Home | Pozitiva | Kolumne | Miljenko Jergović: Ide Tito preko Romanije
FOTO: Toto

Miljenko Jergović: Ide Tito preko Romanije

U danima nakon smrti Josipa Broza Tita, tokom proljeća i ljeta 1980, brojni su jugoslavenski pisci, filozofi, političari i intelektualci, sastavljali epigrame. Premda su te riječi objavljivane u novinama, književnim i kulturnim časopisima, i knjigama, na papiru, dakle, koji ne samo što gori, nego i blijedi, grickaju ga miševi i troši čovjekov zaborav, zapisivači su svoju riječ o Titu sastavljali kao da će biti u kamen uklesana.

Tako je stvoren čitav jedan žanr, po kojemu će se jugoslavenske književnosti, slovenska, hrvatska, bosanskohercegovačka, srpska, crnogorska i makedonska, te zavičajne književnosti naših Mađara i Albanaca, trajno izdvajati i razlikovati od drugih europskih i izvaneuropskih kultura i literatura.

Osnovna karakteristika ovoga žanra, koji je svoj izraz jednako nalazio u stihu i prozi, u esejističkom, pripovjednom, usmeno izgovorenom, huškaškom ili ljubavnom tekstu, u naricanju i u klicanju, ticala se onoga kome je posvećen epigram. Kao što je Bog u našoj tradiciji jedan, pa se pobožna riječ odnosi samo na Njega, tako je i Tito jedan, i koliko god se nakon njega umiralo i oplakivalo, koliko god su pisci, filozofi, političari i intelektualci nastojali da uzveličaju pokojnikov značaj, njihove riječi ne bi bile teže od papira na kojem su bile ispisane. U kamen je uklesano samo Titu. I kad je desetak godina kasnije trebalo iz sjećanja pojedinca i zajednice prebrisati sve ono što je tih dana, proljeća i ljeta 1980. bilo posvećeno Titu, razbijale su se i lomile širom Jugoslavije kamene ploče.

REKLAMA

Na jednoj od onih ploča koje tad nisu razbijene piše ovako: “Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima. Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.”

Dva su moguća razloga zbog kojih su ove riječi ostale: prvi, tiče se neumoljive činjenice autorove smrti, proći će godina i pol, i on će već biti mrtav i pogreben uz vojne počasti na Mirogoju, premda nije bio vojnik, drugi razlog tiče se toga da je sve što je on napisao u ovome jeziku ostalo, barem za one koji čitaju, pa tako i tih nekoliko rečenica na kraju posvećenih Titu. I u njima pomalo neočekivana prispodoba, koja je takva bila, neočekivana, u vrijeme kada je napisana, a drukčija nije ni danas: odakle Miroslavu Krleži, najvećem, možda i najekskluzivnijem piscu hrvatskom i jugoslavenskom, figura Romanije, i one narodne pjesme, tako obične i tko zna kad prvi put ispjevane, kojoj se samo o slavljeničkim prigodama mijenjao tekst, pa je u naša doba išao ovako: “Ide Tito preko Romanije, i on vodi svoje divizije. Kad je Tito preš’o Romaniju, osnov’o je narodnu armiju.”?

U javnom životu više nego u svojoj književnosti Krleža je bio meštar od ironije? Pa je li u ovoj posljednjoj njegovoj javnoj gesti, jer rečeni je tekst posljednji što ga je za života javno i svojevoljno objavio, bilo ironije prema Titu i revoluciji, prema nama koji smo ga žalili, a uskoro ćemo spremno razbijati kamene ploče? Je li sentimentalna figura sretnoga čovjeka, ispisana po matrici bajke i u odjeku narodne pjesme, tako nesvojstvenih Krležinu autorskom pismu, bila znak ironije, koju ćemo prepoznavati tek kad nas prođu suze?

Čini se da nije.

Rastali su se u vrijeme kada je u Europi već bio rat, premda je u nas još uvijek sve bilo mirno.

