Wednesday , December 19 2018
Home | Pozitiva | Kolumne | Mi i migranti: Kako postajemo fašisti?
Migranti
FOTO: Migranti u Krajini

Mi i migranti: Kako postajemo fašisti?

Kada je krajem ljeta 2015. godine objavljena fotografija trogodišnjeg sirijskog dječaka Ajlana čije izmučeno tijelo je voda izbacila na obale Turske, cijeli svijet je plakao.

Plakali smo posebno mi u Bosni i Hercegovini koji smo se, gledajući kako leži na plaži Bodruma, prisjećali patnji naše braće, rođaka, prijatelja, hiljada bosanskohercegovačke djece koja nisu dočekala mir i parče neba gdje se ne čuju detonacije.

Kada je iste godine objavljena snimka kako mađarska snimateljica i novinarka Petra Laszlo bezdušno nogom udara izbjeglice u trku, cijeli svijet bio šokiran, a mi posebno ljuti. Kao i kada je fašista iz srca Evrope, Viktor Orban, žicom ograđivao zemlju kojom je vladao.

SARAJEVO GRILL TORONTO

Sjetit ćete se i Poljaka koji su svojim tijelima pravili simboličan zid kako bi na svojim granicama tobože zaustavili najezdu muslimana koje su, a ne ljude, isključivo vidjeli u migrantima…

A onda je došao red na nas.

Svojevremeno je jedan komentator na društvenim mrežama dobro primijetio kako je migrantska kriza došla samo da bi se potvrdila istina da je “Nijemac bolji čovjek od Bošnje”.

Stotine hiljada ljudi iz Sriije i drugih država primila je jedna Njemačka, već godinama prolaze kroz Italiju, milioni su u Turskoj, a mi ne možemo izaći na kraj s nekoliko hiljada gladnih i promrzlih osoba, na ivici života?!

Nakon što smo proteklog vikenda mogli pratiti, ne samo građanske proteste, koji su legitimni, već cijeli ponoćni lov na migrante, u kojem građani spontano zaustavljaju i upadaju u autobuse, te traže osobe afro-azijskog porijekla – nije li ovo trenutak da se pogledamo u ogledalo i zapitamo ko smo mi?

Do koje granice će ići naša hipokrizija u kojoj smo u stanju kritizirati pojedine evropske države zbog ophođenja prema izbjeglicama i migrantima, dok mi činimo često i gore stvari.

Histerija koju možemo vidjeti na ulicama Krajine ima svoje ime. Kad se masa zatalasa, bit će kasno! Zato ovdje treba jasno postaviti pitanje u kojem trenutku i čime potaknuto – postajemo fašisti!?

Taj opasni virus je tu i pitanje je trenutka kada će, u nastojanju da se svide oduševljenim masama koje kliču, početi da napadaju ili, ne daj Bože, ubijaju ove nesretne ljude.

Jesmo li zaboravili da su ubice Milana Lukića u Sjeverinu, samo zbog drugačijeg imena i etničkog porijekla, iz voza izvodili ljude i ubijali ih? Je li naš život postao scena iz filma “Turneja ” u kojoj pripadnik Vojske RS traži da izađe Džavaharlal Nehru, jer mu je to mirisalo “na nešto muslimansko”, a ispostavilo se da je to ulica jednog od aktera filma!?

Istina, migranti i izbjeglice nisu samo problem Krajine. Slično je i u drugim dijelovima BiH. Milorad Dodik im je prijetio, u zapadnoj Hercegovini su mediji širili zastrašujuće priče o njima. A ni Sarajevo, taj evropski Jeruzalem, iza svoje kozmopolitske maske, nije se pokazalo dobrim domaćinom tim nesretnim ljudima.

Super ste, samo idite dalje od nas! Pri tome je bilo izmišljotina i konstrukcija, a sve su išle u pravcu da se ovi ljudi dehumaniziraju i proglase opasnošću.

Da, može se reći, u svemu tome ponajmanje krivi građani, iako ne može biti razumijevanja da ulazite u autobus i privodite nevine ljude. To je, ipak, stvar izbora i zna se kako se sve to skupa zove.

Da, treba prihvatiti činjenicu da je država apsolutno zakazala u slučaju migrantske krize u BiH. Ušutio se tako ovih dana i pričljivi ministar sigurnosti Dragan Mektić. Nema ni njegovi uobičajenij press konferencijama u kojima “brsti ” sve i svašta, osim ono što je njegov posao.

Stvar je prepuštena lokalnim zajednicama i vlastima, koje nisu dorasle trenutku i cijela stvar može da sklizne u katastrofu.

Bišćani i Krajišnici, kao i drugi građani ove zemlje, imaju pravo da dignu svoj glas i traže sigurnost i civilizacijski primjereno zbrinjavanje migranata, ali moramo, prije svega, biti ljudi!

Je li ovo što danas vidimo naš poznati merhametluk? Je li to način kako se ophodi prema slabima i unesrećenima? Je li se tako vraća na sve ono dobro što su naši ljudi pronašli u državama diljem svijeta kada su bježali od rata i zla?

Valjda i dalje ima onih kojima nije svejedno šta se dešava s ljudima koji prolaze kroz BiH. Možda ćemo takve za pedeset godina slaviti kao pravednike. No, hoće li tada biti kasno?

Zapamtite samo da u očima svakog migrantskog djeteta možete prepoznati ponekog Ajlana.

Jeste li to bespomoćno biće spremni nositi na duši?

 

Piše: Faruk Vele, Radiosarajevo.ba  

Vaš komentar

ZIPA OVO

LA beach

Životne priče – Surova iskustva naše dijaspore: U Americi ne smiješ pokleknuti, inače ćeš propasti

Priče, priče o starim znancima i komšiluku, ko se gdje nalazi, ko je umro, a …