Saturday , September 21 2019
Home | Pozitiva | Kolumne | Ko ih je ubio?
FOTO: Stari grad Ljubuški

Ko ih je ubio?

‘Zločin je zaboraviti zločin’

Autor: Štefica Galić

15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od strane HVO i HV, za Hercegbosnu, čistu od nehrvata a sve po zločinačkom planu Šuškovom i Tuđmanovom. Svi muškarci od 18 do 60 godina potrpani su na kamione i otjerani u logor Heliodrom u Mostar. Dobijanjem garantnih pisama koja su stizala iz inostranstva, izlazili su jedan po jedan i za 48 sati morali napustiti Ljukuški. Ljudi su prodavali što su imali i odlazili sa familijama. Oni koji nisu mogli ići zbog bolesti nekog bližnjeg ili zbog financijskih problema, ostali su.

BIJELO DUGME - CANADA - 2019

U to vrijeme po gradu harala je nekakva uniformisana naoružana banda, pljačkala i ubijala koga je htjela. Zvali su ih ‘tutinovci’. Tako su upadali po kućama u Samirovu, Munibinu, Ramizinu… prijeteći da će ih pobiti ako im ne daju pare, nazivajući ih balijama… Zlikovci su pucali cijelu jednu noć sve do 5 sati ujutro dok nisu došli specijalci iz Mostara i priveli ih. Pustili su ih za nekoliko sati da bi nesmetano nastavili harati gradom, pokupili su Omera odveli i maltretirali ga satima.

Kad sam došla ujutro do Munibinih, bila sam u šoku. Kuća je bila potpuno izbušena mecima vani i unutra. Prelazila sam preko hrpa žbuke i dijelova vrata, zidova, betona…tražila sam ih. Nina i Sandra se sjećaju samo vojničkih čizama koje su hodale gore-dole po sobi dok su bile skrivene u drugoj sobi. Pitale su Munibu – je li ovo bako film? Je, je…govorila je prestrašena, grleći ih. Svi su preživjeli tu paklenu noć.

Vraćajući se od njih još u šoku od svega što se događalo začula sam Ćelebijin plač ispred kuće njene majke Ramize. Skočila sam u vrt i potrčala prema kući.

Pred vratima je stajala Ćelebija i jedan policajac a napola spaljena dva Kur’ana ležala su na zemlji malo dalje od njih. Ubili su Ćelebijinu majku Ramizu Delalić, staricu devedesetih godina koja je živjela sama u toj maloj kućici. Ležala je, sitna i mršava, sklupčana u krvi između stola i kauča a cijela prostorija je bila izbušena mecima. Gledala sam zaprepaštena u njeno beživotno tijelo i hiljade praznih čahura i sve mi se zamaglilo pred očima. Zašto su je ubili, samo sam ponavljala u sebi. Nitkovi! Grlila sam Ćelebiju pokušavajući je utješiti a nisam nalazila riječi. Prekoputa je bila Samirova kuća u kojoj su odavno izbjeglice na jednom katu a Tutini razbojnici na drugom. Ćelebija je glasno plakala a jedna žena iz te kuće je ljutito doviknula: šta je šta plačeš, koliko su naših pobili u Bosni…

Kuća Ramize Delalić danas

Ćelebija je ostala zbog majke u Ljubuškom, a sestra i braća sa familijama bili su već u Njemačkoj. Nije znala kako će sahraniti majku, nikog više nije bilo od komšija, svi su već otišli. I hodža i svi. Ne boj se, govorila sam joj, zajedno ćemo.

Majku Ramizu smo sahranili sutra u Zorbinovacu. Meho Osmić je vozio kamion sa kovčegom a ja i Ćelebija smo išle iza. Jedan stari BMW sa nekim likovima kružio je oko nas prijeteći cijelim putem do harema. Samo sam ga ‘pozdravila’ srednjim prstom i išla dalje. Nikog nije bilo okolo, sve je bilo pusto. Na haremu je došlo još nekoliko ljudi. Sjećam se kako su pogureni i šunjajući se pretrčali cestu i utrčali u harem Marko i još dvojica ljudi s Mostarskih Vrata. I tako smo je sahranili svi pomažući. Ćelebija je samo plakala i zahvaljivala svima.

A Ivo Lučić, hercegbosanski SISovac je u izvještaju Miroslavu Tuđmanu tadašnjem HISovcu, napisao 4.12.1993.: “Dana 17. na 18.09.1993. godine u Ljubuškom skupina vojnika iz Kažnjeničke bojne je napala obiteljsku kuću Omera Zagića kojom prilikom je došlo do pucnjave iz pješadijskog vatrenog oružja i bacanja bombi. Tom prilikom je poginula Ramiza Delalić. Slučaj je u cijelosti predat VP.”

Kako Ivo predade slučaj VP tako nikada više ni riječi o tome. Doduše, poslije rata pozvali su Munibinog sina Omera da svjedoči na sudu o ovom napadu na njih ali, rekao je da se ne sjeća. Želio je zaboraviti a da li je zaboravio – ko zna. Ja nisam!

U Ljubuškom su ’93 svi Srbi i Bošnjaci dobili otkaze na poslu, oduzeta su im auta, prebirane kuće i oduzimano oružje s kojim su do jučer zajedno ratovali, ubijeni su ni za što krivi: Ibrahim Osmić, Zaim Konjhodžić, Huso Karailo, Ramiza Delalić... Njihove obitelji ne smiju upitati ko ih je ubio ni danas zbog straha što bi im se moglo dogoditi.

Ibrino beživotno tijelo su pronašli u obližnjoj šumi na Bučinama nekoliko dana nakon njegovog nestanka. Bio je ubijen.

