Home | Pozitiva | Kolumne | Nebojša iz Kanade prisjetio se nekog drugog Sarajeva i legendarnog profe Đurasa iz Treće gimnazije
treca_gimnazija
FOTO: Treca Gimnazija - Sarajevo

Nebojša iz Kanade prisjetio se nekog drugog Sarajeva i legendarnog profe Đurasa iz Treće gimnazije

Imalo je Sarajevo tog vakta i svoje pjesnike, pisce, rokere, šanere, šibicare, razne folere i bezbrojne sinove

Piše: Nebojša Knežić

Miriše na tek prvi kupljeni karmin, na parfem Chanel koji je pozajmila od majke ili tetke i na jagode kojima joj je obojen vreli dah…

SARAJEVO GRILL TORONTO

Tijesno, pripijeni jedno uz drugo koračamo Vilsonovim. I dok prolazimo pored njene Treće gimnazije, okrene se prema zgradi i dvorištu škole. Hoću da je poljubim, a ona uzdahnu i izmače se. 

“Eeeh, još samo koji mjesec i dolazi matura, a onda zbogom raja, zbogom školske klupe, ćao profe. Samo jednoga od njih nikada neću moći preboljeti, on će me vječito pratiti”, to mi kaže glasom punim sjete jedna dugonoga, vitka i plavooka maturantkinja Treće gimnazije koju sam na nekoliko dana prije upoznao i sa kojom već nekoliko večeri zaredom romantično furam čežnju, najčešće Šetalištem i još dalje, sve dolje niz Miljacku prema Novome gradu. 

Trgnem se i ugrizem za usnu: “A koga to, koga nećeš moći preboljeti?”

“Njega, Đurasa, svoga profu književnosti”, odgovara mi.

Dalje koračamo šuteći i više se ne držimo za ruke. Poslije izvjesnog vremena okrećem glavu prema njoj i u odsjaju neonki hotela Bristol u oku joj primjećujem suzu. Zastanem, primaknem se i dok je milujem po kosi, zaplaka i jecajući kaže: “Ja ga volim, već dugo sam zaljubljena u njega i molim te oprosti mi.”

Tu noć sam do zore gledao u plafon svoje sobe, pušio cigaretu na cigaretu i mislio na njega. A zašto on, ko je on? Hm… Đuras, profa?!

Ljeto je krajem tih sedamdesetih brzo prošlo i već početkom septembra sva mladost grada poče se skupljati po legendarnim sarajevskim kafićima. U jednom od njih upoznajem djevojku koja ima oči krupnije od fildžana. 

U njihovim dubinama, kao i u kafenim šoljama na čijem dnu od toza dokone komšinice jedna drugoj očitavaju sudbinu, ogledam se i tražim “milost” tek da me udostoji bar jedne šetnjice gradom. Pristaje. I dok koračamo prema Parku cara Dušana, važno se smješkam muškim stvorovima koji se za njom okreću, a ja se već osmjelio i ruku joj zavalio preko ramena! 

“Trenutno čitam Markeza ‘Sto godina samoće'”, počinjem “da udaram u tamburu”, ali kad ta moja hvala prođe kroz njene uši, na usta joj izađe aždaha!

“Mi smo tu knjigu spominjali i malo je analizirali, ali je i preskočili. Profesor Đuras nam je nije preporučio kao neophodnu, eto on je našao da je to skraćena i moderna verzija ‘Gargantua i Pantagruela’ francuskog pisca Fransoa Rablea. Jesi li je čitao?”  

Već sutradan stojim ispred biblioteke i prva sam im mušterija. Samo, morao sam se učlaniti da bih dobio tu knjižurinu tešku skoro dva kilograma! I dok čitam, pun sam nekog osvetničkog jada, bijesa i čemera, ovladala me nemoć jer me “krupnooka” ne zove telefonom. Prošla je i cijela sedmica, nije se javila. Konačno okrenuh i zadnju stranicu. 

U sunčano subotnje prijepodne srećem je ispred kafea Lisac i, dok joj prilazim, pobjedonosno se smješkam: “Pročitao sam Gargantua, ma kakav Markez”, kažem, dok mi se manta od tamnih kratera njenih dubokih očiju: “Oh Markez je mala maca za Rablea”, počinjem šatrologiju.