Bio je to susret tamo na sjevernim obroncima Zagreba, gdje predjeli građanskih vila i ladanjskih dvorova, ispunjenih melankolijom iščezlog carstva, prelaze u šumovita predgrađa i u ostatke nekadašnjih sela, s krčmama u kojima se nalaze tajni ljubavnici, urotnici, revolucionari i krijumčari. Razlog njihova nalaženja bio je da Tito Krleži predoči da zakonitosti koje vladaju u književnosti ne znače zapravo ništa u životu i revoluciji, i da će po njega pogibeljan biti sukob s Partijom. Krleža ga je dobro razumio, bio je pametan čovjek, snalazio se među ljudima kad god je morao, ali ono što Tito nije mogao razumjeti i što ne razumijeva nitko tko nije istinski pisac, jest da Krleži nije dano da se pokori zakonitostima života, što vladaju i revolucijom, određuju njezin tok, naprosto zato što se život našao u suprotnosti s logikom književnog teksta. Po njega je uvredljivo, i po ono u što on vjeruje, da tu logiku iznevjeri i da djeluje u skladu s dramaturškim uvjetovanostima usplahirenog zagorskog seljačeta, koje prvi put dolazi u grad i uvrijeđeno je što gospodin žvače kifl, a njemu to nije mogućno. On to Titu neće reći, jer mu ne može tako reći, pa se onda razgovara o pitanjima slobode stvaranja, o dogmatizmu u Partiji, o formalizmu i o proleterskoj umjetnosti. Razgovara se o onom što ni jednom od sugovornika tog trenutka ništa ne znači, ali nisu u prilici razgovarati o onom što im znači. Zanimljivi su to trenuci u životu, izazov su za književnost: kad ljudi razgovaraju o nečemu trećem, da ne bi o onom prvom i drugom, i onda to treće treba biti šifra dviju usporednih neispričanih priča, dviju ljudskih muka.

Krleža je Titu htio reći da on više tako ne može, jer ipak je pisac. A Tito je njemu htio reći da su došla posljednja vremena, kada se treba opredjeljivati bez obzira na sve hemunge i sve najdublje naše ljudske spriječenosti, a u tom su opredjeljivanju samo dvije strana. Na jednoj oni koji će živjeti, na drugoj oni kojih više nema. Za Krležu, međutim, strana je bezbroj, različitih, međusobno suprotstavljenih, sasvim individualnih. Je li Titu tad pokušao objasniti da književnost ne poznaje situaciju dviju strana? I jesu li tad njih dvojica razgovarali o umjetnosti i književnosti, ili samo o Krležinu pravu da ide mimo partijske linije u pitanjima umjetnosti i književnosti?

Nakon tog njihovog posljednjeg prijeratnog susreta, koji je u povijesti dokumentiran, ali je zanimljivije ono što u njemu nije dokument i što pripada prostoru imaginacije, Tito više nije mogao zaštititi Krležu, generalni sekretar Partije nije mogao zaštititi odmetnutog člana, ni pred nadolazećom poviješću, ni pred Partijom i onim njezinim članovima, redom požrtvovnim revolucionarima, koji će Krležu uzeti na zub.

O Krležinoj svađi s Partijom, o sukobu na ljevici, koji su neki platili glavom – jer da, ginulo se i umiralo na pitanju za ili protiv Krleže – te o refleksima tog sukoba na naše vrijeme, naša čitanja i naše živote u književnosti, pisalo se sljedećih desetljeća mnogo i mudro, s osjećajem za povijesni trenutak i za slobodu stvaralaštva. Ali ono o čemu se nije pisalo nikad jest Krležino žrtvovanje revolucije za književnost. Nije se pisalo ni o njegovom ganutljivom, skoro dječački oholom prezrenju svijeta binarne logike, na kojemu tog trenutka ne samo da je počivala revolucija, nego je na njemu, vidjet će se to 1945, počivala i cijela epoha. Ali ono najzanimljivije i melodramatski najuzbudljivije od prešućenog ili suštinski nedoživljenog u sukobu na književnoj ljevici tiče se odnosa između Krleže na jednoj i Milovana Đilasa i Radovana Zogovića – ostajmo samo pri dvojici najmarkantnijih – na drugoj strani.

