Thursday , December 13 2018
Home | Pozitiva | Kolumne | Dino Mustafić: Odlazak “buntovnika bez razloga” iz grada
Davor Janjić
FOTO: Davor Janjić

Dino Mustafić: Odlazak “buntovnika bez razloga” iz grada

Odrastao sam uz Davora Janjića, još od gimnazijskih dana veže nas čvrsto prijateljstvo. Oduvijek je bio nemirnog duha, zapitan i radoznao, spreman na rizik i avanturu, nije mnogo držao do uvriježenih mišljenja i autoriteta. Volio sam njegovu pozitivnu drskost koja mu je donijela u raji slavu još kao glumcu naturščiku, prije akademskog školovanja. Kako je često pravio belaje po školi, bilo je izvjesno da neće proći radi neopravdanih časova, krišom sam iskopirao njegove dokumente i prijavio ga na Odsjek glume na ASU. O tome sam ga samo izvjestio, a on isprve odmah položio.

Piše: Dino Mustafić

Time sam bio učinio dobro djelo, možda i najbolje bh kinematografiji. Davor je rođen da bude glumčina.

Mrakovic-Meat-Toronto

Onda je došao rat kada je morao napustiti pod dramatičnim okolnostima Sarajevo, mijenjajući brojne adrese od Londona do Ljubljane. To su bile teške, mračne godine krvavog raspada Jugoslavije. Sjećam se svakog odlaska mojih prijatelja koji se zarezao kao trajni ožiljak, rana koja nikada neće zacijeliti.

Sve se mijenjalo oko nas i u našem gradu, druge stvari su postale važnije od toga koji smo posljednji film gledali ili koju dobru tekmu ispratili. Nismo mogli ni sanjati da ćemo na novi susret čekati više godina. Davorov iznenadni odlazak značio je za obojicu kraj bezbrižne mladosti, a za njega i grubi prekid sjajne umjetničke karijere koju je ostvario još i kao student Akademije scenskih umjetnosti. Bio je jedan od najtalentovanijih mladih glumaca bivše države, proslavljen po ulogama u filmovima Ovo malo dušeŽivot sa stricem i Čaruga. U praskozorje rata snimio je vrlo zanimljiv film Granica i napravio zapaženu ulogu u filmu Magareće godine.

Obradovao sam se njegovom umjetničkom comebacku koji je bio vezan uz Outsider, slovenski film koji je po povratku iz inostranstva snimio u Ljubljani, gradu u kojem se na kraju i privatno skrasio jedno vrijeme. Došao je potom u svoj grad, da odigra izvrsno pozorišnu rolu u predstavi Shopping and fucking i snimi film Duhovi Sarajeva. Bio sam mnogo sretan kada se ponovo vratio u Sarajevo, jer smatram da ravnotežu dobra i zla održavaju umjetnici poput njega koji se svim svojim snagama suprostavljaju nasilju, mržnji i zločinima.

Davor je prijatelj od povjerenja koji me ohrabrio kako nije sve izgubljeno jer postoje ljudi otpora, časti i principa koji će se uvijek suprostaviti otvoreno, javno, bez obzira na cijenu. Nisu slučajno Davora po
glumačkom stilu i nekim ulogama pojedini ex-yu kritičari znali usporediti sa James Deanom kao “buntovnikom bez razloga“.

Zadnji naš susret bio je ovog ljeta u Sarajevu. Ništa više nije podsjećalo na mladost, a još manje na buntovništvo, od naših prosijedih brada pa do teme razgovora koji je bio neki novi oproštaj, bolniji i razorniji nego onaj u ratu. Naime, Davor Janjić ništa ne znači birokratskim članovima neke stranačke komisije u Kantonu Sarajevo za davanje statusa umjetnika ili nadležnom ministarstvu jer su uspjeli otjerati još jednog umjetnika iz BiH. I dok posjeduju ovaj status mnoge estradne zvijezde, istinski umjetnici sa djelom, ugledom i neospornim referencama moraju tražiti socijalnu zaštitu van svoje države.