“Evo ga Đuras, hej, izvini žurim”, reče uzbuđeno, a onda sa nekoliko knjiga ispod miške uskače u jedan tek uz trotoar parkirani spaček. U kolima ih je bar sedmero, osmero. I dok se spaček napinje i krene, krupnooka proturi glavu kroz prozor i reče: “Idemo na Trebević, čitaćemo i razgovarati o knjigama na čistom vazduhu. Ćao, vidimo se!” 

Gledam za njima kao usran golub, a onda onog “Gargantuu” koga držim u ruci zamalo ne zafrljacih, ali grijeh je bacati knjige i hljeb pa ga kasnije poklonim konobarici Desi u bifeu Korzo u kome sam se poprilično “olešio”.

“E jesi mahnit, šta će mi ovo, ko će bolan ovo čitat”, reče i knjigu zaždi u kantu s praznim flašama.

Septembarsko nebo je osuto zvijezdama i još uvijek odiše ljetnom noći. Na dan prije, mudro i obazrivo sam upoznao maturantkinju Prve gimnazije ubijeđen da ću kod nje “proći”, a ne kao bezbroj puta do tada biti poražen od tog Đurasa na čije sam se ime sav ježio pogotovo kada ga izgovaraju djevojke oko kojih sam se redovno motao. 

Uskotračnim šinama kojima je nekada ćiro gamizao od Sarajeva do Užica zagrljeni koračamo i dok joj ja važno “šerbedžijski” recitujem Bukovskog, ona samo uzdahnu i reče: “Ma lijepa je ta poezija, ali kod jedne drugarice na rođendanu upoznala sam profesora Treće gimnazije, zove se Đuras, jesi li ikada čuo za njega?”

Slobodana Đurasovića Đurasa ću upoznati slučajno i iznenada! Nalazio sam se u stanu režisera Bate Čengića, sa čijim sinom Damirom bijah dobar prijatelj. Nekolicina nas je teferičila neku temu, pila “štok”, kad na vrata iznenada ulazi glumica Merima Isaković od čije ljepote trnu zubi. Već poslije pola sata sjedamo u kola i odlazimo u Zlatni restoran, a tamo je već bilo načočeno neko društvo. Ja piljim u Merimu, pitam se da li na svijetu postoji ljepša žena. 

I u svoj toj gužvi neko mi se obraća, veli: “Ovo je profesor Đuras, upoznajte se”. I dok mi on pruža ruku, s nevjericom je prihvatam, a onda da ne zamucam i ne zagrcnem se od “hastre” i uzbuđenja popih dupli na iskap. Više ne gledam u Merimu, ma zaboravio na nju, a šanse da mi u tom momentu neko bude interesantniji bijahu ravne nuli, a vidi sad ovo!

Premjeravam profesora, tražim mu mane, hoću da najhinjskije prepoznam kakvu manjkavost, kakvu falinku, neki defekt pa da mi duši bude lakše. Samo jok, čo’jek na svom mjestu. Kad me još nekoliko duplih pića okuražilo, počeh da ga “njušim”, oprezno kao lovački ker. 

lzgleda da me je skont’o, pa priču o književnosti “nivelisa” na Karla Maya, Fenimora Kupera, Zen Greya i X-sto-romane kao i na one, “zelene dodatke” i “300 čuda”, a kojih sam se nagutao još kao dijete pa sam u tom pogledu bio zahvalan sagovornik. 

Pričamo o Lunu – kralju ponoći, a ne o Rodionu Romanoviču Raskoljnikovu, jer ne daj Bože, kakve bi’ ja šanse imao s jednim takvim karakterom “protiv” istinskog znalca koji je moje “šupljine” i “rupe” pročitao iz prve, ali strpljenje, mudrost i visok moral ne dozvoliše mu da me diskvalifikuje i uvali neku kečinu za sva vremena.

