Home | Magazin | Hronika | Lov na ratne zločince plaćen novcem: Drhtao je gledajući 250 hiljada dolara
bogatstvo_dolari
FOTO: Ilustracija

Lov na ratne zločince plaćen novcem: Drhtao je gledajući 250 hiljada dolara

Zločinačkim režimima Srbije i Hrvatske, osuđenim pred međunarodnim sudovima, trebala je teritorija za tzv. velike države i te njihove ideje su se mogle ostvarivati samo masovnim zločinima. Pljačka se ispostavila kao glavna pokretačka snaga svih zločinaca. Nakon rata krenula je potraga za masovnim ubicama.  

Priredio:  Sead Omeragić

Međunarodna zajednica nije birala sredstva da zločince stavi iza rešetaka.  

SARAJEVO GRILL TORONTO

Srbija je bila pod sankcijama i novac je kružio, uglavnom, tajnim kanalima. Upravo to je i odgovaralo zločincima koji su bježali od pravde.

Za njihovo hvatanje plaćalo se uglavnom doušnicima, ali se neko dosjetio da se novac direktno ponudi i zločincima. I oni su objeručke prihvatili takve ponude i predavali se. Bio je to još jedan dokaz da je zločin u BiH na brojne načine bio i ostao isplativ.   

Novac za predaju zločinaca je bio u igri. Kada je oglašena nagrada od 5 miliona dolara za informacije koje bi dovele do hapšenja Karadžića i Mladića, telefonske veze su bile danima okupirane. Ali, informacije su bile neupotrebljive i uglavnom kontradiktorne. Ubrzo se javilo dvoje visokorangiranih policijskih službenika, koji su znali kretanje Karadžića. Jedan visoki funkcioner MUP-a RS trebao je stupiti u komunikaciju sa agentima, ali je susret odgađao u tri navrata. Dva mjeseca nakon prvog poziva ubijen je na Palama.

 „Kad bi u igri bila i nagrada, tim tragača Haškog tribunala često je pomagao u organizaciji isplata. Tribunalove nagrade bile su relativno skromne, ali je jedinica tragača organizirala i uplate američkog State Departmenta, iz čijeg su nagradnog fonda za pravdu često isplaćivane na stotine hiljada dolara. Glavne nagrade od pet miliona dolara za Karadžića i Mladića nikada nisu bile isplaćene, ali član tragačkog tima je bio u pratnji doušnika koji im je pomogao u pronalaženju jednog od srebreničkih ubica na putu do Američke ambasade, gdje je otišao po svojih 250 hiljada dolara.

„Sav se tresao, to jer za njega bila plata za osamdeset i jednu godinu rada. Odveo sam ga u Tribunalov ured da prebroji novac. Dao sam mu 10.000 dolara u gotovini, a ostatak stavio u diplomatsku torbu i poslao ga u Hag, gdje je to položeno na doušnikov švicarski bankovni račun“, ispričao je ovo Julianu Borgeru anonimni izvor.

„Svojevremeno je premijer Hrvatske Ivo Sanader rekao ljudima iz Haga da neće prihvatiti nikakav pokušaj specijalne policije da hvata ljude sa haške liste, ali je bio spreman omogućiti predaju osumnjičenih koji su bi prihvatili finansijske poticaje od države u zamjenu za predaju. Bio je to još jedan apsurd i očigledan dokaz da iza svojih zločinaca stoji država“, zabilježio je Julian Borger u svom vrhunskom djelu „Krvnikov trag“.

Malo je poznato da je Vojislav Šešelj, u vrijeme vlasti Vojislava Koštunice, prije nego što mu je priređen masovni ispraćaj, iznenada došao u beogradsku ispostavu Haškog tribunala s koferom, zahtijevajući da mu se kaže ko će mu platiti kartu za Haag.

