Home | Pozitiva | Kolumne | Moja priča – Sjećanje na prvu posjetu Pionirskoj dolini i tajnu o učiteljici koju je godinama junački čuvao
Staro Sarajevo
FOTO: Staro Sarajevo

Moja priča – Sjećanje na prvu posjetu Pionirskoj dolini i tajnu o učiteljici koju je godinama junački čuvao

“Polazaaak”, objavi šofer važnim i svečanim glasom, a mi odmah u urlik. Šoferčina naglo zakoči i svi koji su stajali popadaše k’o svijeće, a onda osjetismo strašan udarac u zadnjem dijelu autobusa, puklo nas neko auto

Piše: Nebojša Knežić

Ako je u mom rodnom gradu Sarajevu bilo ijedno izletište kome ne bih našao najsitniju manu bila bi to Pionirska dolina! Jesam, istina, prvi put zakoračio u njene čarobne predjele sa crvenom maramom oko vrata i bijelom titovkom na glavi baš onoga dana kada sam položio pionirsku zakletvu. Učiteljice nas postrojile i strogo pazeći da se koji ne izgubi povedoše ka Pionirskoj. Pjehe se išlo od Obale, gdje mi je bila Osnovna škola “Slobodan Princip Seljo”, do raskrsnice Titove i Kralja Tomislava gdje se ispred Umjetničkog paviljona nalazila autobuska stanica, okretnica.

BIJELO DUGME - CANADA - 2019

Dvospratni “lejlandi” su tu manevrisali i isključivo vozili na relaciji Paviljon – Pionirska!

Uzbuđen sam i nestrpljiv da konačno vidim lava uživo, a i majmune, jer sam ih zavolio i sprijateljio se sa njima gledajući filmove o Tarzanu. Galamimo i vrištimo k’o pomahnitali, učiteljica nas džaba umiruje, nike fajde, grlo je sastrugala. Pun nas je autobus, vrućina, “mađar” peče, asfalt se ugiba i smrdi na katran i benzin.

Imitiram Tarzana i ispuštam njegove poznate krike. Ali autobus nikako da krene! Eki, da se nije pokvario, more bit da smo kurate sreće pa da nam prvi izlet u Pionirsku prne u fenjer! A onda krupan čiko ustade iza volana, stade nasred autobusa i zabrunda glasom nosoroga.

“Ova vaša učiteljica vas je slabo vaspitala, ako ne umuknete, nema vožnje, već napolje, ima putnika koji čekaju… jer ja ne mogu da vozim ‘desakocetrisan’, ovo vozit je k’o avion, valja znat’, sedam puta sam polag’o, nije šala. A vi se zaje*avate pa da sudar napravim, a jok, tišina il’ kifel’te, jasno!?”

“Nije to naša učiteljica, ona je na bolovanju, ova je mijenja”, kažem ja.

“Polazaaak”, objavi šofer važnim i svečanim glasom, a mi odmah u urlik. Šoferčina naglo zakoči i svi koji su stajali popadaše k’o svijeće, a onda osjetismo strašan udarac u zadnjem dijelu autobusa, puklo nas neko auto. Nastade kuknjava i plač, ali je*iga, meni smiješno pa se smijem, samo nisam sam, smije se još nekoliko jarana, sve se za trbuhe hvataju, šofer nam nije leg’o, šuft! Učiteljice nas preplašeno sakupljaju i umiruju, uglavnom djevojčice, jer odmah su skontale da smo mi dječaci u dure.

Šofer uz galamu i nakalaisan da nekome razbije njonju izlijeće iz busa, a mi za njim. Konta puk’o ga neki fićo ili kakva zdepasta olimpija. I taman poče da im kreše mater i sestre kad ono za guz autobusa se zalijepio vojni džip! Ispred stoji oficir ko zna kojeg ranga i dva vojaka, vala, k’o od brda odvaljena, zajapureni u licu. Šoferčina naglo zakočio i ovi ga pukli.

Oficir priđe šoferu i oštro reče: “Kako to, bre, voziš, budalo, hoćeš da pobiješ ovu decu, ko ti dade dozvolu, volu jedan!?”

