Saturday , December 15 2018
Home | Pozitiva | Intervju | Jergović: Što je za koga Sarajevo?
Miljenko Jergović
FOTO: Miljenko Jergović

Jergović: Što je za koga Sarajevo?

Miljenko Jergović o novoj knjizi, sarajevskim kafanskim ‘ekspertima’, odnosu prema Sarajevu i Zagrebu…

Nova knjiga Miljenka Jergovića, kako neko napisa “zastrašujućeg” volumena zbog svoje kompleksnosti, da ne kažemo opširnosti, tek je na čitanju.

Plodan autor Jergović, koji čita hiljadama stranica više druge autore, od hiljadu stranica što ih je napisao samo u svojoj posljednjoj knjizi Rod, ponekad i govori o onom što radi.

Rod nije dočekan šutnjom, naprotiv. Niti se Jergovićeva kvaliteta ikada mjerila kvantitetom.

Mrakovic-Meat-Toronto

  • Pisac Željko Ivanković kaže za posljednju knjigu Rod da je Vaš literarni “opraštaj” (govoreći jezikom čitalačke čaršije) od Sarajeva?

Miljenko Jergović: Željko Ivanković je samo komentirao potrebu pojedinih sarajevskih kafanskih eksperata da govore o knjizi koju nisu ni pročitali i da osuđuju njezinog pisca. Tako sam ga razumio. A što se tiče literarnih spomenika, o njima nemam ništa pametno kazati. Uvijek sam samo pokušavao pričati priče koje me se zaista tiču i od njih graditi svjetove koji korespondiraju pozitivno ili negativno, ili i pozitivno i negativno, s mojim unutarnjim svijetom.

Mislim da pisac ne bi trebao pisati ni o čemu što ga ne boli, što ne osjeća kao što se osjeća vlastiti sram. Mislim, zapravo, da bi pisac trebao pisati samo o onome o čemu mu je teško i neugodno pisati. Treba pisati o onome o čemu je nemoguće pisati.

  • Da li je takav spomenik Sarajevski Marlboro?

Jergović: Sarajevski Marlboro pisao sam kad mi se činilo da ću zauvijek izgubiti svoj grad. To je bio razlog za tu knjigu. Nisam tada izgubio Sarajevo, nego sam ga izgubio mnogo kasnije, ali knjiga je ostala.

S druge strane, netko je već citirao Aleksandra Hemona, koji je u sličnom kontekstu izgovorio kako “Sarajevo nikome ništa ne duguje”, pa je to onda desetinama i stotinama puta citirano kao argument.

  • Je li Vama Sarajevo, kako ga vidite danas, postalo “strana naseobina”?

Jergović: Hemonove riječi obično navode oni koji danas Sarajevo doživljavaju nekom svojinom, pa bi da ispostavljaju nekakve račune nekome tko u tom gradu, iz svejedno kojih i kakvih razloga, više ne živi. Oni bi da govore tko od onih koji su otišli jest Sarajlija, a tko više nije. Pa onda, vrijeđajući one koje ne prihvaćaju, lažno i krivo citiraju Hemona.

Naravno, on je mislio na nešto posve drugo kada je napisao da “Sarajevo nikome ništa ne duguje”, ali koga je i za to briga. Trebalo bi se, naime, postaviti i pitanje: Što je za koga Sarajevo? Ili: Gdje je kome Sarajevo? Jesu li Sarajevo kuće, zgrade, rijeka, stablo, groblje…? Ili su Sarajevo neki živi ljudi? Koji su živi ljudi Sarajevo? Oni koji ovog trenutka u Sarajevu žive ili, možda, neki drugi, koji uopće u Sarajevu ne žive? Što je za mene Sarajevo nemam potrebe dodatno objašnjavati, jer o tome pričam u svojim knjigama. Koga zanima, neka u njima pročita.

  • Ratna reporterka iz rata u Bosni i Hercegovini Janine Di Giovani pisala je da je njen closure (zatvorena knjiga) sa Sarajevom bio boravak dok su crvene stolice glavnom ulicom činile pomen na mrtvu djecu Grada. Mislila je da je njena privatna bol izgubila na intenzitetu, ali nije. Htjela je da je “manje bolesna” u poslu ratnog izvještavanja, koji i dalje radi?

Jergović: Ne znam o čemu se tu radi. Naša se iskustva fatalno razlikuju, pa se tako razlikuju i bolesti, ili “bolesti” od kojih bolujemo. Nikad nisam bio ratni izvjestitelj, niti sam ikada to poželio biti, tako da, zapravo, i ne znam kako je to uživjeti se u neki tuđi rat.

Rat koji sam doživio, te u određenom smislu i preživio, bio je moj vrlo lični rat. Kada spominješ crvene stolice, taj vrlo zanimljiv i potresan umjetnički rad Harisa Pašovića, koji je samo trebao podsjetiti na one koji u tom gradu i na ovom svijetu nedostaju, a nisu umrli svojom smrću, nego su ubijeni… Moja asocijacija na njih nema baš nikakve veze s asocijacijama Janine di Giovani, ali ni s asocijacijama drugih, čak ni meni puno bližih ljudi. Tog dana kada je Pašović postavio svoj rad, moja majka je saznala za fatalnu dijagnozu svoje bolesti i pokušavala se taksijem vratiti kući. Uspaničeno mi je telefonirala u Zagreb, jer je taksist nije mogao odvesti do Sepetarevca, a nije mogla hodati. Pitala me je šta da radi, tražila od mene pomoć. A kako da joj ja pomognem iz Zagreba? Bio je to strašan osjećaj i ja sam ga zauvijek upamtio. Majka je, u međuvremenu, umrla. Ali tiče li se to drugih ljudi?