„Dragoljub Zaga Kunarac, zloglasni komandant paravojnih snaga iz Foče, kontaktirao je francuske oficire u februaru 1998. godine, ponudivši im da se preda. Kunarac je bio optužen za masovna silovanja, mučenja kao i zločine protiv čovječnosti. On je Francuzima rekao da ga je rođenje sina uvjerilo da se mora predati u suočiti sa optužbama „časti radi“, ali je dao naslutiti da bi njegovoj časti dobro došao novac kojim bi se pokrili troškovi njegove porodice, dok bi on bio u zatvoru. Procjene o tome koliko mu je plaćeno idu od 80 hiljada do 800 hiljada francuskih franaka“ (danas od 10 hiljada do 100 hiljada eura), zabilježio je Jacques Masse (Žak Mas) u svojoj knjizi sa ironičnim nazivom: „Naši dragi ratni zločinci“. Kunarac je osuđen u Tribunalu na 28 godina zatvora.

Mnogi smatraju da se Slobodan Praljak ubio usred sudnice Tribunala, ne zbog priče o pitanju njegove nevinosti i časti, jer je bilo i previše dokaza o njegovim naredbama koje su proizvele gomilu žrtava, nego zbog tri miliona eura koje je morao vratiti Tribunalu. On je prešutio da posjeduje imovinu vrijednu blizu pet miliona eura, pa je od Tribunala u Hagu dobio besplatne usluge odbrane. Tribunal je to otkrio i nakon presude trebao početi plijeniti njegovu imovinu.       

Pare su se vrtile oko zločinaca na sve različite načine  

Nakon zarobljavanja dva pilota Vlada Francuske je u oktobru 1995., na račun pregovarača sa Mladićem, uplatila švicarskoj banci  21 milion franaka (danas tri i po miliona eura). Kada je dosije otvoren u javnosti, jedan ministar u Vladi Francuske je priznao da je postojala finansijska kompenzacija generalu Mladiću za oslobađanje pilota.

„Đinđićeva Vlada je znala itekako dobro da njihova osakaćena država nikada neće dobiti pomoć, koja joj je bila očajnički potrebna, ako ne izruči Miloševića. Bio je april 2001. godine, a donatorska konferencija zakazana za 29. jun te godine u Švedskoj. Jugoslavija se nadala da će dobiti milijardu dolara… I skupljeno je u Štokholmu čak „18 milijardi dolara kako bi se pomoglo Srbiji da krene u reforme“. Atentat na Đinđića je zaustavio isplatu tranši ove velike sume za oporavak Srbije.

Florance Hartmann je pisala o bijegu Radovana Karadžića i dobila informacije o tome koliko je koštalo njegovo skrivanje. „Posvuda se Karadžić može osloniti na mrežu odanih ljudi koji čine njegovu tjelesnu stražu. Ali ta operacija je skupa. Pogotovo otkad je napustio Pale, to stoji stotine hiljada eura godišnje, prema podacima zapadnih službi. Karadžić crpi novac iz blagajne Republike Srpske. Između 1998. i 1999. stavljeno mu je na raspolaganje više miliona DM. Slobodan Milošević se mašio za džep i pribavio mu dva miliona DM (danas milion eura, op. a.). U martu 1998. Momčilo Krajišnik traži od Nikole Šainovića dva miliona DM (danas oko milion eura) kao udio u „sudskoj zaštiti“  Radovana Karadžića pred „samoproglašenim sudom“ u Hagu. „Sljedećeg mjeseca Beogradska banka, bivša banka Slobodana Miloševića, kojom upravlja njegova vjerna prijateljica Borka Vučić uplaćuje taj iznos od 2 miliona DM i to kao zajam „obnovi srpskog Sarajeva“ Komercijalnoj banci „srpskog Sarajeva“, na ruke Karadžićevog bivšeg ministra pravde Momčila Mandića. Novac nikada neće biti vraćen niti uplaćen za rekonstrukciju. U dogovoru s predsjednikom Vlade RS novac je prebačen za zaštitu bjegunca. Cijela mreža javnih preduzeća usmjeravala je dio svojih prihoda u Karadžićevu korist. Privatna su preduzeća isto tako morala dati svoj prilog, ponekad silom, prinuđena plaćenicima iz Karadžićeve zaštićene mreže, pod izgovorom da su uživali pokroviteljstvo vođe u vrijeme rata i mogli (nedopušteno) gomilati svoj kapital. Karadžićev prijatelj Dragomir Kojić, bivši šef njegove policije, bio je jedan od glavnih donatora. On je tada upravljao Unipakom, firmom za razminiranje, od koje je nagomilao milione dolara, ugovorima o podzakupu sa „Roncom“, američkim preduzećem iz Virdžinije, specijaliziranim za humanitarne operacije razminiranja…“