Šofer oborio glavu, ni jednu da zucne, a mi se potiho cerimo i štipamo jedan drugoga, merak nam da ga onakog pokislog gledamo. A onda brzinom munje iz pravca Titove najmanje pedeset na sat dofura crna mara, četiri drota izađoše iz nje. Zagledaju štetu, jaranski se pozdravljaju sa vojskom, štaš’, uniforma je uniforma, cigo i kad željezničarsku vidi bježi od nje k’o đavo od krsta.

Jedan od drotova, ziher najstariji po činu i godinama, sjećam se, imao je brkove k’o Aca Gavrić, priđe šoferu autobusa i kaže: “Je*em ti sunce kalaisano, šta ovo uradi? Jesi’ pio?”

“Samo pivu, crk’o dabogda”, reče ovaj oborene glave, hastra ga safatala.

“Kol’ko piva, ha?”, dreknu drot.
“Dvije, matere mi”, snuždeno će šofer.
Drot ga lijevom rukom uhvati za bradu, podiže mu glavu i zveknu šamarčinu, puče k’o kad opališ klofačem o ćilim.
“Kol’ko si piva popio, lijepo te pitam !?”
“Pet, šest… more biti sedam. Ama mlake, vrućina pa me ufatilo”, reče šofer očekujući sljedeći šamar pa sve izmiče i mrda glavom.

“Na Narodnu armiju si udario, sunce ti kalaisano, haj’, vodi ga!”, zapovijedi ostalim drotovima.

Mi se uzjogunili, halali Huso materi, propade nam Pionirska, ne odosmo na izlet zbog te šoferske grmaljčine, neki počeli cmoliti, a neki kao ja jesti spremljene sendviče. Ogladnio pa navalio. Ali je*iga, dok daš ovom griz pa onom oba sendviča pukoše k’o ona šamarčina maloprije o šoferov obraz! Nas dvojica-trojica kontamo da ždijemo đadu, znamo da se u školu nećemo vraćati. Skontali smo da idemo drpisati po pijacama kruške, šljive i jabuke! Skupe, mame nam ih rijetko kupuju, a nama se drago osladit’, a i merak nam je bio kad se najedemo dobro pr’nuti pa se poslije keseriti do iznemoglosti.

Na stanici se nakupilo gute i gute raje, a onda dolazi sljedeći autobus. lz njega nisu ni počeli izlaziti putnici, a gomila nevaspitane svjetine navalila da uđe. Učiteljica nas okupi oko sebe i reče cvikerašu, predsjedniku razreda, da nas pripazi dok ona porazgovara sa vojnim licima. Cviko važan, napuh’o se k’o balon, samo da pukne, i sve nam prijeti i u teku zapisuje imena jer se nedolično ponašamo, na primjer, stanemo iza neke mlade tete, sagnemo se pa joj zavirujemo ispod suknje, pogađamo joj boju gaćica. Cviko prijeti i bolje nas pazi od Narodne milicije, ali džaba mu, ostavio torbu pored svojih nogu, a ona se nadula od sendviča, sokova i kolača, stari mu budža, stara službenica, sjedi u kancelariji, nogu preko noge, a ne kao naše majke, sve same radnice raznih trikotaža, mljekara i ćilimara. Jedan ga od nas zapričava, slaže mu foluške kako je prošle hefte u Pionirskoj lav poj’o dijete k’o sarmu, a on se zabezekn’o pa se skoro udricko od straha! Ali, fol je bio u tome da mu drpimo torbu i iz nje sve one đakonije pa da se i malo podmažemo. Već poslije tri sekunde zdekovali smo se iza Umjetničkog paviljona i navalili na salamu šunkaricu i bijeli hljeb koga smo vazda bili željni. Usta nam puna, ne možemo da govorimo, ali uši strižu, čuju povike nekih naših razrednih jarana, traže nas!

Praznu cvikeraševu torbu prislonimo uz autobusku gumu i svečano se pojavimo. On vrišti i plače k’o da ga za ražanj spremaju, neko mu marn’o torbu sa hapom, eki!

“A je li ova?”, pitam glasno punog trbuha.
Prestade drečati i suze roniti, pa poskoči kao kengur od radosti vrisnuvši: “Ta je!”

Ali je*iga, dok je podiže laganu k’o pero opet u vrisku, pojeli mu užinu, kako će gladan u Pionirsku, šta će reći mami što ga je jalija opljačkala. Tako nas je zvala njegova mama – jalijaši, a ocu budži mu je najdraže bilo da kaže – seljačka bagra.

