetio se djetinjstva u Sarajevu

Bile su to godine kada su morske obale za većinu nas bile nedokučive daljine, a i teško nam je bilo zamisliti beskrajnu plavu vodu bez dna i još punu soli

Piše: Nebojša Knežić

“Kad ja pođoh na Bembašu, na Bembašu na vodu”, pjevali su razni narodni pjevači u modernija vremena. Ali ta pjesma bijaše starija i od pjevača i njihovih harmonika. Pjevali su nju još u dalekoj prošlosti, u onaj vakat, vilajeta, nahija i hasova, uz drevni persijski saz prvi Turci koji sa dalekog Istoka pristigoše u novoosvojene zemlje…

Mrakovic-Meat-Toronto

A je l’ ta pjesma starija od Isa-begovih menzilhana i mlinova koji su opasavali obale kasabske rijeke na Bent-baši, ne zna se. Raja je tada sa jedne strane hučne i bistre vode prelazila na drugu, preko ovnujskih i jarećih dobro napuhanih mjehova, ćuprije još ne bi! Prelazila, trgovala, gradila i dograđivala uz huk vode i potplaninskih vjetrova čiji su zvuci selamili karavane sa Istoka koji su se svaki čas preko Kozije ćuprije sjargavali u Saraj-kasabu.

BEMBAŠA, kapija grada Sarajeva, ulaz u dolinu zavjetrenu šumom i gorom sa svake strane.

Sjećam se, ma kao da je juče bilo, kad unijesmo prvi ćilim u kuću, na jedvite ga jade kupili, e tad i janjeći ražanj na Bembaši okrenusmo! Skupio se cijeli komšiluk pa svi đuture na Darivu, svaki od naših očeva i majki ponešto uprtio i usput smo pjevall: “Na Bembašiiii, u Babićaaa baščiiiiii!”

Tako smo pjevali pedesetih i šezdesetih godina prošloga vijeka u subotnja i nedjeljna sunčana jutra kada bi pjehe iz svojih mahala kretali ka sarajevskoj vodi Bembaši. Srca nam uzbuđeno tuku, grudi od ponosa nadute, a vesela pjesma koja nam se ori iz grla mnogo je glasnija od zvonjave gradskih tramvaja koji ljutito škripe gvozdenjacima jer su poluprazni, sva raja udarila špuru tabanović-fijakerima, čista hava, skup prevoz, zdravije je pješaka…

BEMBAŠA, sva meraja u beharu, okićena pticama njihovim pjevom.

Upek’o mađar, a nije ni podne. Čika Mušan, kućepazitelj iz Jadranske ulice, skont’o nam na’kav šlauf od unutrašnje kamionske gume pa ga pokrpio. Napuhasmo ga “plućima trokutana”, starije raje i kad postade tvrd k’o kamen, uz indijanske krike i veselu graju kolutajući ga, krenusmo ka Bembaši. Tek što se dohvatismo Obale, zaustavi se jedan kamion. U kabini dva čilabera, onaj pored vozača izviri, glava mu k’o “cocin bubanj” jedva je proturi kroz prozor, a među žvaljama mu dogorijeva opušak…

“A đe ćete, je l’ na Bembašu?” kaže hrapavim glasom ziher sastruganim od rakiještine i duhana.

“AHAAAAAA!” zaori nam se iz grla.

“E onda je u dure, i mi ćemo, haj’, povešćemo vas”, “ubacuj tu gumu i pen’te se, al’ jedan po jedan!” reče, pročisti grlo i hraknu kroz prozor.

Uuuh, nas četvorica jedva podigosmo “šlauf” pa ga nekako ubacismo na karoseriju. l taman dok dajem “lopovsku” jednom od jarana kako bi se što prije ukrcali, (j)ebo (m)ater, šofer dade gas, haver mi pade na asfalt, a kamion i “šlauf” otfuraše k’o raketa!?

BEMBAŠA, i brdo Alifakovac koje se nad njom nadnijelo k’o div koji je štiti od prejakog ljetnjeg sunca stvarajući veliku sjenku hladovine, u kojoj se poslije kupanja igra šaha, domina i karti…

Kad krenemo ka Bembaši, na čaršijskoj zelenoj pijaci kupujemo tri, četiri kile paradajza, sočnog i mesnatog. U Mujaginoj pekari se podmirujemo sa nekoliko štruca vruće “panje”, a lubenice mažnjavamo na uhodanu foru, dvojica zapričavaju prodavače, a ostali drpišu. Na tri kile paradajza trošimo kilu soli i nepresoljeno, taman! Panja taze, pa se napucamo, a onda prije nego se bućnemo u Miljacku, nagnemo se pa je pijemo, sve klokoće, a ona bistra i ledena… Po cijeli dan se guštrimo na Suncu i kiselimo u plićaku jer ni peškire nismo imali pa da ih prostremo po travi ili šljunku.

