Saturday , September 21 2019
Home | Pozitiva | Kolumne | Mostarke: Adila
ruza na grobu
FOTO: Arhiva

Mostarke: Adila

Na rastanku Eso je rekao majci: Kad dođe sloboda, znaj, eto mene među prvi­ma …

Autor: Mahmud Konjhodžić

Njena šutljivost bila je znak da sve preživljava vrlo duboko u srcu – takva je eto Adila Fejić, majka koja je izgubila četiri sina i kćer dok su bili u cvijetu mladosti.

BIJELO DUGME - CANADA - 2019

Kad su Mostarci bježali od bombardovanja i njena porodica je bila izbjegla u Cim, obližnje selo. Tada je Adila već znala za smrt svoje djece, ali nije smjela plakati. Jer to je bilo vrijeme kad majke nisu smjele čak ni plakati za poginulim sinom – ustaše su motri­le i na suzu majčinu ako je sin bio partizan.

Dvaput su Adilu hapsili, pitali je gdje su joj dje­ca, a ona je šutjela. A nije se znala ni potpisati na njihov zapisnik.

No, nisu samo ustaše provaljivale u njen dom, či­nili su to i četnici.

Kad su došli po njenog sina Šefku, studenta arhi­tekture, kuću su opkolili četnici i Talijani. Lukavi iz­rodi nisu smjeli lupnuti zvekirom na stara vrata, da ne bi uzbunili borca, pa da im ne pobjegne preko dvorišta i zidova ograda oko niskih kuća. Kalauzom su otključali vrata kuće i ušli tiho, kako to lopovi i čine. Na spavanju su uhvatili Šefku i odveli ga u zat­vor, pa u Dubrovačku tvrđavu Lovrijenac, pretvore­nu u zatvor, a zatim u logor u Italiju. Poslije kapitulacije fašističke Italije vratio se u Mostar i kao parti­zan poginuo negdje kod Bileće.

A najprije je bio uhapšen sin Esad, jedan od prvih uhapšenih komunista po okupaciji zemlje. Jedan iz­dajnik je upro prstom u Esu, u ratu čuvenog junaka i partizanskog kurira, i on je uhapšen. To je onaj momak, đak, koji je ljeta četrdeset prve pobjegao iz ustaškog kamiona kad su ga vodili u smrt. Svima je govorio da ih to vode nad jamu da ih pobiju, da treba da svi bježe. Ali niko nije htio. Esa je skočio i pobje­gao. Bježao je prema Neretvi nepoznatim putevima preko kamenjara i Mostarskog blata. Triput je pre­plivao Neretvu i spasio se, jedini iz tih dana kad su ustaše svuda sijale smrt.

Sinovi Ešref i Džemal otišli su u partizanske od­rede i preživjeli teške dane u petoj ofanzivi, pa se s Mostarskim bataljonom spustili u grad i našli sklo­nište u roditeljskoj kući. Na šiši je bilo uređeno dobro kamuflirano sklonište, a kako je stan bio u središtu grada, nije ga zakačila racija. Na krovu je bio prozor kroz koji se moglo napolje, pa preko avlija i bašta dalje. Ali to nije bilo potrebno. Policija nije dolazila da ih traži i oni su ubrzo otišli iz Mostara s prvim momcima, koji su po oporavku izlazili ponovo na slo­bodno područje iznad grada.

Svako Adilino dijete je majci govorilo:

„Ako zadugo ne dobiješ pismo, znaj da nisam živ, jer ću se javljati redovno …“

Adila je primala pisma, a čim od nekog od djece prestalo da stiže, poslije bi saznavala za njihovu po­gibiju.

Kad je čula za smrt prvog sina, Džemala, primila je to mirno. Takva je bila. Rekla je: „Ako budem plakala ljudi će bježati od mene …“

Uhapšena joj je i kćer Samija i odvedena u Jase­novac. Tamo je i ubijena.

Po izlasku iz grada sa Mostarskim bataljonojn po­ginuli su i Džemal i Ešref.

Posljednji je stradao Esad, koji je više puta kao kurir dolazio u Mostar. Jednom je stigao sa svojim nerazdvojnim drugom Husom Ormanom, u punoj rat­noj spremi. Došli su k majci Adili. Odlučili su da se tako, pod ratnom spremom, slikaju usred okupiranog grada, i to danju. Zamolili su Mersu, Esadovu sestru, da im mašinke prenese pod zarom do dvorišta kuće Zibe i Hadži Ibrahima Fejića, koji su također preko svoje djece bili povezani s pokretom. Mersa je dva puta išla noseći po jednu mašinku i tako ih je preni­jela kroz grad, pod zarom. Esad i Huso su se slikali u partizanskoj odori. Zatim je Mersa odnijela mašinke na Mazoljice da bi Esad i Huso izišli iz Mostara.

Na rastanku Eso je rekao majci: Kad dođe sloboda, znaj, eto mene među prvi­ma …

Međutim grad je oslobođen, a Esada nije bilo, iako niko nije bio čuo da je poginuo. Ubrzo je stigla tužna vijest. U posljednjim borbama u Čapljini je poginuo,

Što se može reći o majci kojoj nestane petoro dje­ce. A Adila je izgubila i dva brata, od kojih je jedan bio ljekar, dr Asim Opijač, u selu Dubravi, pošto je Adilina porodica iz stolačkog kraja.

By Tacno.net

Vaš komentar

ZIPA OVO

Ko ih je ubio?

‘Zločin je zaboraviti zločin’ Autor: Štefica Galić 15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od …