Svi ušutismo i podigosmo glave kada nam priđoše učiteljica i čika milicioner. Ona radosno svečanim glasom objavi da je dotični drug sljedeći autobus rezervisao samo za nas i, eto, radi naše sigurnosti, zbog opasnosti u saobraćaju i bahatih šofera autobusa, milicijskim džipom će nas lično otpratiti do epicentra Pionirske doline, eki!

Gomila putnika izbečenih očiju i smrknutih lica, ali šuteći kao ribe gledala je kako se ukrcavamo sve natenane u tek parkirani bus. Ja sa svojim jaranima zauzimam mjesto na spratu i to odmah iznad glave šofera. Tako nam je pogled bolje puc’o na razvoj situacije…

Samo, nešto mi šuhveli! Bistar sam k’o gorski potočić naročito za prozentat delikates stvar! Nova učiteljica se sa brkatim drotom previše domunđava. On je, gledam sa visine, nutka da sjedne u džip, ali ona pokazuje rukama na autobus i, kao biva, mora ostati sa nama, a on na kraju njenu odluku vojnički pozdravlja dlanom o sljepoočnicu i dade instrukcije šoferu da polako vozi i da će crnom maricom ići ispred njega i krčiti mu put kako bi nam vožnja bila što bezbjednija.

Autobus kreće, a mi u vrisku i đačko veselje. A kako ne bih bio sretan, trbuh mi pun cvikeraševe šunkarice i sira trapista, ne znam jesam li ga do tada dva put’ u životu, ama, lizn’o, a i konačno ću prvi put vidjeti Pionirsku dolinu i žive životinje.

Sefte palimo jedni drugima, štipamo i gurkamo, bečimo se u lice cvikerašu koji još uvijek cmoli jer će ostat gladne guzice, a autobus brekće sav naheren od težine i starosti. Gledamo pomalo i okolinu, a onda dok prolazimo pored koševskog pravoslavnog groblja, učiteljica stala između dva sprata i rukom nam pokazuje na oveći spomenik i kaže:

“Djeco, ovdje su sahranjeni vidovdanski junaci, Gavrilo, Danilo i ostali koji su izvršili atentat na mrskog okupatora naše zemlje i tako utrli put slobodi našim narodima i narodnostima”.

Ali mi ništa ne havizamo, pih, spomenici, nit’ smo o smrti šta znali, nit’ smo o njoj razmišljali. Heroje smo voljeli, kurir Mišu i Savu Kovačevića, na primjer!

A onda se zaori jedno veliko “URAAA”, stigosmo, PIONIRSKA DOLINA!

Preskačemo jedan drugoga kako bismo što prije izašli napolje. Cviko i dalje natmuren, cmoli, ostaće gladan. Učiteljica nas raspoređuje u vrstu, dvoje po dvoje, a naše mlade, zdrave oči ober jakih okulara već vide patke i labudove kako plove u obližnjim bazenima.

Galamimo, vrištimo, smijemo se, SRETNI SMO!

Jedan pita: „Gdje su majmuni?”

Drugi bi da odmah idemo kibicovat’ lavove, a ja lično bi’ da se prvo sretnem sa medom Miškom o kome nam je prič’o student Stipo, rek’o nam je da taj međed kad mu god daš krušku ili kakvu voćku u znak zahvalnosti pr’ne k’o top, i da mu je iz kaveza i oko njega bazdilo gore nego u hali željezničke stanice.

Samo, šuveli mi nešto… Šnjufam neki delikates događaj! Niđe učiteljice!

Djevojčice se skupile oko bazena sa labudovima i patkama, a dječaci raštrkali uokolo, svako na svoju stranu, disciplina nula!

Kružim pogledom uokolo, zrakam milicijskog džipa, ugledam ga parkiranog pored restorana. Pogled mi oštar k’o u sure ptice i kužnem učiteljicu i brkatog milicajca, sjede za stolom. Zaboravim na životinjsko carstvo i krenem u špijunažu, ziher se skontali, eki pa ne mere biti da se onako očima pasu, a da se neki delikates između njih ne kuha!

Približim se laganim šprintom, a onda pritajim iza jednog drveta. Virnem! Na stolu im po porcija ćevapa i kokte. Gledaju se k’o filmski glumci prije nego se safataju ljubit’! Strpljivo pratim razvoj situacije, interesantnije mi nego međed koji prdi.

