Home | Sport | Fudbal | Hrvatska ruska bajka: I Francuska će pasti
Vatreni - reprezentacija Hrvatske
FOTO: Vatreni - reprezentacija Hrvatske

Hrvatska ruska bajka: I Francuska će pasti

Modrić, Rakitić, Perišić, Subašić…nadvisili su takve veličine kakve su bile čileanske zvijezde Boban, Šuker i Prosinečki.

Fantastična vijest da će se Hrvatska i Francuska boriti u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva u Rusiji u nedjelju, 15. jula, samo dan poslije francuskog nacionalnog praznika, zadivila je sve istinske prijatelje fudbalske ili nogometne igre. U polufinalu Hrvatska je nadigrala i Englesku (2:1 poslije produžetaka), zemlju u kojoj je ova igra izmišljena.

Da je Mladen Delić živ, zasigurno bi morao da ponovi svoje čuvene riječi sa splitskog Poljuda u finišu utakmice između Jugoslavije i Bugarske 1983. godine: “Ljudi, ma je li to moguće, ludnica, što je ovo, što će se ovo dogoditi?!”, poslije čudesnog obrata kakav može da priredi samo najpopularnija sporedna (čuj, sporedna?) stvar na svijetu.

Hrvatska je ostvarila veliki san generacija i generacija svih onih zaljubljenika u fudbal ne samo iz Hrvatske, nego sa čitavog prostora bivše zajedničke države, još od onog prvog Svjetskog prvenstva 1930. godine u Montevideu (Urugvaj), što je bio najbolji plasman Jugoslavije ikad. Hrvatska je na čudesan način uspjela dostići englesko vođstvo od 1:0, a potom i preokrenuti na 2:1 u produžecima i sada je samo korak od pobjedničkog postolja.

GOLF TURNIR | Bosnian-Canadian Classic

Bolji i od ‘Čileanaca’

Hrvatska je definitivno dobila svoje nove “Čileance”, s tim što su ovaj put Luka Modrić, Ivan Rakitić, Ivan Perišić, Danijel Subašić i drugovi nadvisili i takve veličine kakve su bile čileanske zvijezde Zvonimir Boban, Davor Šuker i Robert Prosinečki, koji su se još kao omladinci okitili svjetskom šampionskom titulom. Oni su u srijedu ispisali svoju rusku bajku na najbolji mogući način: igrom koju je glavni strateg Zlatko Dalić usavršio do neslućenih razmjera, tako da sada potpuno ravnopravno ulaze u duel sa najskupljom repezentacijom na svijetu, koju predvode Kylian Mbape, Antoine Grizman i Paul Pogba.

Ali, u ovim velikim trenucima slavlja, vratimo se za trenutak na kraj novembra 2017. godine: “Zajedničko fudbalskim reprezentacijama Srbije i Hrvatske jeste da još tragaju za pravom igrom koja će donijeti i rezultat i zadovoljiti publiku”, bila je jedna od glavnih teza teksta U potrazi za novim Čileancima na portalu Al Jazeere Balkans.

Srbija se u tom trenutku, zahvaljujući jednom golu i pobjedi protiv Gruzije, već kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, a Hrvatsku je tek čekao baraž i odlučujući okršaj sa Grčkom. Pravu igru, i pored toga, nije imala nijedna od dviju reprezentacija…

Majstori i dvojica velemajstora

Već dan poslije utakmice u Sočiju, u kojoj je Hrvatska u četvrtfinalu izbacila domaćina Rusiju boljim izvođenjem penala (1:1, 2:2, 4:3) i, prvi put poslije 1998. godine, ušla u polufinale Svjetskog prvenstva, moglo se samo konstatovati da je nevelika zemlja, članica bivše jugoslovenske federacije, pronašla svoju igru koja joj donosi i rezultat, a publiku do kulminacije oduševljenja. Za razliku od Srbije, koja je uglavnom preskakala igru i zbog toga završila ekskurziju po Rusiji već u grupnoj fazi takmičenja.

Pitanje kako je i zašto Hrvatska uspjela, a komšijska Srbija, takođe nevelika članica bivše jugoslovenske federacije, nije tek će biti analizirano kada sa spusti zavjesa na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Veličanstveni fudbalski uspjesi kakve je već postigla Modrićeva i Dalićeva ekipa vrednovaće se iz najrazličitijih uglova, pa i onih nefudbalskih, ali ćemo se u ovom trenutku zadržati na nekoliko osnovnih sportskih utisaka.

