Home | Magazin | Aktuelnosti | Dobri duh grada Sarajeva
Sarajevo, panorama
FOTO: Sarajevo, panorama

Dobri duh grada Sarajeva

Sjećam se simpatične anegdote od prije dosta vremena koja kaže da je Emir Suljagić u jednom sarajevskom noćnom okupljalištu glasno pričao s rajom, onda mu je prišla izvjesna Sarajka i pitala ga može li biti malo tiši?

Piše: Faruk Šehić

Pa legenda dalje kaže da je trajala rasprava u kojoj se spominjalo sarajevsko praporijeklo, stare i najstarije Sarajlije, papci i prava raja, te je mlada gospođica, arijevski čistog sarajevskog praporijekla, rekla da bi se ljudi koji dođu, ergo šljegnu u Saraj’vo, morali prilagoditi gradskom, urbanom životu, i asimilirati se u živo biće ovog grada.

Mrakovic-Meat-Toronto

Našto je Suljagić rekao: «A što niste asimilirali Radovana Karadžića?» Legenda kaže da poslije ove replike nije bilo daljnjeg a ni bližnjeg raspravljanja.

Nema koliko virtualne tinte nisam potrošio pišući o dobrom duhu grada Sarajeva, evo i ova anegdota itekako svjedoči o postojanju tog duha, barem njegovog antipoda, jer ta dobrota je zadnje što postoji u ovom gradu danas. Postojala je ona, nije da nije, ali nekad 1995. ili 1996., koliko to god paradoksalno izgledalo, jer bile su to godine netom nakon rata, prepune ludila i adrenalina, tu negdje između bilo je i ljudske dobrote. Sada je nema više. Rat je morao biti zaboravljen. Ruže na sarajevskom asfaltu su sada atrakcija za strane turiste. Grad se okrenuo svom novom životu u tranziciji od nečega ka evidentno ničemu.

Više je ovo priča o zatvorenosti i mračnom duhu ovog grada, koji teško prima došlje, one što šljegnu, u njegovo kotlinsko živo biće, pulsirajuće tkivo takozvane hiper-urbane naseobine podno surovih planina.

Jednom sam napisao da postoje dvije vrste ljudi, oni koji su bili u ratu i oni koji nisu bili u ratu, i kako između njih nikad neće biti nekog razumijevanja. Pri tome nisam mislio na fizičko prisustvo u nekoj zoni bh. rata, a svaka je imala različitu istoriju, nego na taj osjećaj da ti je zemlja u kojoj si živio zahvaćena ratom. Postoje ljudi koji nisu fizički bili u ratu, ali svojim duhom i emocijama jesu bili u njemu, jer to se vidi u njihovim tekstovima, u njihovom pogledu na svijet što zauvijek ostaje oblikovan ratnim iskustvima njihovog grada, rodbine, prijatelja.

Isto postoji i ova druga grupa ljudi koji su samo fizički bili u ratu, ili ni na koji način nisu bili u njemu. To su oni koji bi sutra nosali nekakve neodređene banere i pjevali o nebulozama dok bi im nad glavama letjele minobacačke granate od 120 mm. Postoje ljudi koji jednostavno nemaju osjećaj za velike istorijske evente. Ne treba ih kriviti za to. Međutim, ima ljudi koji čak i kad vide da veliki istorijski event dolazi prave se kao da neće biti rata i, što je najgore, druge ljude uvjeravaju kako rata ili slične apokalipse neće biti. Jer oni znaju, oni su gradska raja, počesto lijevi satelit desnice, takozvana urbana elita kojoj je najveći problem parking papak dok politička scena pršti od zastrašujućih scenarija za nove krvave sukobe u ovoj zemlji. Nastranu što u sintagmi «parking papak» ima toliko kultur-rasizma koliko ima i borovih iglica na Trebeviću. Što kaže jedna krajiška izreka: «Sve ima svoju budalu.» U prevodu svako neka ganja svoje, pa tako i političke vizije i revizije, što reče Eliot u drugom kontekstu. S tim da ovdje ljudi kad ne znaju šta da ti napakuju ili kako da te mrze onda ti kažu da si bolesnik, tj. PTSP-ovac. Eto kao da je neko ko je preživio Srebrenicu stao na zahrđao ekser pa dobio teške psihičke i ine traume.