Potom nam učestaše zajednički momenti koje bi dijelili, gdje drugo već u kafanama. Preko njega upoznah mlade i darovite gradske ljude. Stimulisao ih je i forsirao da što više čitaju, pišu, razmišljaju. Koristio je sve svoje uticaje i veze da im objavljuje pjesme i literarne radove, a što nije bilo lako. Upoznah i u ono vrijeme legendu Miladina Šobića. Đurasa je posebno cijenio. Kad Miladin ude u Parkušu, obazrivo je birao “hastal”, nije se zalijetao na “prve lopte”, na dežurne janjičare koji bi uz poznate i sami da budu poznati pa su po vas cijeli dan gverili u onim kiflama presvučenim crvenom čohom sa njuškama uperenim prema vratima. 

Ulazi Miladin, a jedan “nacvrcan” kravata, državni posao, prima platu da sjedi, oblokava se i još čovjek na cijeni, svi drže do njega.

“Hajde Miladine, rodila majka, sjedi ovžekare s nama, ma ne daš se vidjeti bolan”, i dok to govori, izmiče slobodnu stolicu, a na stolu flaša viskija, skupe cigarete, upaljači, meze, a uokolo, jedan vojni General, spiker TV, slikar “sa dna kace”, bivši fudbaler koji je u karijeri više proveo na rezervnoj klupi nego na terenu, ali i to je bilo dovoljno da ga žigošu kao bolje “sarajevsko grlo” pa je mogao sjesti za svačiji sto i svaki arhitekta, udbaš, ili rok-muzičar sa njim u društvu nisu gubili na cijeni! 
Miladinu nezgodno, na prvi mi pogled jasno da mu to nije nivo i da za taj sto ne bi nipošto da sjeda, a ovaj navalio. 

“Hajde bolan pa ćeš nam nešto i otpjevati, onako, tiho, na uvce”, viče i ubjeđuje “janjičar”. U tom momentu, sa stolice se diže Đuras, prilazi Miladinu koji mu se obradovao pa ga spasi i dovede za naš sto. Samo, bez intervencije, dotičnog i veoma razumnog Generala, ipak mu to ne bi pošlo za rukom.

Sjećam nas se jednom, ja i on naslonjeni na šank u Gurmanu, nismo sami, tu su i Veljo Milošević (tada je još pio), Nikola Krstić, bez svoje Anete, što je bilo rijetko, u bircuz ulazi mlada djevojka, po ljepoti joj ni Nataša Rostova nije ravna. U rukama joj fascikla sa: “Izvolite, profesore, ovo su moje pjesme. E, molim vas nađite vremena pa ih pročitajte. Ja sam inače maturant Druge gimnazije i zbog Vas sam se mislila prebaciti u Treću, ali nisu me primili!” 

Da, imalo je Sarajevo tog vakta i svoje pjesnike, pisce, rokere, šanere, šibicare, razne folere i bezbrojne sinove raznih guzonja, ali imalo je i profesore i brojne učenike. Samo, ja se ne sjećam ni jednog od tih učitelja koji je bio Đurasove fele. Njegovi đaci su u svijet književnosti i lijepe riječi ulazili na velika vrata i sa golemim uživanjem jer su bili sreće da im profa Đuras pokaže put, a da je on to umio, sigurno je, i daleko bolje nego ostali. 

A onda u gradu Sarajevu neki Žikica Jovanović Španac opali prvu oslobodilačku, zakuha se. Nema struje, vode, glad, jad. I uskoro Đurasovi učenici postaju “teritorijalci”, “agresori” ili “bjegunci”, odnosno “ispaljenici”, jer su se ispalili iz grada koji se naglo pretvarao u baklju iz koje suklja plameni oganj. 

Zgranutog i do zla jada razočaranog profesora na glavnoj već granatama razrovanoj ulici zasreće njegov bivši đak, ovaj put ne u modrom đačkom sakou, već u zelenoj uniformi na kojoj je uočljiv amblem “Crne mambe”. 

“Profesore, šta ćete ovdje, pogodiće vas snajper il’ ubit’ granata, a može se dogodit i gore, da vas pokupe i odvedu na prvu liniju pa ćete kopat rovove, izvlačit mrtve i demontirat mine, nego me poslušajte i sakrijte se u podrum i ne izlazite iz njega”, reče “crna mamba”.

