Home | Pozitiva | Kolumne | Kolektivna krivica? Ma kako da ne
i am sorry
FOTO: Arhiva

Kolektivna krivica? Ma kako da ne

Ko je glasao za zločince, podržavao zločine i finansirao zločince, taj neka osjeća krivicu, a ja – ne. Ja sa zločinima nemam ništa. Ja želim da zaboravim sve. Da zaboravim rat, da zaboravim strah i bol i tugu i traumu.

Ja želim da živim slobodu i sreću i nadu. Da hodam po Bosni, Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, dignute glave jer nijedna vrata nisam guzicom zatvorila. Moja dužnost je da budem čovjek, i moje pravo je da budem čovjek. Tako me se, majke mi, ne tiče ako je neko ko se krsti kao ja, ili zove kao ja, ili je iz grada iz kojeg sam ja, napravio nešto loše.

I ovakvih kao ja je mnogo. Zato me manite priče o kolektivnoj krivici. Nemam ja „svoj narod“. Kad bi „moj narod“ bili Srbi, ne bi mi ’92. u Zemunskoj gimnaziji profesorica rekla „šta si došla, mi da te hranimo?“

Mrakovic-Meat-Toronto

Kad bi „moj narod“ bili pravoslavci, ne bi mi 2002. gospođa što izdaje sobe u Herceg Novom rekla, „ti si baš fina, ali ti ja ne bih izdala sobu jer si Bosanka, nego su ti drugarice iz Nikšića, pa velim ajde, valjda ti one neće dat da me pokradeš“.

Kad sam upisala fakultet u Nikšiću, shvatila sam da je bosanka+izbjeglica+studentkinja = kurva. Šta reći nekom Sirijcu ili Afganistancu, da je donji što je iz daleka? Ma donji si kad izbjegneš iz jednog dijela domovine u drugi! Svi misle, ako nemaš, da si uvijek bio bijeda, a ako imaš, da ti ništa ne fali!

Kome ja to treba da se izvinjavam. Koja je moja krivica. Ja sam jebena žrtva, ja sam pacifista, kosmopolita, ekolog, čovjekoljubac, mogu samo biti kriva što sam živa.

I mislim da je ta priča sa iskanjem nekog izvinjenja od „onih drugih“ kao naroda otud što nikako da krene na bolje. Da smo se prizvali poslije rata, da smo stvorili neko bolje društvo, drugačije bismo stvari jedni od drugih očekivali. Nema od krivice i izvinjavanja ništa. Prošlo je 25 godina, ko je zasro taj je umro ili je ublizu, smjeniše se generacije, a mi i dalje muzemo jarca. Plašimo se da nam migranti ne zadaju svoju kulturu. Da nam ne promijene demografsku sliku. A možemo se slikat sa tom svojom slikom, izbušenom autogolovima, samoprezirom, podijeljeni, izdijeljeni, ispijeni mržnjom, i tek donekle utješeni snom o nekoj drugoj, boljoj zemlji u koju ćemo prvo poslati očeve, muževe, sinove i braću (naravno u najboljim patikama i sa smartfonom, a možda čak i avionom), da se Fric i Džordž malo za ove naše ekonomske migrante pitaju šta hoće ovi i jesu li došli da kriminališu.

Uglavnom, ja u ime svog naroda mogu samo da osjećam ponos. Moj narod su pošteni i čestiti, moj narod su oni koji bi da rade i doprinose i čuvaju i njeguju. Moj narod nije određen vjerom, jezikom, geografijom, i zaista, ako postoji neki narod koji mogu zvati svojim, neka grupa kojoj mogu reći da pripadam, to su takvi ljudi, to je takav narod, i ako ne valja on, ne valjam ni ja. Ako takav narod griješi, ja se izvinjavam. Ako takav narod ugrožava, mene grize savjest. Ako takav narod koči progres i proklinje budućnost, ja ću se poklopiti ušima. Za ovo što su napravile fukare, od fukara tražite i izvinjenje. Tražila bih i ja sa vama, ali mi to izvini ne treba. Nit ga tražim, nit ga dajem, niti me zanima. Zanima me život.

By BUKA

Vaš komentar

ZIPA OVO

Bosna u srcu

Čuva bog Bošnju svog!

Bili smo uvjereni, baš, kao i bh. ministar Mektić da nam izbjeglička kriza, što je …