U vrijeme kada je Krleža prezreo partijske naloge u pitanjima umjetnosti i književnosti, Milovan Đilas bio je relativno neostvareni, ali riječju prisutni prozni pisac, a Radovan Zogović je bio možda i najdarovitiji proleterski pjesnik u nas, crnogorski i jugoslavenski Majakovski. Nema baš nikakve sumnje da su već tad obojica znali da je Krleža sa stanovišta idealnog svijeta, svijeta ideja i svijeta pojedinačnih ljudskih egzistencija deriviranih u epruveti, apsolutno u pravu. Znali su, i Đilas i Zogović, da su onoliko dobri pisci koliko dobri mogu biti u tom Krležinom svijetu iz epruvete, ali za njih, kao i za tisuće i stotine tisuća drugih komunista i antifašista od Atlantika do Urala, takav doživljaj književnosti ne samo da nije imao nikakvog smisla, nego je predstavljao izdaju elementarne čovječnosti. Krleža ih je lično vrijeđao, jer je za sebe uzeo pravo na nešto čega su se oni odrekli.

Kasnije, Krleža će spominjati Đilasa čim bi ga netko spomenuo na 1941. i zašto nije otišao u partizane. Dok su se Vladimir Nazor, konzervativac, politički oportunost, zagovornik liste Bogoljuba Jevtića i vječiti starac hrvatske književnosti, i mladi lirik Goran Kovačić, braneći vlastitu čast i dostojanstvo hrvatske književnosti, potucali po crnim i bajkovitim bosanskim šumama, zajedno s najboljim sinovima i kćerima hrvatskoga naroda, koji su bili u stanju da svojim potiljcima i sljepoočnicama zaustavljaju prijekorne i osvetničke poglede svoje srpske braće, kojima su ustaše pobile i popalile sve živo i mrtvo, dok su, dakle, njih dvojica djelovali iz najčistijih zamislivih moralnih i životodajnih pobuda, koje su se nekim čudom savršeno slagale s Krležinom logikom književne i stvaralačke slobode, on je u Zagrebu premirao od straha i doživljavao najgora moguća poniženja koja su ikad zadesila pisca lijepe književnosti. Napušten i omražen od crvenih, za crne je Miroslav Krleža bio miš u mišolovki. U paklu Drugoga svjetskog rata, u njegovom sedmom ili osmom krugu, na Balkanu, život mu je, istina privremeno, mogao spasiti samo estetski i književni ukus Pavelića i njegovih zlikovaca, uključujući i Milu Budaka, čiji je grandiozni beletristički antitalent bio negacija svega što Krleža jest. Moglo mu je, dakle, život spasiti samo ono što je živa negacija svega što Krleža jest. Braneći slobodu izražavanja, braneći književnu slobodu od slobode revolucije, nehotice svoj je život predao u ruke ustašama. Tada je, godine 1941, pa svake od sljedeće četiri, Krleža na raspolaganju imao samo jedno rješenje: metak koji će si ispaliti u glavu, i na taj način, kad je već sam nespasiv, spašavati vlastito književno djelo za nekoga dalekog budućeg čitatelja. Bio je to lak i jasan izbor, jer Krleža nije birao između života u poniženju i časne smrti, nego je svake od tih godina birao između smrti i smrti. Ili će ga ubiti crni, ili će ga ubiti crveni, ili će se ubiti sam.
Ali on nije imao snage, kao što je i prirodno da živo nema snage ni volje samoga sebe da učini mrtvim. Ne ubivši se, Krleža je izdao upravo ono na što je samo koju godinu ranije položio glavu: ovaj je put umjesto da izabere logiku i dramaturginju književnosti, pristao da na banalni, binarni, prosti i prostački izbor između samo dvije mogućnosti. Tako je prvi put završio sukob na književnoj ljevici. U ustaškom Zagrebu, u tom paklu na zemlji, u malograđanskoj milini, među trulim krizantemama.