“A jesi to ti, Huso, jedva te prepoznah!?”, kaže Đuras zagledajući ga važnog i prpošnog u punoj ratnoj spremi, revolver-magnum oko pasa, puška pumparica u rukama na kojima su crne kožne rukavice. 

“A Đorđe, gdje ti je Đole, s tobom je bio najbolji jaran, bili ste nerazdvojni!”

“E profesore, da vam budem iskren, taj smrad je preš’o u (ć)ete, na onoj je strani puca po svom gradu, po nevinim maksumima”, reče Huso, zaškripavši zubima. 

“Ne kaže se (ćete), nego čete, ma nisam te tako učio, moj Huso. A kako si ti siguran da je on tamo, kod četa?” 

“Jes’ garant, profesore, dovikivali smo se preko Miljacke neku noć, a čuo sam ga i preko motorole, smrad je to profesore, smrad, oduvijek je bio.”

Slobodan Đurasović Đuras nije više sa nama, zauvijek nas je napustio onako, hrabro, hemingvejski, nije mogao gledati mržnju u očima i zabluđen izraz lica svojih bivših đaka koji su preko noći postali, neki oslobodioci i agresori zvučnih imena. Treća gimnazija i dalje čuri na svome mjestu i dok Miljacka pored nje lijeno i usporeno teče. I još uvijek neke već davno odrasle djevojke kada posjete voljeni grad iz koga su davno “ispalile”, same, bez muža, djece i unučadi prošetaju Vilsonovim i onda obrišu suzu koja im kapne niz obraz, jer sjete se omiljenog profe koji je bio njihov učitelj svega lijepog, uzvišenog i plemenitog….

U jesenje sunčano prijepodne 1993, ispred FIS-a sjedim sa Davorom, Hajrom Bašićem i Mladenom Jožancom. Kafenišemo k’o u najbolja vremena.

“E što je ono bilo vjenčanje, zamisli, ma takvih ni u najbolji vakat nije bilo”, kaže Mladen, govoreći o legendarnoj Bojanovoj i Dadinoj ratnoj svadbi, najpoznatijeg dizajnerskog bračnog para Hadžihalilović sa bh. prostora.

“Istina je, ni ja ga nikada neću zaboraviti”, kažem, jer i sam sam prisustvovao. I te svadbene noći kada smo se veselili i družili čini mi se da su u gradu Sarajevu ponovo proradili mir i ljubav, čak su i topovi sa Hreše i sijači sa Špicaste stijene umukli. 

“Kako ti je stara?” pita me Davor, zna da mi je mati bila ranjena. 

“Puno bolje, sredila joj Gordana Hadžihalilović i nešto ekstra humanitarne pa sad se i bolje hrani, predeveraće”, kažem.

“Ma garant da će biti i Saraj’va dok je i dobrih ljudi”, nasmiješeno će Davor. Mis Irbina i Dositejeva puste, ni žive duše, kad odnekud iz Augusta Cesareca zadihano izbi legenda sarajevske televizije Nađa Mehmedbašić, u rukama joj ceker sa nešto posne hrane, negdje ujagmila ili po švercu kupila. 

“A hajvana, šta vam je bolan, šta ste tu zasjeli, hajde razlaz”, prodera se na nas.

I dok se komešamo, preko parka ide Đuras, na njemu prepoznatljivi mantil mekintoš i ispod miške velika lubenica, gdje li je samo safata?!

Hajro Bašić iz njedara izvadi čakiju bar pola kile tešku i reče: “Ma razilazićemo se kad ovu lubenicu sredimo, pa onda nek’ heka kolk’o hoće, je*aji ga.”

By MojaBiH

Priča iz knjige Jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo, koju možete kupiti pozivom na broj +387 33 666 809 (ako zovete iz BiH) i 011 873 33 666 809 (ukoliko zovete iz inostranstva) – kontakt osoba: Fata Dupovac​

Vaš komentar

ZIPA OVO

Sarajevski TRIO

Iz pera Miljenka Jergovića: Kako je sarajevski TRIO oslikao kraj Jugoslavije

U petnaest mjeseci služenja vojnog roka u JNA – što je za mene predstavljalo nimalo …