Otkrio je to i sam Davor u nedavnom intervju kada kaže: ” Ja sam odnedavno srbijanski glumac, koji živi i radi u Sloveniji. Pitajte tamo, u KS, zašto je to tako. Razlog je “naša” administracija, ako uopšte
postoji. Zdravstveno, socijalno, status slobodnog umjetnika. Srbijanci su to riješili u sekundi, “naši” nikad. Ma dali bi i Hrvati, Makedonci, Slovenci,whoever, ali ovi su mi bili najbliži. Meni je to svejedno. Ne ljutim se ja ni na koga, samo j..i ga, spakuješ se i odeš. Meni je ovo treći put da odlazim. Sve sam pokušao, ali…”

Davor je uvijek obziran u razgovoru sa prijateljima, sa unutarnjim veseljem i nježnošću koja plijeni, opasnim i šarmantnim humorom, pa me nije “buntovnički” pitao čak ni kroz zajebanciju sljedeće:

“U šta se pretvara Sarajevo? U grad bez posebno inspirirativnih ljudi, s neupitnim moralnim integritetom, i osjećanjem za dobro.”

Šta ovakvim gestama poručuje birokratsko-politička oligarhija koja verifikuje umjetnički status? Da ne žele Sarajevo koje je bilo poznato po značajnim umjetnicima, dinamičnoj kulturnoj sceni, ali i onoj visokoj, kritičkoj kulturi kvalitetnih koncerata klasične muzike, izvrsne likovne scene, zanimljivih pozorišnih predstava, međunarodnih književnih susreta, autorskih filmova koji nas promoviraju u svijetu.

Ko radi na uništenju slike Sarajeva kao kosmopolitskog fenomena kojeg smo odbranili u ratu? Oni koji se svake četiri godine pozovu na legitimnost svojih političkih izbora/uspjeha. Šta su njihovi dometi? Njihov najveći uspjeh jeste preoblikovanje GRADA i kreiranje nove kulturne klime u kojoj je došlo do prostačenja svega. Pa ko su ti ljudi, odakle su došli? To je novostvorena klasa skorojevića političkih i vjerskih moćnika koja decenijama ima vlast i ne mari više ni za šta, najmanje za građane, a onda, naročito za kulturu i duhovne sadržaje.

Pa kakvu su oni duhovnost i kulturu donjeli? Za njih je uglavnom duhovno isključivo ono što je vjersko, za to uglavnom imaju razumjevanja pa to obilato finansiraju sa svih nivoa vlasti. A, ono što oni govore u javnom prostoru samo je parcijalni izraz pogleda i usmjerenja jedne i to obično  nacionalne grupe i njihovih folklornih potreba i “vrijednosti“. Imaju svoje medije i ovladali su kulturnim institucijama, njihov govor nije u dosluhu sa univerzalnim vrijednostima, koje su se promovirale i u opkoljenom Sarajevu; a te vrijednosti čine bit i pretpostavke opstanka svake kulture.

Pa ko onda živi dobro u tom gradu? Niko, osim tih političko umreženih ništarija više ne živi dobro, a naročito umjetnici; oni su poniženi i na margini, umiru u zaboravu i sa bijednim mirovinama.

A, gdje je mladost? Ona je uplašena i dezorijentisana jer djeca i mladi više ne uče na primjerima umjetničke zaostavštine zemlje koju je “nova elita” opteretila svojim bahatim, banalnim postupcima i osobnom trivijalnošću. Takvi trivijalci ne trebaju kulturu, niti umjetnike.

Zadnje pitanje, a kome oni trebaju nije postavio, jer je odgovor jasan: osim sebi i svojima ama baš nikome. A takve nije briga za Davora niti za Sarajevo!

BY Radiosarajevo.ba

Vaš komentar

ZIPA OVO

Ajna Jusić

Životna priča Ajne Jusić koja je rođena kao žrtva silovanja njene majke

Nevidljiva djeca rata. Zaboravljena djeca rata. Tako nazivaju djecu koja su rođena tokom ratnih dešavanja …