U to je vrijeme, dok je Krleža još uvijek uzmicao pred vlastitom rukom i pred književnošću, narod negdje već zapjevao onu: Ide Tito preko Romanije, i on vodi svoje divizije. Kad je Tito preš’o Romaniju, osnov’o je narodnu armiju. Pjesma je nastala već kao sjećanje na 22. prosinca 1941. u Rudom i na osnivanje Prve proleterske brigade. Rodio se već novi svijet, čija su se sjećanja razlikovala od iskustava i sjećanja Miroslava Krleže. Goran i Nazor su, kao i Đilas i Zogović, bili dio tog svijeta. Od Krleže razlikovali su se po vrstama straha i oduševljenja. Razdvojila ih je sutjeska misli i emocija, šira od kanjona Eldorada, šira od revolucije, tako da se više nikad ne sretnu u zajedničkome životu. Zateći će se Krleža u istim prostorijama, na istim mjestima sa svakim od njih, osim s Goranom, prema Zogoviću će, jednom kad postane moćan, pokazati milost i empatiju, kakve Zogović za svoje moći nije imao prema njemu, ali ni s njime, ni s Nazorom i Đilasom, neće se on naći u istome životnom i vremenskom toku. Koegzistiraju, sreću se i ljudi koji žive u različitim vremenskim tokovima. Krleža je nakon 1941. u svom vremenu živio sam.

Kada je prvi put on mogao čuti pjesmu “Ide Tito preko Romanije”? Gdje i u kojoj prilici? 

rijedilo bi to znati, ili barem domaštati, jer bi tada mogla biti zaokružena, u cjelinu suobražena i ispripovijedana romansa koja započinje onim njegovim posljednjim prijeratnim susretom s Titom, a završava posmrtnim slovom za Tita. Pripovijest je to o Titovim pobjedama i Krležinim porazima i poniženjima, i ničega u njoj, zapravo, nema neprirodnog, sve je kako treba biti i kako je u historiji i među ljudima ispravno: junak iz narodne pjesme pobjeđuje, ali je njegovo svo junaštvo za života, a pjesnik je, pripovjedač, vitez poraza i poniženja, u kojem se sabrala nevolja zajednice. Sudbina osamljenika je da se na licu njegove samoće najbolje prepoznaje društvo kojem odbija pripadati.

Nije ga bilo na pobjedničkim skupovima 1945, zapravo ga nije bilo nigdje, sve do znamenitog kongresa jugoslavenskih književnika u Ljubljani, kada je 5. listopada 1952. uskrsnuo kao vrhovni komesar naše književnosti i kulture. Dano mu je tad za pravo u onom prijeratnom sukobu sa svima, ali tako da je sad on jedan, a ne svi oni, predstavljao mišljenje Partije. Krleža je tako postao Partija, ali ne zato što mu je ona počela sličiti, niti zato što bi Partija logiku života i revolucije zamijenila logikom književnosti, nego opet iz sasvim banalnih, za Krležu ponižavajućih razloga. Partija se fatalno sukobila sa Staljinom i s cjelokupnim međunarodnim radničkim pokretom, a Staljin je bio generalni pokrovitelj onoga jednostavnog načela u književnosti prema kojem je nešto crno ili bijelo, crveno ili crno, i to je načelo sad valjalo napustiti, ali iz sasvim nenačelnih, skoro privatno-sentimentalnih razloga. Jugoslavenski sukob sa Staljinom bio je, prije svega drugog, sukob oko vođe i oko vladarskog primata. Sve drugo bilo je sporedno, ali kao i u svakom sentimentalnom razlazu, sve je sporedno trebalo mijenjati, da bi se razlikovalo od onog što nam je bilo zajedničko prije razlaza.