Iznenada se dižu, on daje konobaru bakšiš, ona uzima tašnu i ide ispred njega. Giljaju prema autu! Eki, je*’o mater, pa neće je valjda unutra handrit’!

Milicajac otvori velika guzna vrata marice u koju trpaju uhapšenike i pošto se dobro obazrije okolo, dade joj znak i ona uskoči unutra, a on za njom, vrata se zamandališe iznutra! Sačekam minut, dva i približim se mari, ali visoko, a i stakla u bijelo ofarbana da se ne vidi spolja koga voze! Odem iza bašte restorana i nađem neku kljakavu, odbačenu stolicu i prinesem je autu. Popnem se na nju i kroz rupicu na sastruganom staklu virnem unutra. Kad jebo mater brkati drot handri moju učiteljicu, zadig’o joj noge i šprajca je k’o brzi voz! Ostanem bez daha iako tako nešto nisam vidio prvi put, špijunir’o sam po komšiluku i nagled’o se toga. Samo, učiteljica je nešto drugo, ona ti dođe k’o majka, uči te životu, daje savjete, odgaja te da budeš dobar omladinac, a sada radi “ovo” sa nekim cajom koga prvi put vidi! Ljut sam i razočaran, a onda počnem da cmolim, suze mi na oči, izdala me učiteljica.

Iznenada me nečija ruka jami za uho i zavrnu ga k’o dječiju cuclu. Boli… Eki, kad ono konobar iz restorana. Ja oborio glavu od bolova, a on ne konta, hapiti na računu gostu – to zna, i tringlet mu je vazda na pameti. I đe će njegova pamet uferčit’ ovak’u delikates situaciju!

“Nešto bi da drpiš i to još iz crne marice, zaviruješ a? E saću da te predam organima reda pa da te u muriju voze”, reče konobar pa rukom pravo za bravu od guznih vrata auta.
“Ne otvaraj”, dreknem.
“A što, pa drug milicioner je moj gost i prijatelj, uvijek ga častim, nikada ne plaća, neće on imati ništa protiv ako ga sačekaš u marici. Brzo će se on vratiti, otišao je sa jednom ozbiljnom drugaricom malo prošetati.”

“E je*aji ga”, pomislim i podignem glavu, i uperim pogled u prizor kakav još nisam vidio. Vidio jesam “ono”, ali svega mi nisam “ovo”!

Kad je konobar otvorio vrata auta ugledam učiteljicu kako kleči između drotovih nogu i… i… ljubi mu ćunu!

Konobar me pusti i sav ukočen promrmlja: “Aaaajme meni, papanu, što ću naje*ati”, a ja u bris, zašprintam se prema kapiji Pionirske. Pjehe dobauljam do kuće.

“Kako je bilo u Pionirskoj?”, pita me mama.

“Nikako”, odgovorim ljutito, i otrčim i zaključam se u klozet.

Tata lupa na vrata i traži da odmah otvorim. Nemam izbora, znam da će raditi kaiš.

“Šta si uradio, pričaj”, naredi mi stari.

“Ma ništa”, kažem.

“Kako ništa, govori, sunce ti kalaisano!”, poče da skida kaiš sa pantalona.

“Neki jalijaši su pogodili majmuna kamenom u glavu pa je umro, žao mi ga”, slažem tati.

“E je*o te majmun, žao ti majmuna, pa bezbeli, žališ ga zato što si i ti majmun, hajde, nosi mi se s’ očiju i ne zajebavaj me više sa budalaštinama”, reče stari, izvrnu se na sećiju i uze novine.

Sutra ujutro laganim korakom idem prema školi, ma ne ide mi se, ali moram. Zvoni, učitelji izlaze iz zbornice. Učiteljica ulazi u razred, dnevnik joj u ruci. Lagano sjede u stolicu, a onda pogleda prema klupi u kojoj sam sjedio. Pogledi nam se sretoše.

Konačno zvoni, đaci k’o pomahnitali izlijeću napolje. Ja i dalje sjedim. Unervozio se, dlanovi mi mokri! Učiteljica se diže, prilazi mi, rukom me uhvati za bradu i podignu mi glavu.

“Malo bih popričala sa tobom, ali u nekoj slastičarni. Voliš kolače, jelda?”