  • Kažu kritičari kako Rod (uslovno rečeno o Sarajevu) koincidira sa Rutom Tannenbaum (Zagreb) i ovjerava tvoju hrabrost i nepotkupljivost?

Jergović: To su dvije različite knjige, ali mislim da znam na što ciljate. U odnosu na današnje Sarajevo, ja sam stranac. U odnosu na Zagreb, uvijek sam bio samo stranac. I jedan i drugi grad, međutim, poznajem jako dobro, o njima pišem i čini mi se da to činim vrlo nježno. Nekome se, opet, čini da to nije nježno. Ali sve je to stvar perspektive.

Moja je perspektiva uvijek bila i ostala perspektiva pojedinca, vrlo osamljenog, koji ne pripada nijednom čoporu ali će mu, kao pojedincu, uvijek draže biti društvo onih koji su u manjini. A obespravljenih manjina, hvala Bogu, itekako ima i u Sarajevu i u Zagrebu.

  • Jeste li uz “manjinu” što danas protestira u Bosni i Hercegovini? Neki tu manjinu čak drže izmanipuliranom?

Jergović: Buna u Bosni buknula je kao akt čistoga očaja. Tako je planulo i tko će na taj plamen što pripaliti, to je na svačijem pojedinačnom izboru. Nevjerojatno je, međutim, kako su ljudi spremni narugati se nečijem očaju i nesreći.

  • Kako se zove jezik kojim se služite? Rekli ste: “Osim rijetkih izuzetaka, među koje spada i moj sarajevski prijatelj Hemon, svaki pisac ima samo jedan jezik na kojem jest pisac.”

Jergović: Pišem jedinim svojim jezikom. Taj jezik sastavljen je od svih njegovih riječi, svejedno koliko ih koriste Srbi, koliko Hrvati, Crnogorci, Bošnjaci… A kako imenujem taj jezik, to u mom slučaju zavisi od raspoloženja. Ponekad ga zovem hrvatski jezik, naročito to činim pred svojim sarajevskim i beogradskim prijateljima, stavljajući im do znanja da je moj hrvatski jezik isto što i njihov bosanski i srpski. Ali ponekad, naročito kad sam ljut, kad se obraćam ljudima koji su mi u Zagrebu neskloni, ili kad govorim iz perspektive 20. stoljeća, perspektive moje porodice, mog djeda i mojih ujaka, zovem ga i srpskohrvatskim jezikom. U knjizi Rod ćete, recimo, na više mjesta naći tu danas omrznutu sintagmu – srpskohrvatski jezik.

Živimo u nekom opustošenom vremenu, na opustošenim prostorima, i jedino naše bogatstvo su sjećanja. I ogroman kontigent prošlosti, koja se polako od nas udaljava, mijenja i transformira. Sve je to, zapravo, sjajno za književnost, ali nemoguće, teško, tužno i odvratno za živjeti.

  • Vaše su knjižare Beograda, predgrađe i selo kod Zagreba, Sarajevo, ali i Cavtat, Konavle, Hercegovina, Trebinje… Bili ste bliski s Mirkom Kovačem. Koliko je on “s Vama” kad ste uz Trebišnjicu ili na pijaci Trebinja, u njegovom kraju?

Jergović: Što se tiče moje privatne bliskosti s Mirkom Kovačem, o njoj ne bih govorio. Ostao bih po strani, jer u nas postoji taj neugodni običaj da svi najednom postaju bliski s pokojnicima, kao da očekuju da bi njihova pamet i karizma mogla preći na njih, da bi je mogli naslijediti u nekakvoj ostavinskoj raspravi. Kovaču se, međutim, divim kao piscu i o tome uvijek mogu govoriti. Malo nakon što je umro bio sam u Trebinju. U Trebinju sam uvijek kad sam u Konavlima, a u Konavlima sam, stjecajem sretnih prilika, vrlo često.

Pusto mi je bilo u tom hercegovačkom gradiću uz saznanje da Kovač više nije živ. Iako on sam u svom zavičaju nije bilo duže od 25 godina, i to iz političkih i ljudskih razloga, njegova smrt se osjetila pod onim platanima ispred hotela. Kovač je opričao i opisao taj grad onako kako je James Joyce opisao i u književnu vječnost smjestio Dublin. Ili kako je Ivo Andrić ovjekovječio Travnik i Višegrad. Trebinje nije imalo niti je moglo imati većega i važnijeg pisca, jer je i ovaj jezik kojim se nas dvojica sporazumijevamo imao malo pisaca kakav je Mirko Kovač. Mene za Trebinje veže i bivši dubrovački paroh Goran Spaić, koji je rodom s Graba pored Trebinja, ali su trenuci našeg prijateljstva vezani za subotnje sjedenje ispod platana, uz kafu i pogled na pijacu. U Dubrovniku smo se rijetko sretali jer sam, stjecajem okolnosti, bio sve rjeđe u tom gradu. Goran se, u međuvremenu, preselio u London, tako da je ovoga časa moje Trebinje razapeto između Londona i jednoga groba u Rovinju.

Tako je to s gradovima. Pomalo ovim odgovaram i na pitanje o mom Sarajevu.

 

Piše: Vedat Spahović

Izvor: Al Jazeera

Vaš komentar

ZIPA OVO

Senad Alibegović

Alibegović: Odlazak iz BiH nije jedina, a ni najbolja opcija

Senad Alibegović iz Visokog jedan je od trojice dobitnika titule Ambasador mira iz Evrope na …