Prije svega, Hrvatska je najbolje od svih učesnica završnog turnira Svjetskog prvenstva djelovala kao dobro ukomponovan tim, sa dvojicom velemajstora, Modrićem i Rakitićem ne čelu, u kojem se svi ostali nacionalni majstori i majstorski kandidati zdušno bore da igraju na velemajstorskom nivou. I to im je polazilo za nogom. Rapsodija takve igre najbolje se vidjela u mečevima protiv Argentine (3:0) i Engleske (2:1), što je navijače dovodilo u stanje delirijuma u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini.

Dalićev pobjednički mentalitet

Druga važna karakteristika igre “Vatrenih” bila je neviđena borbenost svih 90 (odnosno 120) minuta, u kojoj igrači ginu jedan za drugog, bilo da je u pitanju tranzicija iz odbrane u napad, ili iz napada u odbranu. Treće, Hrvatska je uspjela postaviti čvrstu odbranu i istovremeno prakticirati napadački fudbal, u kojem skoro svi mogu probiti linije protivničke odbrane i zabiti gol.

Četvrto, imala je za dirigenta Zlatka Dalića, koji ne samo da je za osam mjeseci ekipi podario pobjednički mentalitet, nego je pokazao kako se uspješno na samo jednoj utakmici mogu kombinirati različite taktike i postavke igre na koje rivali očigledno nisu našli adekvatne odgovore. Peto, imala je na golu Subašića, koji je u dva navrata u penal završnicama znao da izvadi kestenje iz vatre i sam odluči ko ide dalje.

Ali, ne bi bilo fer ne spomenuti i sve ostale hrvatske junake sa ruskog fudbalskog fronta, koji su, od prvog do zadnjeg, upravo kad je bilo najpotrebnije, stekli velemajstorske titule: Mario Mandžukić, Perišić, Stipe Vrsaljko, Ante Rebić, Dejan Lovren, Domagoj Vida, Ivan Strinić, Marcelo Brozović, Vedran Ćorluka, Andrej Kramarić, Mateo Kovačić, Josip Pivarić, Marko Pjaca, Duje Ćaleta-Car, Milan Badelj, Lovre Kalinić…

Ovaj put Francuska nije domaćin Svjetskog prvenstva kao 1998. godine, kada je potukla do sada najsjajniju generaciju hrvatskih nogometaša, što je motiv više da joj se naplati taj stari dug i ujedno osvoji titula svjetskog prvaka. Sa ovakvom igrom, kakva je do sada prikazana u Rusiji, to ne samo da nije nemoguće, nego je i sasvim sasvim realno.

‘Da komšiji ne crkne krava’

Ne treba ovdje potcijeniti ni uspjeh Srbije, koja je samim plasmanom na Sbjetsko prvenstvo, tek drugim od samostalnosti, ispunila cilj svog Fudbalskog saveza i, vjerovatno, krajnji domet jedne generacije, koja je, uprkos svojim ofanzivnim limitima, uz malo sreće mogla među 16 najboljih. Ali, i sa jednom pobjedom (Kostarika) i dva poraza (Švajcarska i Brazil), zasigurno će imati plasman među 20 najboljih, što je 15 mjesta bolje od sadašnjeg zvaničnog rejtinga Svjetske fudbalske federacije.

Da i Srbija pronađe svoje nove “Čileance” potrebno je da reperezentacija dođe do svoje igre. Da bi došla do svoje igre, treba da najprije sredi prilike u Fudbalskom savezu i nađe selektora kojem tim neće sastavljati ni menadžeri, ni uticajni političari. Za početak, mogli bi da se ugledaju na komšije. Jer, fudbal jeste više od igre, ali je u osnovi ipak igra. Koju ne igraju ni Kolinda Grabar-Kitarović, ni Aleksandar Vučić, ni navijači, koji više vole da komšiji crkne krava nego da se njihova oteli.

Nogometna reprezentacija Hrvatske je brend svjetskog formata, kao što je to reprezentacija Srbije u košarci, ili Novak Đoković u tenisu. I – to je to. Nikakvo tabloidno pljuvanje ne može promijeniti te činjenice. Pa čak i ako Hrvatskoj u nedjelju Fortuna okrene leđa. Nadajmo se da se to neće dogoditi i da će jedna mala zemlja sa četiri miliona stanovnika, iz koje se konstantno odlazi (uostalom, kao i iz Srbije i drugih postjugoslovenskih zemalja), ni po čemu značajna za svijet, uprkos tome domoći toliko dugo sanjanog trofeja. Francuska mora pasti!

Izvor: Al Jazeera

Piše: Goran Mišić

Vaš komentar

ZIPA OVO

Francuska je prvak svijeta u nogometu

Francuska je prvak svijeta u nogometu, Hrvatska osvojila drugo mjesto/ VIDEO

Nogometaši Francuske drugi put u historiji su osvojili titulu prvaka svijeta. U današnjem finalu na …