Home | Pozitiva | Kolumne | Djeca Zavoda Pazarić i Krila Leptira
FOTO: Ilustracija

Djeca Zavoda Pazarić i Krila Leptira

Za mene će uvijek ostati ,,posebni,, ali po svom osmjehu, Falila su im samo krila, da se preobraze u najljepšeg leptira. Ako su oni spremni tako i toliko ljudima dati, grijeh nad grijehovima je od njih, bilo šta, osim zagrljaja, uzimati.

Nakon dramatične ispovijesti direktora Zavoda za mentalno zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba u Pazariću, koji poziva nadležne institucije da reaguju u rješavanju problema sa kojima se ovaj Zavod i njegovi ,,štićenici,, dugi niz godina suočavaju, portali ne prestaju da objavljuju vijesti o tome.

Ispovijest sadašnjeg direktora u mnogome vraća vjeru da u ovoj zemlji još postoje ljudi koji savjesno, odgovorno i pošteno rade i žele raditi svoj posao.


Ja vam želim ispričati jednu sasvim drugačiju priču o Zavodu iz onog vremena u kojem ljudi nisu baš previše vjerovali u Boga ali su vjerovali u svoje časno i veliko srce i sa najvećom pažnjom, medicinskom brigom, znanjem, požrtvovanošću pa i ljubavlju brinuli o djeci iz te ustanove.

Moja majka je počela raditi u Zavodu još davne 1973 godine. Dakle, bila je skoro djevojčica koja je nakon medicinskog smjera iz oblasti defektologije, preuzela svu odgovornost i požrtvovanost koju je taj posao nosio sa sobom. Bila sam mala djevojčica osamdesetih godina, ali se sjećam da me je ponekad vodila na posao gdje sam se prvi put susrela sa djecom koja su imala poteškoće u razvoju. Ona je brinula o grupi koja je brojala četrdesetoro, uglavnom, malene djece. U početku mi je zabranjivala da im se približavam i dodirujem stvari a ako bi mi i dozvolila, sjećam se da je prethodno sve brisala alkoholom. Ustvari, bili su čisti i u uredno zategnutim krevetićima, i ja sam ih katkad grlila. Zašto sam to radila. Pružali su ruke iz tih bijelih šipkastih krevetića, i ako sam bila starija nekoliko godina od njih, shvatila sam da žele malo ljubavi, i nisam se plašila već bi ih uzimala i nosila u rukama.

Sjećam se da je njihov zagrljaj bio nekako grčevit i jak, i po tim zagrljajima kasnije sam polako shvatala da i mi obični ljudi koji nemamo poteškoća u razvoju, ali imamo kad nam ih surovost života nametne, sa istom silinom grlimo i hvatamo ispružene ruke.

Mila je jednom, svojom pogreškom, previše toplom vodom, nanijela neznatne opekotine jednom od te djece, prilikom održavanja redovne higijene. Došla je kući plačući, i govorila ,,duša me boli šta uradi i kako ću mu majci na oči kad dođe djetetu u posjetu,,  Godinu dana je bila pod najstrožim uslovnim sankcijama i da se bilo ko i ogrebao od te djece, dobila bi otkaz. Razmišljam danas, dok čitav sve ove tužne vijesti o njima, ko će i da li će više ikad, ovako ili bilo kako, sankcionisati ljude koji su odgovorni za njihovo sadašnje stanje.

Osoblje koje se brinulo o toj djeci iz onih, možda, po mnogo čemu, puno siromašnijih ali časnijih vremena nosilo je veliki teret odgovornosti ali i ličnog preživljavanja nekih teških emocija, kad bi, na primjer dolazile majke te djece u posjetu. To su bili emotivni trenutci koje je trebalo preživljavati i vjerovatno su upravo oni uticali na moju majku da ih toliko zavoli. Jednom sam, kao djevojčica, vidjela neke narandže koje im je dijelila. Tražila sam jednu. Rekla mi je ,,kupiću ti kad pođemo kući,,