Ali valjalo je Krleži dočekati 1952. Prije toga mu je moralo biti oprošteno ono što je sa stanovišta revolucije i revolucionarnog morala bilo neoprostivo. Kao i ono što se teško moglo oprostiti i s obične ljudske perspektive. Dok su oni ginuli i umirali po Bosni, on je u Zagrebu umirao od straha. To su nepomirljive pozicije, u idejnome i u ljudskom smislu. Niti će on ikad razumjeti njih, niti oni mogu razumjeti njega.

Da su ga u svibnju i lipnju 1945. ustrijelili, kao što su četiri godine ranije, za Užičke republike, strijeljali Živojina Pavlovića zvanog Ždrebe, komunista koji se prvi pobunio protiv Staljina i sovjetskog terora, nikoga ne bi bilo tko bi se začudio. I ne bi se u jugoslavenskoj i hrvatskoj književnosti osjetila neka naročita praznina bez najvećega njezina pisca. Da je Krleža sljedećih četrdeset i pet godina bivao strateški zaboravljan i zaboravljen, sve bi drukčije bilo, premda bi bilo isto. Vrijedilo bi o tome napisati knjigu, roman-historiju Jugoslavije i jugoslavenskih književnosti i kultura sa strijeljanim Krležom.

Nije ga spasilo, kao što se obično vjeruje, to što je Partiji trebao veliki pisac i mislilac. Jest, trebao joj je, ali tu je ulogu mogao odigrati i netko drugi. Čak se čini racionalnim, sa stanovišta revolucije jedinim ispravnim, da se umjesto Krleže 1945. nađe novi Krleža, čist od prijeratnih grijeha i jednako buntovan, ali Krleža iz šume, a ne iz kolaborantskog Zagreba. A nakon četrdeset i pet godina onom bi se strijeljanom Krleži moglo priznati da naprosto nije imao sreće.

Miroslav Krleža oslobođenje je preživio iz sentimentalnih razloga. Drukčije se to ne može objasniti. Spasio ga je sam junak iz narodne pjesme, za koju je on u tom trenutku, vjerojatno, već znao, ali je sasvim malo vjerojatno da ju je i čuo. Ide Tito preko Romanije, i on vodi svoje divizije. Kad je Tito preš’o Romaniju, osnov’o je narodnu armiju. Prostodušni epski deseterac, u koji uđe povijest, iz kojeg izađe legenda, i tako nastaje jedina općerazumljiva istina našega svijeta. Pa kada cijeli jedan život kasnije Krleža u svome neočekivano bajkovitom iskazu komemorira Tita, on odaje posljednju počast svome spasitelju.

U vrijeme Krležina ljubljanskog govora, Milovanu Đilasu ostaju još dvije godine slobode, a Zogović je već godinama u nemilosti, u koju je pao jer nije mogao prihvatiti sentimentalne razloge razlaza sa Staljinom i Sovjetima, kao što godinama ranije nije prihvaćao ni Krležino oholo slobodarstvo. Obojica su na putu da od profesionalnih revolucionara postanu pisci, i to na onaj idealan, viteški i mučenički način, kakav je Krleža zagovarao za svog sukoba sa svima. Đilas će nakon uzastopnih robija i stjecanja besprimjernog disidentskog statusa među zapadnim ljevičarima i liberalnim intelektualcima, postati najrelevantniji jugoslavenski pisac na Zapadu, te sve do pojave Marine Abramović najvažnija južnoslavenska kulturna pojava u bijelome svijetu. Sve do pada komunizma, pa i kasnije, Đilas je kao pisac bio u svijetu poznati i od Ive Andrića, i od Danila Kiša. Premda je bio tek vrlodobar pripovjedač i nešto bolji memoarist, kroničar epohe i analitičar komunističko-boljševičkih devijacija, bio je cijenjen i poštovan kao nijedan drugi politički disident s europskog istoka. I doista je sve do kraja bio pisac, koji se držao onog Krležinog temeljnog načela autonomije književnog djela pred svim diktatima ideologije i stvarnosti. Za Đilasa, nakon što je 1954. krenuo putem duhovne transformacije i mučeništva, svijet se nije svodio samo na dvije nego na bezbroj mogućnosti. Živio je književnost.

