Home | Sport | Košarka | Košarkaška reprezentacija – Nemojte samo o patriotizmu, molim vas…
Košarka
FOTO: Košarka

Košarkaška reprezentacija – Nemojte samo o patriotizmu, molim vas…

Jusuf Nurkić, Mirza Teletović, Nikola Jokić, Mario Hezonja, Ivica Zubac… Vrhunski su to košarkaši ponikli na terenima širom bivše nam države.

Prva dvojica neće se odazvati selektoru Dušku Vujoševiću za pretkvalifikacije za Svjetsko prvenstvo koje se igra u Kini 2019. godine.

Može se to donekle razumjeti, posebno u slučaju Mirze Teletovića, koji je za reprezentaciju u mnogo navrata bio na raspolaganju. Preostala trojica neće se pojaviti na Eurobasketu koji se igra u septembru, a na kojem će učešće uzeti reprezentacije Srbije i Hrvatske. Obaveze koje imaju u svojim NBA klubovima ipak su važnije od dresa reprezentacija u kojima su mogli nastupiti ovog ljeta. Poruka je to sasvim jasna, svima koji žele da je pročitaju. Karijera i lični uspjeh ipak su za nijansu važniji od dresa reprezentacije i to je sasvim jasno i razumljivo. Nema tu ništa sporno. Svako bira svoj put, a NBA zvijezde s Balkana izabrale su svoj.

Nisu ni prvi ni posljednji. Niti je to neko pravilo koje potvrđuju samo košarkaši iz bivše nam države. Otkazuju NBA zvijezde nastupe selektorima širom svijeta. Umorni od naporne sezone trebaju vremena za odmor, rekuperaciju, oporavak od silnih povreda, a kašnjenje na pripreme kluba moglo bi im ugroziti status kod trenera. Na kraju su najpreči sami sebi. To je njihova karijera, njihov život i u konačnici njihov izbor. Krajnje bi licemjerno bilo spočitavati im odluke koje se tiču njihove budućnosti i njihovih sudbina. Pa ne mogu svi biti Tony Parker ili Dirk Nowitzki…

Ne mogu svi biti Mirza Delibašić. Ustvari, to mogu samo rijetki.

Takve se duše, rekao bi neko za današnji vakat proklete, rode rijetko i zauvijek lutaju po svijetu tražeći svoj mir, koji nikada ne pronađu. U moru drugih duša, običnih, takvima je predodređeno da vode borbu s vjetrenjačama, da osjećaju svu bol i sve suze ovog svijeta, da ostanu same i neshvaćene, da im se divimo, pomalo žalimo nad njihovom sudbinom i uz popodnevnu kafu kažemo: “Kakav je to čovjek bio, takvi se više ne rađaju”. I ne sluteći da je takvim dušama čitav život borba, borba sa samim sobom, borba s drugima i životom. A Mirzina duša bila je bistra kao planinski potok. Previše bistra, neiskvarena i najvažnije iskrena, da bi vješto izbjegla makar jednog asa koji je iz rukava potegao život.

Igralo se Svjetsko prvenstvo 1978. godine u Manili. Jugoslavija je u finalu, a protivnik nikada jači. Sovjetski savez predvođen Gomeljskim. Mirza je u polufinalu protiv Italijedoživio povredu leđa nakon jednog rolinga, a finale je za njega bila nemoguća misija. Ne i za Mirzinu dušu, ona je ta koja je odnijela borbu ovoga puta. Želja da se nastupi za svoju reprezentaciju u finalu Svjetskog prvenstva. Pa makar to značilo i kraj karijere, makar to značilo i mnogo ozbiljniji zdravstveni problem. Mirza je našao kineskog doktora koji mu je rekao da ga može spremiti za finale, ali da će nakon utakmice njegovo zdravstveno stanje biti još gore, a nastavak karijere pod znakom pitanja. Jugoslavija je poslije produžetka pobijedila 82:81 i postala prvak svijeta.

“Nemam ti ja pojma šta se zbivalo na parketu, ni kako sam igrao. Sebi sam došao tek kad sam se probudio ujutro u hotelu, nije se spavalo skoro cijelu noć, slavilo se – bio sam opet nepokretan. Onaj Kinez je bio u pravu! E tada sam se prvi put uplašio za svoj život, mislio sam da sam se paralizovao. Na rukama drugova do aviona, nesnosni bolovi na skučenom mjestu i let koji nema kraja, Beograd, Sarajevo… Milion raje došlo na Butmir, pjesma, aplauzi, čujem kako skandiraju moje ime, a ja mrtav čovjek! Tada sam izjavio da mi je dosta košarke. Ma, i života mi je bilo preko glave”, rekao je jednom prilikom Mirza Delibašić.

A ne zaboravimo da mu je Bosna (košarkaški klub op. a.), s kojom će godinu kasnije postati prvak Europe, bila mnogo važnija od Jugoslavije, što će Kinđe u jednoj izjavi i sam potvrditi. Mirza je jednostavno bio čovjek s tom rijetkom dušom… Teško je reći je  li bio patriota. Volio je sigurno Jugoslaviju, Bosnu i Hercegovinu. Riskirao je karijeru, zdravlje, život, samo da bi pomogao da se ime njegove države prolomi cijelim svijetom.

Zbog toga nemojte, molim vas, samo pričati o ljubavi prema domovini i patriotizmu. Razumijemo vaše razloge, ljudski su, ali poštedite nas patetike.

Vaš komentar

ZIPA OVO

Slavko Petrović

Bomba s Grbavice: Slavko Petrović više nije trener Želje

Kao grom iz vedra neba odjeknuloje vijest da Slavko Petrović više nije trener Željezničara. Upravni …