Wednesday , September 20 2017
Home | Pozitiva | Kolumne | Iftari za uglednike i raju
Uticaj posta na zdravlje
FOTO: Top sa Žute tabije

Iftari za uglednike i raju

Ispred njih u crnoj tepsijici riža. Zrna razabrana, pobiberena… Tu su i šiš-ćevap, sitni ćevap, hadžijski ćevap, kadaif… Lijepo mu je i ime

Ima raznih iftara. Odnedavno, u Sarajevu, upriliče ih i u Vijećnici. Nisam bila, pa ne mogu svjedočiti da li se tamo mirisi jemeka uvuku do sale gradske vijećnice? To su uvijek iftari za uglednike i sa svakog od njih u javnost ode slika zvaničnih fotografa na kojoj se vide uparađena lica s poluosmijehom. Meni, iskreno, nikada nije pošao ah na takav iftar. Možda prije svega zato što se odmah sjetim kakvo je ljutito pismo sročio bivši gradonačelnik Sarajeva nakon što je Oslobođenje objavilo tekst Ćevap u Vijećnici.

Najbolji sarajevski somuni

Ali, i bez toga, čini mi se, kada bismo mogli birati, možda bi i neki gosti iz Vijećnice radije otišli na iftar kojem sam nekidan prisustvovala u jednoj bašti uz Miljacku, u ulici Toplik, ili na onaj u Goloderici, u avliji na koju se naslonila svima tako poznata žuta bosanska kuća iz filma “Kod amidže Idriza”.
Poredali u oba slučaja domaćini stolove i na njih stavili: pitu burek, pitu zeljanicu, pitu sirnicu, bamiju, sogandolmu, sarmice u japraku, pohovane patlidžane, pohovane tikvice… Između su čaše s limunadom, tacnice s hurmama i bakreni sahani puni vrućih somuna, i to iz pekara u kojima se, po meni, prave najbolji sarajevski somuni, iz one pod Alifakovcem, i one na početku Komatina, u kojoj je u neko davno doba, to sam tek prije koji dan saznala, radio jedan od braće osnivača kultne slastičarnice Sarajeva Egipat.

Da, počelo se umakanjem tope, čula su se dobacivanja, smijeh, pohvale domaćicama i, kada je begova čorba došla na red, Adisa nas je “prikačila” na Facebook. Kasnije, dok smo pili kafu, komentari koji su se već nanizali, bili su razlog za novi smijeh.

Inače, iz te bašte u Topliku, pogled puca na Žutu tabiju, gotovo da je možeš rukama dotaći. Malog Emira sam pitala da li zna otkad je tu tabija, a dijete, k’o iz topa, onog što sa nje svaku noć, evo već godinama, javlja da je vrijeme iftara, poče mi pričati o jednom znamenitom čovjeku koji je 1727. godine ogradio Vratnik. Zvao se Gazi Ahmed-paša Skopljak.

“Ali tek ga je drugi jedan paša, 12 godina kasnije, dovršio. Zvao se Hekimoglu Ali-paša”, nastavljao je dječak, a ja se postidjeh kada je počeo nabrajati šta se tada sve napravilo. Kako ja to nisam nikad znala?

“Sve ti to piše na Žutoj tabiji, pročitaš i zapamtiš”, kaže Emir, okreće glavu prema hurmašicama, nastavljajući: “A znaš li ti da se Žuta tabija prvo zvala Jekovački bastion?” Emir je, kao i svi mi, kada je puk’o top, stavio ruke na uši. Pomislih, kada ovdje tako odjekuje, kako li je tek ljudima na tabiji. Nama je tada, iz Toplika, izgledalo da su svi oni, načičkani na kamenom zidu, lutkice koje neko okreće po svome ritmu.

E, Emire, i ja se sjećam lekcije iz istorije o tome da je 1878. upravo na Žutoj tabiji utihlo oružje, a u moju BiH se i oficijelno ustoličila nova okupatorska vlast, koja nije zabranila ljudima iz okolnih mahala da topom obznanjuju početak iftara. Učinila je to vlast za vrijeme bivše nam države, ali, eto, top opet puca!

I savatli sahani

I, nekoliko dana kasnije, evo me, s prijateljicama, na Žutoj tabiji. Još ima vremena do kraja posta tog dana, pa glava leti svuda okolo i pomalo zaviruje u sofre. Čega sve nema? Iz baščaršijskih aščinica, ali i iz kuća donijete, uzmirisale se pite i pitice, puni tanjiri s tarhanom, sa raznom dolmom. Nekima nije bilo mrsko uprtiti savatli sahane.

Mladi sve pojednostavljuju. Svaki drugi od njih u ruci nosi veliko, malo, ili jambo pakovanje pice, drugi opet otvaraju plastične kutijice, u koje su spretne aščije stavile od svega pomalo. Na vrhu prženi mesni kolačići, preliveni povlakom.

Čini se, najljepše je onima koji su poravnili na dekama, a ispred njih u crnoj tepsijici riža. Zrna razabrana, pobiberena… Tu su i šiš-ćevap, sitni ćevap, hadžijski ćevap, teletina, jagnjetina, kadaif… Lijepo mu je i ime.

Tu je i cika, vriska, vedrina i pjesma stotine glasova, mobiteli i štapovi za selfie, kamere u rukama i na stalcima. Za jednom od njih neki Kinez u vječnost preseljava sve te jemeke i sve te osmijehe… A i te noći grad u dolini liči na spušteno nebo, na kojem su najsvjetlije zvijezde kandilji sa munareta sarajevskih džamija…

Piše: Edina KAMENICA

Vaš komentar

ZIPA OVO

Rade Šerbedžija

Rade Šerbedžija: Kad u životu ne želiš mnogo, onda te sreća posjeti češće

Dokumentarni film “Trst, Jugoslavija” Alesija Bozera (Alessia Bozzera) prikazuje sjećanja na vremena kada su ljudi …