Isto se, u malo drukčijim okolnostima i s drugim egzistencijalnim pretpostavkama, zbilo i sa Zogovićem. Nakon što je prezreo Titov raskid sa Staljinom i odbio da u Sovjetima prepozna crnoga đavla, nisu ga kao druge poslali na Goli otok, nego su izolirali iz društva, onemogućili ga da objavi i u jednoj od izdavačkih kuća u Jugoslaviji i osudili ga na potpuni javni i književni zaborav. Đilasova i Zogovićeva imena pretvorena su u metafore, u kojima nije više bilo ničega ljudskog ni osobnog. Radovan Zogović je, sve do danas, ostao metafora boljševičkog cenzora i dogmata u književnosti i kulturi. O čovjeku koji se zvao Radovan Zogović ne zna se više ništa, a pisac i pjesnik Radovan Zogović vjerojatno je najznačajniji neotkriveni, nepostojeći crnogorski, srpski i jugoslavenski pisac, jedan od najvećih naših pjesnika dvadesetog stoljeća.

Krleža se, sve do njegova pada, držao distancirano prema Đilasu. Zogović ga je 1945. prezirao kao izdajnika. Da je povijest drukčije potekla, ili da 1941. Krleža nije ostao hipnotiziran pred poviješću i pred vlastitim strahom, pa je da riskirao i prebjegao u šumu, Đilas bi ga, vjerojatno, strijeljao, a Zogoviću srce ne bi zadrhtalo. Možda bi, kuršumom u Krležinu glavu, osvetili Augusta Cesarca kojeg su ubili ustaše? Sve je u to vrijeme i u tom ratu bilo moguće. Kao što je sasvim moguće da mu ni Tito tad ne bi spašavao glavu. Drugo je to bilo 1945. Velikodušan u pobjedi, maršal se sjetio posljednjeg podsljemenskog susreta s velikim piscem. Đilas i Zogović, međutim, nisu ni 1945. bili velikodušni. Zogović se doista bavio komesarskim čitanjem tekstova jugoslavenske književnosti u nastajanju, pa je na taj način, recimo, čitao i Andrića, o čemu će i sam kasnije svjedočiti, a Đilas se, poput Staljina, s visina bavio pitanjem života i smrti. Princ i mladoliki vladika Politbiroa, ulijevao je i samom Titu hrabrost i pouzdanje pri sukobu sa Staljinom. Bio je hrabar čovjek, neosjetljiv na tuđu patnju. Kasnije će biti jednako tako neosjetljiv i na vlastitu patnju. Po tome, on je jedinstven i zanimljiv kao književni lik, a ne samo kao pisac.