BEMBAŠA, godina 1959, sarajevski “Romeo i Julija”, zbog zabranjene Ijubavi nježno se grle i gledaju se u oči stojeći na vrhu visoke stijene Babin zub, sa koje se vidi njihova rajska kućica u cvijeću, kamo su i odlučili da krenu. I dok oni putuju čvrsto se držeći za ruke, mrki oblak zakrili Sunce i nebo zaplaka mlakim kišnim suzama…

Veselo pjevušimo zajedno sa Ritom Pavone čiji glas dopire sa nečijeg tranzistora, “amoreee, soloo, tuuu perkeee, tuuu skuzameeee”, Ali od njenih melodičnih kancona više su nam ležale meksikanske ili “meksičke” pjesme koje su uživo na gitari pjevali neki mišićavi frajeri sa frizurama tarzankama. Sjećam se njihovih bembašanskih, samo za raju izvedbi, Mame Huanite, Divnog Meksika, Ja Pustolova i Sagapoa. Nikola Karović i Slavko Perović, da su ih mogli čuti, ušima bi se poklapušili, aa jaaaa aaa, palomaaa!

BEMBAŠA i mlade prsate tete u “preslobodnim” dvodijelnim kostimima u koje piljimo zajedno sa našim očevima, ma k’o hipnotisani, a majke nas ljubomorno opominju: “Šta je, šta zijevate u te opajdare!?”

Bile su to godine kada su morske obale za većinu nas bile nedokučive daljine, a i teško nam je bilo zamisliti beskrajnu plavu vodu bez dna i još punu soli!

Ali ipak, neki su imali sreće koja se zove “dublji džepovi”, pa su u vrela Ijeta odlazili na more, a po povratku bi se naduto hvalisali. “E hajvani, kada bi samo čuli brodsku sirenu, vidjeli modru pučinu koja se talasa i veliki, bijeli brod koji je siječe napola”.

Ali mi smo i dalje iz ljeta u ljeto slušali pisak voza ćire koji sav u dimu i zabrektan gamiže preko brda i pozdravlja nas, bembašanske kupače. Ne ostajemo dužni, mašemo mu i dovikujemo, ali on nas ne čuje, već sav garav i zapuhan, zamiče u jedan od onih uskih bistričkih tunela…

BEMBAŠA i plahe djevojke koje u bistroj vodi i na bijelom kamenu peru rublje. Prakljače zvone, pjesma se ori, ober i dilberli momci ih čekaju u akšam, dolje niže po mahalama i sokacima…

Na bembašansku branu se penju samo najodvažniji, a onda nas po sat drže u napetosti. Prije nego skoče “laste”, dugo se šepure i čekaju da se nakupi publika. A kada među nama, zadivljenim i nestrpljivim kibicerima tih legendarnih sarajevskih “vajsmilera”, uoče neku zgodnu curu, e onda podižu ruke, zabacuju kosu, duboko uzdahnu, pogledaju u “dotičnu” dajući joj do znanja da je taj skok samo za nju i izviju se u dubinu, a kad izrone, dočeka ih pljesak i navijački krici…. Samo, na brani je već slijedeći “vajsmiler”, a onda sve iz početka…

EEEEEEH, jaaaaa, Kad ja pođoh na Bembašu, na Bembašu, na vodu, Ja povedoh bijelo janje, bijelo janje sa sobom, Ja joj rekoh dobro veče, dobro veče djevojče, Ona meni, dođ’ do veče, dođ’ doveče, dilberče… Sve djevojke Bembašanke na kapiji stajahu, Samo moja mila draga na džemirli pendžeru… Ja ne dođoh prvo veče, već ja dođoh sutra dan, Ali moja mila draga za drugog se udala.

Priča iz knjige Jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo

Image result for dariva sarajevo

Image result for bembasa

BY Oslobođenje

Vaš komentar

ZIPA OVO

historijsko rukovanje

Potomak Gavrila Principa otkrio tajnu čuvanu 100 godina

Dok su u Parizu svjetski državnici velikom ceremonijom obilježavali dan kada je završen Prvi svjetski rat, …