“Aha”, klimnem glavom.

“A poslije možemo otići i u kino, ti izaberi film, ja častim. Eto neki kaubojski, znam da ih voliš.”

“Aha”, zaklimam glavom.

“Jedinicu iz vladanja ću ti popraviti na peticu, dakle, neće biti ‘loše’ nego ‘odlično’. Šta veliš?”

“Na peticu!?”, zabezeknem se.

“I nećeš više imati keca iz matematike, velika četvorka”, kaže i opali mi malu čvoku.

Ja sav namršten, a ona me gleda iznenađeno, ne radujem se.

“Nisi zadovoljan… pa dobro, imaćeš peticu iz matematike, ali tek na kraju godine, kad budemo zaključivali ocjene, važi?”

“Ne važi”, kažem.

Ona se sva zacrveni u licu i prvi put je čujem kako nesigurnim glasom promuca: “A zašto?”

“Pa zato što bi mi se moja raja rugala, ‘odlično’ vladanje, petica iz matematike, nema šanse”

“A ti, šta bi volio?”, opet me pomiluje po kosi.

“Vladanje ‘dobar’, nikako ‘odličan’, umro bi’ od stida pred jaranima.”

“Ne brini, onda ćeš biti ‘dobar’… a šta ćemo sa matematikom?”

“Dvica ili neka mršava trica, ali i to zbog raje, neću da mi se rugaju. Čuj, ja i petica, eki to!”

“Ali, mućni malo tom pametnom glavicom, dobru ocjenu iz matematike ću ti dati na kraju godine, pokaži knjižicu mami i tati, obradovaće se, jaranima ništa ne govori, jer ti znaš čuvati tajne… je li tako?”

“Znam, ja nisam izdajnik!”

“Pa sigurno, ti si hrabar kao kurir Miša, nikad ne bi izdao ni svoje drugove, ni svoju učiteljicu, jelda?”, ponovo me pomiluje.

“Nikada, nema šanse, da me peku na ražnju, da me čereče, ama da mi nokte kliještima kidaju, sve muke bi’ izdrž’o”, kažem odlučno stisnutih pesnica.

“I još nešto, u nedjelju ću te sa svojom djecom odvesti u Pionirsku, vidjećeš sve životinje i naučiću te odakle potiču, čime se hrane, koliko su opake ili pitome. Biće ti lijepo, ha, šta kažeš, slažeš se?”

“Ahaaa”, zarumenim se u licu sve od neke miline i dragosti.

I od tog dana postadoh “dobar” u vladanju, odličan iz matematike i jedan od učiteljicinih najmilijih đaka. Pravo me je gotivila, a ja, ja sam umio da čuvam tajne.

Sjećam se tate kad je vidio peticu iz matematike, a i ono vladanje “dobar”, genterski je promrmlj’o: “Ovdje mi nešto smrdi.”

Samo u jedno sam siguran, bio sam mali i mozak mi je bio mali, ali bilo je u njemu dovoljno vijuga da svom starom ne kažem tajnu koju sam godinama junački čuvao, jer moj otac je bio zadnji čovjek na svijetu kome bih tako nešto priznao. Jer znam da bi odmah onog čika brkatog milicionera pozvao kod sebe u kancelariju, pa bi onda došao u školu da pozove učiteljicu na kafu i malo popriča sa njom, a onda bi mama svašta saznala pa bi plakala.

I jedne sunčane nedjelje sa mamom odem u Pionirsku. Tražim od nje da mi kupi kilu krušaka u piljari ispred ulaza. Odmah odemo ispred kaveza mede Miška i ja medi krušku, a on pr’ne k’o top. Fakat je onaj student Stipo bio u pravu, taj put nije slag’o, a maslanje mu je bilo u krvi.

Obaveza da i dalje čuvam moju i tajnu moje drage učiteljice je davno istekla, jer pedeset godina poslije nekog događaja sve je prdimahovina i na tasu pravde osude nijedna od njih ne bi vrijedila više od prdeža našeg legendarnog mede Miška!

Priča iz knjige Jel’ Sarajevo gdje je nekad bilo

Vaš komentar

ZIPA OVO

djeca buntovnici

Vedrana Rudan: Dijete sa karakterom

Kraj je školske godine. Unuk Krešo jučer mi je rekao da je njegova učiteljica “krava”. …