Krajem šezdesetih Krleža, prema urbanoj legendi, šalje poruku Titu da će u Forumu, časopisu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, objaviti pjesme Radovana Zogovića. Ne zna se, ili se ne govori, je li mu Tito što na to odgovorio, ali su pjesme izašle i tako je okončan opći bojkot pjesnika Radovana Zogovića. Promijenilo se samo to što više nije morao svoje radove objavljivati u samizdatu i što je između njega i Krleže stvoren neki novi, sentimentalni odnos, o kojemu neće ostati svjedočanstava, osim što se zna da su se sreli i da su razgovarali. Kako i o čemu, to će zauvijek ostati tajna. Krleža je u Zogoviću najednom prepoznao “izvanrednog” pjesnika i “genijalnog” pripovjedača, premda je četrdesetak godina ranije, za vrijeme sukoba na ljevici” pisao kako “čitav lirski opus Radovana Zogovića (…) ne vrijedi mnogo i mnogo je bliži ništici nego bilo kakvom drugom pojmu lirske vrijednosti”, te mu se vrlo zlobno i duhovito rugao, posvetivši mu neke od najnemilosrdnijih i stilski najdorađenijih polemičkih opaski, koje će dobri čitatelji spominjati i citirati sve do današnjih dana. Miroslav Krleža likvidirao je tada svom silinom svoga književnog talenta, krvavije i definitivnije nego kaubojskim koltom, zlosretnog Radovana Zogovića, pripremivši već tada teren za njegovu pretvorbu u golu metaforu komesara, dok Zogović, srećom, nije stigao likvidirati Krležu onim što mu je u svibnju 1945. stajalo na raspolaganju. Da je bio u prilici, možda bi ga tad i ubio. Ali ni tad u tom njegovom činu ne bi bilo ličnih razloga ni osobne taštine, nego bi to bila gesta hladne i precizne revolucionarne pravde. Prešavši preko toga, Krleža je Zogoviću prešao preko vlastite glave. Ali ni u tom činu nije bilo ličnih razloga ni osobne taštine, premda je Krleža, za razliku od Zogovića inače bio i ličan i tašt, nego je to bila gesta preciznoga književnog suda. Pomogao je piscu za kojega će četrdesetak godina kasnije netko reći da je vjerojatno najznačajniji neotkriveni, nepostojeći crnogorski, srpski i jugoslavenski pisac, jedan od najvećih naših pjesnika dvadesetog stoljeća. Paradoks Krležina odnosa prema Zogoviću jest književnost i tiče se jedino književnosti.

Za razliku od Đilasa i Zogovića koji su muku svoju pod Titom mučili kao pisci, idealtipski pisci iz slobodarske mašte Krležine, on se nakon onoga strašnog straha zagrebačkog iz 1941, kojim je stvarno okončan sukob na književnoj ljevici, nikad više nije oporavio, niti je, nakon što se nije odvažio pucati sebi u sljepoočnicu, više ikad logiku i dramaturgiju književnosti postavio iznad logike i dramaturgije života, Partije, ideologije. Nakon 1945. Krleža nije više bio pisac, premda je napisao monumentalne “Zastave”, jedno od najvažnijih proznih djela naših jezika. Ali “Zastave” je pisao kao da to čini izvana, kao gost i pokojnik u vlastitom književnom životu. Kao da mu se sudbina narugala, jer je on s Ljubljanskim govorom iz 1952. postao ono što su Đilas i Zogović bili prije rata: čuvar partijskog ognja i gospodar načina na koji se pod Partijom i u ime Partije mašta i piše. Postao je komesar. Je li mu Tito poštedio život, jer je znao da mu je takav, ranjeni i oštećeni, porculanski Krleža idealan za komesara? Nije. Spasio ga je jer je kao čitatelj znao da je Krleža Krleža, i da je sukladan metafori vlastite veličine. Ponekad se tako dogodi da gospodari ljudskih života, crni i crveni, čitajući shvate tko im je korisniji kao besmrtnik nego kao mrtvac.

I tako je Tito 1945. Krležinom rukom napisao vlastiti nekrolog, koji će da dopadne javnosti daleke 1980: “Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima. Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.”

To je mjesto na kojem se izvan vremena rodi i utihne jedna pjesma.

By RadioSarajevo

Vaš komentar

ZIPA OVO

Naši u dijaspori: Ne okrećite leđa domovini

Sarajlija Ernis Komarica sa svojom porodicom živi u Sindelfingenu, a u obližnjem Magstadtu ima svoj autoservis …