Home | Pozitiva | Kolumne | Dva lica Sarajeva
sarajevo1
FOTO: Sarajevo

Dva lica Sarajeva

Dvije stvari zbunjuju svakog stranca u Sarajevu – svakodnevna medijska jadikovka o masovnom siromaštvu na jednoj strani i evidentna hedonistička razuzdanost dobrog dijela njegovih stanovnika na drugoj

 

Gojko BerićPIŠE: GOJKO BERIĆ

Sarajlijama će prošla subota ostati u sjećanju kao jedan od najljepših dana ove kalendarske zime. Vedro i osunčano nebo, ugodna temperatura i ulice bez snijega izmamili su čitave porodice iz njihovih domova. Na mnogim mjestima osvanule su ljetne bašte “kad im vrijeme nije”. Ritam života se tog dana nekako naglo ubrzao. Oko podneva mi se činilo da je barem sto hiljada ljudi zaposjelo najatraktivniji dio glavnog grada, onaj između Trga djece i Baščaršijskog trga na suprotnoj strani. U tom uličnom mnoštvu dominirali su mladi parovi sa malom djecom, ali bilo je i mnogo sredovječnog, pa i starijeg svijeta. Ljudi su izgledali zadovoljno i veselo. Neodoljivi hedonistički zov Baščaršije učinio je ćevabdžinice, aščinice i buregdžinice krcatim. Morali ste dugo čekati da u nekom od kafića ugrabite slobodno mjesto. Prijateljica koja živi u Bergenu u Norveškoj, sa povremenim boravcima u Parizu i Sarajevu, bila je zbunjena tom fascinantnom slikom, koja nije bila samo slika jednog sarajevskog zimskog vikenda, već je predstavljala jedan mnogima neobjašnjiv i teško razumljiv socijalni i društveni fenomen. Dok smo išli nošeni ljudskom rijekom, Zlata mi je pričala kako stanovnici Bergena, koji je geografski i po veličini sličan Sarajevu, subotom takođe masovno izlaze iz svojih stanova i odlaze u sedmičnu kupovinu po marketima izvan grada. Tu i tamo popiju kafu ili pojedu kiflu sa viršlom. Nema ćevapa, nema bureka, nema restoranske gozbe. Ručak izvan kuće za prosječnog Norvežanina je preskup. A riječ je o jednoj od najrazvijenijih evropskih zemalja.

Dvije stvari zbunjuju svakog stranca u Sarajevu – svakodnevna medijska jadikovka o masovnom siromaštvu na jednoj strani i evidentna hedonistička razuzdanost dobrog dijela njegovih stanovnika na drugoj. Grad živi u znaku stereotipa o najsiromašnijim građanima koji u potrazi za hranom, zajedno sa psima lutalicama, kopaju po kontejnerima, dok na drugoj strani život pulsira punom snagom. Ne radi se samo o groznici baščaršijske subote. Sarajevski restorani i kafići su svakog dana puni. U onim najvećim gosti se već oko podne počinju smjenjivati u talasima. Prepuni mladih, kafići su postali otužna slika frustrirajuće nezaposlenosti, slika društva u kojem je posao postao san, ali koje se, stvarajući privid potrošačke veselosti, žilavo opire permanentnom propadanju. Zatekavši se u tom ljudskom mravinjaku i sam sam se počeo pitati ko je zapravo taj svijet koji me okružuje? On svakako nije bio slika i prilika zemlje koja je statistički jedna od najsiromašnijih u svijetu. Niko ne bi mogao zaključiti da je taj svijet shrvan pesimizmom, koji mu je, prema najnovijem istraživanju Gallupovog instituta postao imanentan. Nije pristojno zavirivati u tuđi džep, ali sam se pitao, zašto kriti, otkud tolikim Sarajlijama tolike pare da se dobro hrane, dobro oblače, da voze skupe automobile i da svako u porodici ima mobitel? A dokle pogled seže, nigdje na vidiku nijedne velike fabrike, nigdje građevinske firme sa nekoliko hiljada zaposlenih, nigdje kompanije koja bi Evropi i svijetu prodavala modernu pamet!? Umjesto toga, sve same banke, hoteli, pansioni, kafići i ekskluzivne radnje sa robom kakve nema ni u nekim evropskim gradovima. Nije to bez veze, neko je procijenio da u ovoj zemlji još ima para i da će ih biti sve dok je MMF-a.

Znam da postoji “nova klasa”, bolje reći klasa novih skorojevića, mahom ljudi koji su prije posljednjeg rata bili društveni marginalci a koji su u ratnoj i postratnoj tranziciji profitirali i postali tajkuni, biznismeni, političari… Oni su razmetljivi koliko i pohlepni. Znam takođe da postoje elitne “partijske vojske” čiji su pripadnici uhljebljeni u javnim preduzećima i ustanovama. Oni su psi čuvari svoga nacionalističkog političkog establišmenta, koji ne dozvoljavaju nikakve promjene u ekonomski i socijalno posrnulom društvu, pogotovo ne takve koje bi aktuelne vlastodršce razvlastile i smjestile ih tamo gdje treba. Ipak, ne bih sa sigurnošću mogao reći kojem političkom soju pripada svijet u čijem sam se okruženju našao prošle subote. Na prvi pogled, to bi u većini po svemu morao biti svijet građanske opcije, svijet koji je spreman na pobunu protiv naše “nepodnošljive lakoće postojanja”. Nažalost, stvarnost demantuje takvu moju procjenu. Jer ako u Sarajevu postoji kritična masa civilizacijski i politički emancipiranih građana, kakvim mi se učinio taj ljudski mravinjak, zašto svi oni ne izađu na ulice i započnu politički obračun sa grobarima ove države, protagonistima etničke i vjerske mržnje, korupcije i organizovanog kriminala, bezakonja i nepotizma, protiv rastućeg fašizma i diskriminacije, kao i kršenja elementarnih ljudskih prava? Zašto ti ljudi ne demonstriraju protiv nacionalističkih lidera koji u jednoj, drugoj ili trećoj formi huškaju na rat? Sarajevo je u tim stvarima prokleto važno mjesto, ali ono kao da se trudi da to ne bude. Nemam odgovor ni na jedno od tih i sličnih pitanja. Ili je građansko lice Sarajlija možda samo maska koja skriva njihovu apatiju, oportunizam, strah i sitnosopstveničke interese?

Kad god se sjetim Zdravka Grebe, pomislim na revoluciju! On i revolucija su postali svojevrstan sinonim. Dugo ga nije bilo u javnosti, ali se oglasio prilikom nedavnog obilježavanja Dana oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Imajući u vidu značaj predstojećih oktobarskih izbora, Grebo se zalaže da ova godina u Bosni i Hercegovini bude godina “oktobarske revolucije”. “Hajmo napraviti revoluciju ili makar hajmo učiniti nešto da časno i pošteno nastavimo živjeti”, poručuje poznati Mostarac.

Ovo je neka vrsta proglasa vječitog revolucionara. Kakav će biti odziv revolucionarno raspoloženih građana, vidjećemo.

 

Vaš komentar

ZIPA OVO

sankanje

Kako se na bosanskom kaže zamjena za sanke?

I kad čuh taj naziv, prestadoh brinuti jer shvatih da će živjeti jezik bosanski… Srećom da …