Tuesday , December 18 2018
Home | Magazin | Hronika | Mi nismo imali manje kako neki imaju običaj reći, imali smo puno više…
Djetinjstvo
FOTO: Djetinjstvo

Mi nismo imali manje kako neki imaju običaj reći, imali smo puno više…

Mi nismo imali internet, dozivali smo se iz sveg glasa ispod prozora. Nekada bi nas okupali čašom vode zbog uznemiravanja a češće tužakali roditeljima, zbog čega svako od nas je znao šta je to kazna i da slijedi lekcija ponašanja na ulici.
Rijetko ko je imao sat da bi znao doći „za pet minuta“ nakon poziva za ulazak u kuću, a zbog odgovora „sad ću“ sami smo brali šipkice jer smo znali šta nas čeka.

Vrijeme smo trošili nemilice u igri i smijehu. Žao nam je bilo rastati se jer uvijek prije neg što „padne mrak“ kao vrijeme ulaska u kuću,  započinjale su se najbolje igre.

Mi nismo imali manje kako neki imaju običaj reći, imali smo puno više…više vremena za igru, za razgovore, za osmišljavanje ludih dječijih kreacija.

Odrasli smo uz Lesija, Grizli Adamsa, Opstanak, Bleka i Zagora, uz Branka kockicu, Pčelicu Maju, skupljale su se sličice za igru pola – cijelo, petom se pravile roše za klikere perjance, od lastiša se izmišljali oblici za „olimpijadu“, glumili kauboje i indijance, mišijim ili slonovskim koracima se igralo care care govedare, eberečke ebertude, između dvije vatre.

SARAJEVO GRILL TORONTO

Imali smo spomenare u kojima smo jedni drugima pisali stihove i željeli iskrene želje od srca. Nismo imali stotinu igračaka, tek po neku vrijednu dobijenu za rođendan. Nismo svi imali loptu, rekete, bicikl…ali smo se mijenjali tako da ipak svi smo imali sve.

Naši junaci bili su oni najsnalažljiviji koji su mogli dohvatiti najviše grane i pobrati zrele šljive, trešnje i ostalo voće. Oni nisu mogli svoju sposobnost sakriti od roditelja jer su im koljena vječno bila krvava.

Mi smo svojim simpatijama pisali pisma, ukrašavali cvjetićima i srcima, tajno ih ubacivali u sandučiće i nestrpljivo čekali odgovor. Sa rasputa smo slali razglednicama koje smo kao i salvete skupljali u starim kutijama od cipela. Roditeljima smo sa javljali iz javnih govornica obično dva puta, da smo sretno stigli i prije neg što krenemo. Sve ostalo se već znalo i podrazumijevalo, slušaj strarije i pomozi im, ne započinji razgovor sa strancima, ne zaboravi reći hvala i izvini, ne sjedi na hladnom betonu, pojedi sve što ti stave na tanjir biće ti momak ili cura lijepi, budi dobar i nemoj da me sramotiš.

Kupali smo se u kadi napunjenoj vodom dok nam se prsti ne smežuraju i zamišljali skokove na glavu. Kosu smo prali sa jednom od moguće tri vrste šampona od breze, koprive i kamilice a za posebni sjaj kose bilo je neizostavno jaje. Pravili smo pudinge iz kesica koji su nekako uvijek uspjevali zagoriti. Modirali se sa suknjama od gaze na koju smo vezali čvorove i bojili po želji u velikim loncima za otkuhavanje veša.

Nije nam narastao rep od ispijanja kafe kod komšinice, psi nas nisu ujedali jer smo se igrali sa njima i bili su naši vjerni prijatelji, nismo dobili upalu mozga iako smo išli mokre kose napolje, spavali smo ko „zaklani“ nakon crtanog u sedamipetnaest,  nemamo ravne tabane iako smo nosili pletene priglavke a upalu grla liječili oblozima od rakije,  temperaturu skidali ribanim krompirom umotanim u čarape na nogama, roditelji nisu trčali u školu ako nas je učiteljica poslala u čošak već su smatrali da smo to i zaslužili, svađe sa prijateljima smo rješavali sami „mir mir niko nije kriv…“, znali smo šta slijedi ako se mora dva puta ponoviti, znali smo da moramo učiti da ne bi kopali kanale…

I evo nas svi živi i zdravi, u srcu sretni i ispunjeni sjećanjem  na djetinjstvo koje smo imali.

Piše: Adisa M.M.

By BUKA

Vaš komentar

ZIPA OVO

Vijećnica 1992

Predratni planovi i pripreme za istrijebljenje

Mi smo valjda jedina država u svijetu u kojoj pravosuđe promovira revizionizam i pokušava lažirati …