Home | Magazin | Aktuelnosti | Juli, poslije jula
potocari1
FOTO: Arhiva

Juli, poslije jula

Majke koje su nadživjele svoju djecu, nikada kao u julu nisu tužne.

Cijele godine, život u Srebrenici se “trudi” da živi i pokušava da bude “normalan”. Ali kada se primakne juli, sve se mijenja na neku šablonsku postavku.

U zraku miriše neki čudan miris. Ljudi koji se kao i cijele godine trude da budu veseli i dalje to čine, ali u dubini njihovih očiju ti vidiš žicu. Istu onu žicu koja je svezala ruke i rasporila srce.


Majke koje su nadživjele svoju djecu, nikada kao u julu nisu tužne. Kad pričaš s njima one znaju sve o svojoj djeci koje nema. Znaju koliko bi imali godina, šta bi bili i postali, i lijepo vide kako bi njihova unučad tuda trčala kuda su onomad trčali i njihovi podmladci srca. Te majke u svojim novoobnovljenim kućama, vjerujte, imaju obnovljene i sobe za svoje sinove. Tu ima sve, krevet, tepih, komoda i cvijeće. Ali, ne! Tu se ne noći. Ta je soba uvijek puna, iako u njoj nema niko živ. Ta je soba puna emocija i života koji se nastavio i nakon smrti, ali na ovom svijetu, u mašti majke, a teška li je ta mašta. 

I nije ista žena koja izgubi muža, oca, braću, rođake i sina. A tek, nije ista žena koja izgubi muža, oca, braću, rođake i dva, četiri, šest sinova. Ah! Ta tuga ne može nigdje drugo do u majčino srce stati.

A očevi, oni očevi koji su nadživjeli svoje sinove. Oni koji su preživjeli golgotu i znaju kako je, a njihovi junaci nisu. Oni hodaju uspravno, ko strijele, sa svojih 70 i kusur. Oni hodaju kao da zemlju ne dotiču, jer ne žele na njoj biti. Oni bi da se mijenjaju, da idu, da se njihov junak vrati. Ali to ne može, i zato oni krive sebe, što i oni ovdje hode, šta će i oni tu kada im njih nema. Oni se trude da rade sve samo da na trenutak njihove misli negdje drugo skrenu. 

A supruge, i ta je bol neprocjenjivo teška. 

Otišla je sa “trbuhom do zuba”, njegovim voljenim djetetom kojega nikada vidjeti neće. Otišla je i povela nekoliko mačića koji će je na njega podsjećati kad god vidi njih ili poslije njihovu djecu. Ona je voljela svog muža, puno toga su prošli u par godina zajedničkog života. Pobjegla je dva puta, jednom da se za njega uda, a drugi put od njega, ali ne što ga više ne voli, nego zbog rata. I srce joj je puklo, što ga ostavlja, a ni jednim atomom svoga bića ne želi ići. Dio njenog srca je tada ostao s njim, taj dio nije prešao u Tuzlu i nije nastavio kucati punim jekom poslije pada Srebrenice, poslije njegove smrti. Ona se trudila biti i otac i mati svojoj djeci i izvesti ih na selamet. 

Majčina dova kabul je bila

Bili su tu i momčići, ni mali da pođu sa majkom, ni veliki i snažni da nose pušku, ali ih odvedoše i u logore zatvoriše. Tu su sreli one od kojih bi prvo pomoć zatražili, lokalne policajce, prvog komšiju, profesore i drugove starijih odjeljenja kako ih zlokobno gledaju, i shvatiše šta im se to sprema. Nekome od njih majčina dova kabul bješe pa se spasi i logora i preživi streljanje i pređe kroz šumu do granice spasa. A onda nastaviše život ili ono čime su ga mogli nazvati. Jer tešku mladost proživješe i preko noći ostariše. Samo oni znaju koliko noći su probdjeli, jer dok oči zatvore za petama su im četnici… Zato je bolje biti budan i jednu za drugom cigaretu paliti, jer za neke snove je bolje da se ni u snu ne sniju. 

A djeca, djeca rata i Srebrenice. To su djeca koja su se prerano prestala igrati. Koja su bila navikla da se igraju igračkama koje je njihov otac svojim čarobnim rukama pravio. Te su igračke zamijenili starim čepovima, konzervama i loptom od poderanih čarapa… To su sada odrasla djeca, roditelji svojoj djeci. Puni ljubavi i topline, ali i žala u isto vrijeme. Oni se trude svoju djecu naučiti pravim vrijednostima života, istini i pravdi i da nije sve crno i bijelo. Oni znaju da svojoj djeci koliko god da su mala, moraju prenijeti bolnu priču rata, da se ne zaboravi, da se i njima, ne daj Bože, ne ponovi.

Kroz priču, oni nikada za svoje očeve, njihove djedove, ne daju reći da su umrli, oni kažu da su ubijeni. Nije isto biti “samo” mrtav i biti ubijen.

Pored svega, stradanja, bola, noćnih mora i nedostatka oca kao podrške i uzora, izrasli su u najbolje muževe i očeve svojoj djeci. Ljubav je jača od mržnje, a život od smrti. 

Ja nisam iz Srebrenice, ali u njoj živim. Vjerujte mi na riječ, upoznala sam te majke, i te očeve, i te supruge, i te “stare” mladiće, i tu djecu – odraslu djecu. Mnogo njih sam upoznala. Nisu svi isti, ali oni koje ja za primjer uzimam i sa kojima živim, su dokaz da se isplati biti insan, da je Srebrenica preživjela i da će da živi vječno. Ali oni uvijek u dubini, kada se ušute i zagledaju u jednu tačku, možeš pročitati šta je to. To je ta crna rupa koja vuče u prošlost, kroz koju se kao na platnu odvija film. Film iz prošlosti za vrijeme mira, film rata i strahota, film bijega, kamiona i gladi, film očevog zagrljaja… Kraja nema!

Izvor: Al Jazeera

Vaš komentar

ZIPA OVO

Alkalaj i Brammertz

Susret Alkalaj – Brammertz: Nastaviti borbu protiv glorifikacije zločina i zločinaca

Sastanak, koji je inicirao Brammertz, održan je u okviru njegove posjete i podnošenja izvještaja Vijeću …