Husu Karaila su našli također ubijenog u Vitini.

Zaimovo mrtvo tijelo su dovezli iz mostarskog logora, nakon strahovitih mučenja podlegao je. Ja sam slikala njegovu dženazu i danas se sjećam prestravljenih pogleda ljudi koji su došli na ispraćaj i mirisa raspadanja tijela.

Zaima Konjhodžića i Salku Mahića su odveli prve u logor u Mostar. Zaima su ubili a Salko je preživio dva mjeseca u logoru a onda sa familijom završio u Norveškoj. Poslije rata njegov prvi dolazak u Bosnu i Hercegovinu bio je i posljednji. Srce nije izdržalo. Umro je i sahranjen u Sarajevu na Barama.

Ubijene su još dvije osobe, također Bošnjaci, Mačak i Sabrina za koje su počinioci odslužili kazne.

Ubijeni su i Mijo Grbavac i njegova supruga Vida u tom periodu. Našli su ih mrtve u njihovom stanu u Ljubuškom poslije pucnjave koja se čula u noći. Govorili su tada ljudi da je Mijino tijelo bilo na kauču, a Vidino u kuhinji dok su na stolu još stajali ostaci lubenice i čaše s pićem te da je morao biti neko koga su poznavali jer nije bilo tragova provale na vratima. Ja sam slikala njihovu sahranu u Grabu. Ne pamtim kad sam toliko plakala. Dva kovčega stajala su na zemlji dok se prolamao glasan jecaj Mijinog brata i familije među mnoštvom ljudi koji su došli ispratiti ih. I strah. Njihove dvije kćerke ne dolaze više u Ljubuški. Žive negdje vani i dođu samo u Banjaluku kod majkine familije.

Mijo je bio direktor Autotransporta, visok, odvažan i lijep, po njegovom dolasku zaveden je red i disciplina u preduzeću. Radilo se, popravljala se upravna zgrada, napravljena nova autobusna stanica u gradu, otpustio je neke šofere koji nisu poštivali radne obaveze. Znam to jer svraćao je kod nas često a i radnici Autotransporta su kod nas radili usluge kopiranja, slikanja kada bi ustrebalo za firmu. I sada čuvam knjigu ‘Svet i Tito’ koju je Neđi poklonio Mijo 1989. godine za uspješnu suradnju.

Sjećam se Mijine lijepe supruge Vide, Banjalučanke, stajala je do mene u kinu kad je dolazio Nijaz Duraković u toku predizborne kampanje devedesetih u Ljubuškom. Ruke su nas boljele koliko smo pljeskale. Samo bi se pogledale i suze bi nam pošle dok smo gledale kako Duraković s lakoćom i znalački, iako s kojom čašicom viška, odbija provokacije skupine lokalnog desnila. Dobri naš Duraković, kako smo ga samo svi voljeli. Ko je tada mogao znati šta nas čeka. Vjerovali smo da će dobro pobijediti. Ali nije.

Nikad nitko za ova ubistva nije odgovarao, koliko ja znam. Srušene su dvije džamije u Vitini i Gradskoj i pravoslavna crkva u Ljubuškom. Zapaljene su kuće familija Konjhodžić, Muminagić, Delalić, Mahić, Mesihović, Ibrulj, Biuk…, te poslovni objekti familija Špago, Ćeško, Pajo… Opljačkana je svaka njihova kuća u kojoj niko nije bio. Kasnije su u njih useljavali protjerani ljudi iz Bosne. Bošnjaci su odvedeni u logor na Heliodrom u Mostar. Tamo su bili pošteđeni od kopanja rovova na prvoj liniji mada su neki nasumično odabrani odvođeni u Šantićevu ili drugdje (Sadiković, Selimović, Nevesinjac i trojica braće Delalića) jer je navodno, neko od dobrih Ljubušaka urgirao da ih se poštedi. U Gradskoj su sve kuće opljačkane i stoka odvedena. Tutine horde su harale po Ljubuškom. Zastrašivan je svak, a neke žene su silovane danima.

A hercegbosanski kvazimedijski dileri mržnje i danas kažu – lažu: ništa se nije dogodilo u Ljubuškom.

Ivo Lučić kaže – laže: „Herceg Bosna je imala svoje grijehe – ratni zločini na tom prostoru se jesu dogodili. Logori za ratne vojne zarobljenike jesu postojali. Civili jesu stradavali. Mnogi od njih jesu protjerani, ali to se nije radilo sustavno. Naime, bošnjački civili jesu protjerivani iz zapadnog dijela Mostara, ali nisu ni iz Livna ni iz Tomislavgrada ni iz Ljubuškog. K tomu, na teritorij Herceg Bosne ljudi su se nesmetano vratili, što se ne može reći ni za današnju Republiku Srpsku a niti za teritorij koji se tad zvao RBiH.“

A pravosuđe ne kaže ništa. Ni dvadeset šest godina poslije.

Sve istrage se još provode, za Ibru, Miju i njegovu suprugu Vidu, okarakterisane kao obična ubistva, kažu iz Županijskog tužiteljstva u Širokom Brijegu. Samo ubistvo Huse Karaila kao ratni zločin.
Za Ramizu Delalić i Zaima Konjhodžića predmeti uopće nisu ni formirani.

Rutina u Hercegbosni.

By Tacno.net

Vaš komentar

ZIPA OVO

Samantha Power, bivša ambasadorica SAD-a: Usne su mi drhtale kada sam kolegama čitala o Srebrenici

U The Harvard Gazetteu, listu Univerziteta Harvard, objavljen je tekst iz memoara Samanthe Power, profesorice …