Kojić se tek od sredine 2003. godine stavlja na listu osumnjičenih da finansiraju bijeg Karadžića i zabranjen mu je ulazak u Evrpsku uniju i SAD. U međuvremenu je dobio niz pohvala za efikasan rad. Naime, on i njegovi ljudi su uoči rata minirali prostor oko opkoljenog Sarajeva, a onda je taj prostor razminirao po dokumentima koje je imao.“

Sve vrijeme Karadžić je dobijao penziju, a njegovi administrativni dokumenti su se ažurirali. Liječnička komora mu je uredno izdavala profesionalne iskaznice i to na ime David Dabić.

Milorad Dodik, današnji lider RS, je svojevremeno tvrdio da Karadžić posjeduje 36 miliona njemačkih maraka na švicarskim bankama. Tamo ih je prebacio u vrijeme rata, kada mu je bilo dozvoljeno da hoda po evropskim prijestonicama i pregovara o sudbini BiH.

Drskost i pohlepa idu ukorak sa ratnim zločincima

„Nakon što ga je Koštunica uvjerio da neće biti predat Hagu, Ratko Mladić se 28. juna 2001.  vraća u Beograd. Iz budžeta Vojske RS je uzeto 75.000 KM, što je 36 hiljada eura, kako bi mu se kupio automobil, koji će on zatim darovati sinu Darku“ (za rođendan), navodi Florance Hartmann u svojem djelu „Mir i kazna“. Samo tri mjeseca nakon izručenja Miloševića Tribunalu, Karadžić i Mladić i dalje dobijaju ogromnu finansijsku podršku od Srbije i budžeta RS.

U Đinđićevoj Vladi Republike Srbije je zbog toga sve vrilo. Ne samo što je zbog Karadžića i Mladića Srbija bila pod sankcijama, nego su je i direktno koštali, jer je finansirano njihovo skrivanje. Tada je premijer Đinđić zaprijetio da će prestati uplaćivanje iz Srbije u savezni budžet ako novac i dalje bude upotrebljavan za finansiranje Mladićeva bijega pred pravdom. Međutim, predsjednik Vojislav Koštunica iz crnih fondova nastavlja plaćati Mladića i ljude koji ga čuvaju. Mladić, recimo, javno slavi svoj odlazak u penziju, a onda i prvog oktobra 2002. ruča u „Miloševom konaku“ u Košutnjaku na 500 metara zračne linije od rezidencije švicarskog ambasadora, gdje u isto vrijeme Carla Del Ponte razgovara sa međunarodnim diplomatama na kraju svoje posjete Beogradu.

Milošević će biti uhapšen. Optužba će kao i kod mafijaškog kapoa Al Kaponea biti za koprupciju da ne bi dobio priliku da se izvuče, a onda će biti izručen Hagu. U jednom razgovoru sa Đinđićem, Del Ponte kaže: „Spremna sam vam pomoći u istrazi o Miloševićevim finansijama i obećala sam da ću vam staviti na uvid svoje dosjee. Upravo smo otkrili njegov novac na još jednom računu u Singapuru, u iznosu od 14 milion dolara. Ali saradnja mora biti obostrana.“

Godine 2008. iznanada su presušili novci kojima je Mladić sebi osiguravao ugodan život i on je ponudio da se preda. Poruku je poslao preko Dušana Mihailovića, kojeg je Nataša Kandić dovela na aerodrom u Zurich, da bi se sreo sa Del Ponteovom. „Mladić je voljan  predati se vlastima u Bosni, Srbiji ili Grčkoj, ali samo ako njegova obitelj dobije finansijsku podršku. I ako kaznu može služiti u Rusiji“, rekao je Mihailović glavnoj tužiteljici Tribunala.  

„Neka pismeno napiše molbu i iznos koji traži. I uredno se potpiše ispod molbe“, rekla je Del Ponte i produžila na svoj let.

By Patria (nap.ba)

Vaš komentar

ZIPA OVO

pravosuđe

Aleksandar Trifunović: Džaba ste potkivali, pravosuđe više ne stanuje ovdje

Korupcija u BiH nikad nije bila veća. Potpuno je razorila ovaj sistem iznutra. Histeričnom nacionalističkom …