Onda je počeo rat. Uslovi su bili teški, nije bilo struje, granatiranje sve prisutna pojava, ali je majka svakog dana odlazila na posao. Osoblje je ulagalo nadljudske napore da održava potrebne uslove za štićenike doma. Ložili su silne vatre napolju i na njima, u velikim loncima otkuhavali plahte da bi im spavaonice zadržale higijenu. Nekoliko večeri sam morala ići sa majkom na posao , sjećam se da sam tada, osluškujući granate, provela čitave noći čitajući knjige uz svijeću  iz njihove impresivne biblioteke, koja mi je naredne dvije godine bila spasenje u svakom smislu te riječi.

Sjećam se da sam jednoj štićenici koja se zvala Zlata dala svoj prsten s ruke, sjećam se kako su se skupljali oko mene pokazujući mi svoje crteže, sjećam se Mileta romanijca koji je bio lajavi dugogodišnji ključar na kapiji Zavoda i koji me običavao zvati ,,kćeri,, kad god bi me u prolazu ugledao. Bilo me je tih godina stid raje s kojom sam hodala, a puno godina kasnije uhvatila sam sebe u razmišljanju da mi je jedino lajavi Mile romanijac govorio ,,rodio te tata,, i da mi moj sopstveni roditelj nikad nije izgovorio te riječi. Ne znam da li je više živ, ali kad bih ga sada srela, pitala bih ga ,,Mile šta sam ja ono tebi,,

93 godina je bila posebno teška, Pazarić je bio u okruženju, putevi su bili blokirani čak i za humanitarne konvoje, hranu nismo mogli nabaviti i bilo je teško svim ljudima. Zamislite kako je onda bilo na takvom jednom mjestu. Nikad, osobito za vrijeme tih teških i oskudnih dana, mojoj majci, niti ostalim kolegicama, a znam to jer sam gotovo stalno bila s njima, nije palo na pamet da uzmu nešto od te djece, taman kad bi mi, njihova djeca pocrkali od gladi kod kuće. Mila je govorila ,,Dovoljno su kažnjeni što su rođeni posebni i što su ovdje ostavljeni,, i ta je činjenica bila njen moralni zakon koji nije pogazila i ako sam ja bila njen jedini zakon za koji je živjela.

Decembra 93 morale smo otići iz Pazarića, i Mila je dugo patila za njima i godinama ih sanjala. Govorila je ,,Za dvadeset godina čovjek bi zavolio kamenje a kako ne bi djecu,,

I nikad ih nije zvala ,,štićenici,, već djeca.

Moje majke više nema, ali da je živa, znam da bi sada plakala za njima. Sa velikim žalom čitam ovih dana ne baš lijepe vijesti o njima,  i nadam se da će im obezbijediti dostojne uslove, ako ništa, onda zbog onih ljudi, koji su se u najtežim mogućim ratnim prilikama borili da ostanu živi, zdravi i zbrinuti.

Za mene će uvijek ostati ,,posebni,, ali po svom osmjehu, po svojim crtežima, po iskrenoj posvećenosti i zahvalnosti teti koja se brinula o njima, po iskrenom radovanju i zagrljaju koji su grčevito dijelili uzvraćajući svakom ko bi im poklonio malo ljubavi i pažnje. Falila su im samo krila, da se preobraze u najljepšeg leptira. Ako su oni spremni tako i toliko ljudima dati, grijeh nad grijehovima je od njih, bilo šta, osim zagrljaja, uzimati.

Vi svi ostali, desiće vam se nekad u životu, da se stvari izokrenu s naličja radosti, patnja će preplaviti dušu i jedva ćete disati od nekog nenadanog bola. Shvatićete tada, da ste i vi s posebnim potrebama, i u silan i grčevit zagrljaj stiskaćete iskreno ispružene ruke kao da su jedine na svijetu…

By BUKA

Vaš komentar

ZIPA OVO

žena

Šta je žena, nego pametan čovjek

Već od četrdesete ne pomišljam ni da predam dokumenta na neki konkurs, jer je sve …