Umjesto da se glas takvih ljudi poštuje, jer oni imaju šta reći, poput Hasana Nuhanovića, Emira Suljagića, Hariza Halilovića i drugih, kod nas si zapravo budala i imbecil jer si preživio. A pravo na političku samoodbranu od ekstremno radikalnih, zvaničnih politika Srbije i Hrvatske spram Bosne se proglašava nekakvim radikalizmom. Neki od domišljatijih a zasluženo zaboravljenih intelektualnih influensera skovaše sintagmu: demokratski talibani. Rado se ubrajam u demo-talibane iako ne vjerujem u boga. Za neupućene treba reći da ni španski republikanci nisu bili antipatriote niti su mrzili vlastitu zemlju, nego baš naprotiv. To da je patriotizam posljednje utočište hulja su citirali ovi koji se danas zalažu za konsocijaciju i treći entitet. Od stotina ljudi koje sam znao a koji su poginuli kao borci moje brigade niko od njih nije bio nikakva patriotska hulja, nego su se borili za svoj grad i svoju zemlju.

Izveo te Mladić iz grupe predviđene za strijeljanje i ti si preživio, i to ti je za sarajevsku političku čaršiju najveća krivica, bilo lijevu ili desnu čaršiju. Pa kad nemaš nikakvog političkog argumenta protiv Emira ili Reufa Bajrovića, onda je PTSP vazda kec iz rukava. Sumnjam da je iko ikada bio pod takvim političkim i medijskim pritiscima kao ova dva mlada političara. To što su njih dvojica (bez oraha u džepu) uradili za ovu zemlju, i za obespravljene i ponižene ljude drugi političari ne mogu uraditi ni u snu, jer im je politika sredstvo za lagodno življenje, a trebala bi biti strast i način života.

Znam, iz pouzdanih izvora, da su neki od napada bili izazvani skroz vanpolitičkim razlozima, jer neki novinari i intelektualci svoje frustracije bezupješno liječe pišući kilometre tekstova kao naprimjer neutješni skriboman Miljenko Jergović, ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića. Kažem kamepošto su zapisi Čiča Draže pisani kamom. Tako ti bude kada si inventivno glup pa i sebe iznenadiš čestim deluzijama.

Jer znamo da je zavist spram fizičkog izgleda jedan od najjačih političkih argumenata koji često kruži u usijanoj sarajevskoj političkoj kuhinji. Treba, ipak, imati milosti spram paćenikâ koji ne govore nijedan strani jezik, niti išta znaju osim o svakom ono najgore; njihov jed je pogonsko gorivo dobrog dijela ove čaršije.

Što kaže Mile Stojić: «Volim popljuvane…». I ja ih volim, šta ću, takav sam i gotovo. Nemam ja sad živaca ni volje objašnjavati vama zašto ću glasati za ovu dvojicu političara i za Željka Komšića (a imam sto i jedan argumentiran razlog) nego ću samo citirati Svetozara Pudarića iz autorskog teksta objavljenog u Oslobođenju: «Ma koliko izbor bio iznuđen okolnostima, danas biti čovjekom znači dati svoj glas Željku Komšiću.»

Tačno

Izvor: OSLOBOĐENJE PORTAL

Vaš komentar

ZIPA OVO

Christian Schwarz-Schilling

Je li Evropa čula novogodišnji prasak u BiH?

EU ima puno problema. Ali ima ih i jugoistočna Evropa. Nova kriza prijeti posebno Bosni …