Home | Pozitiva | Kolumne | Novogodisnja priča Ahmeda Burića – Posljednji i prvi
Čola - poslednji i prvi
FOTO: Čola - poslednji i prvi

Novogodisnja priča Ahmeda Burića – Posljednji i prvi

Posljednji i prvi

1.

Miris čaja koji majka ostavi svako jutro, prije nego krene na posao, u jednoj od svije velike metalne šolje koje imamo, bijele, starije s pečatom Emo Celje, i zelene, novije koja bojom odiše nekom modernošću. Godina je, recimo, 1974. i s radija barem dva puta dnevno ide poznati, mladi glas: Gori još i sad ovdje pored nas vatra ljubavi što zapalismo je mi… 

“Čola”, počinje priča nekog od starije raje koja puše na gelenderu a mi prisluškujemo “je čudo. Vodili su ga u Njemačku da mu izmjere glas, i rekli da ima pet oktava.”

“Ih, pet. Nemoj sad ni ti.”

“Jes’, matere mi u novinama pisalo.”

“Pa, jel’ ti matere ti, ti vjeruješ svemu što piše u novinama? Piše i na tarabi da je, a nije.”

“Dobro, papak, ganjaj ti to svoje. Čo’jek može otpjevat’ šta hoće, to ti kažem.”

“Znam ba, šta se pališ k’o hepo kockica.”

“Loži ti nekog drugog, stipu neme…”

Tako je svirao radio, i s njega dvije, to ću tek kasnije saznati, Montenove pjesme koje su lansirale dečka s Grbavice. Uvijek više vjerujem umjetnicima koji su se bavili sportom, nego onima koji nisu. Čola je farbao svoje vrijeme vokalom i mogao biti svjetska zvijezda.

Druga pjesma se zvala Sinoć nisi bila tu i izgleda da je trebala distanca od 35 godina da shvatim da mi je to njegova najdraža pjesma. Ado i ja stajali smo na velikom Montenovom koncertu u Skenderiji, redali su se gosti, bilo je skoro veličanstveno i imalo onu nepopravljivu patinu Sarajeva u kojoj vidite odlijepljene zidne ploče, dok Arsen pjeva neke od svojih najboljih stihova , a onda je uz gitarski akord izašao ON, i vrisnuo: Sinoć nisi bila tu/da mi malo snage daš/da mi pružiš ruke te/da na njima umrem ja. Mrak. Niko nije pobrao takve aplauze i nije imao toliku karizmu.

Poslije koncerta, svi su se našli u Colloseumu, i Samir – a ta grbavička raja su uvijek, nekako, jako bila povezana – ga je “prozvao” da nam nije otpjevao Gori vatra. Bez ikakva ustručavanja stao je između Buce i mene, zagrlio nas i otkačio je iz “nulte” intonacije. Gori još i sad/ovdje pored nas/vatra ljubavi…, a onda nas šmekerski pustio da krenemo preko mosta da li sanjam / il’ je stvarno tako lijepo/ il’ te draga/ ja zavoljeh/ ludo slijepo – i “ubacivao” preko nas/ dođi sad/ dođi sad/dođi sad/dođi sad/, i zakucao sa – “reci da.”

Čola. Evergreen

2.

Album Ako priđeš bliže izašao je 1977. i na njemu je, brat – bratu bilo šest hitovaPjevam danju pjevam noću, Produži dalje, balada Jedna zima s Kristinom, Zagrli me, iz koje je “izvađen” naslov, zatim Glavo luda, i završna Juče još. Autorski tim s nekoliko pravih majstora tog posla – Arsenom Dedićem, Kornelijem Kovačem, Rankom Bobanom, Duškom Trifunovićem, Borom Đorđevićem, Slobodanom Kovačevićem i bend u kojem su gitarist Josip Boček i basist Karel Novak Čarli bili nekakve naše inačice Stevea “Colonel” Croppera i Donalda “Ducka” Dunna napravili su ploču koja se prodavala kao luda, kažu da je završila na oko 700.000 primjeraka, i “išla” je još barem tri godine nakon što je izašla.

Na Polaroid fotografiji iz mislim šestog razreda smo Ina, Duda, Bilja i ja, ja se nešto kreveljim, a obliva me rumenilo kad god pogledam Bilju. Decenijama kasnije, gledam, snimljen filmskom kamerom, materijal s tog snimanja. Arsenu je srednji prst zavijen, ali svira klavir i govori Čoli šta gdje treba otpjevati. Na kraju samo kaže da će dati Bočeku da nešto zavrne na gitari i to će biti. To. I bilo je: ne trebaju meni draga, tvoje pjesme, tvoje rime, najviše je što se može, zagrli me, zagrli me. Stvarno, najviše.

3.

Dva puta je “paljen pogon” za Čolinu svjetsku karijeru. Prvi put još  1975. kad je njemačka kompanija WEA namirisala da bi od dečka koji pjesmu Druže Tito mi ti se kunemo u zabavnoj verziji rasproda u 300.000 primjeraka, isto tako mogao i s pjesmicama Meine Mutter i (pazi sad!) Rock and Roll Himmel. Staro pravilo show bussinesa glasi – možeš “varati” sve ljude neko vrijeme, i neke ljude svo vrijeme, ali obo je nikako. Njemačka je imala dovoljno svoje ‘kuruze’, tipa Heino, da im nije trebalo još dosoljavati, nekom imitacijom The Facesa, što jeste bilo pakovanje koje su spremili Čoli. A gastarbajteri još nisu bili spremni da progutaju ‘zabavnjaka’, tada se nostalgija još uvijek liječila gangom ili rerom, ili u najboljem slučaju, Safetom, Zaimom i Nadom Mamulom.

Ali, te epizode – a druga se desila u Londonu nakon ploče Malo pojačaj radio na kojoj su svirački posao odradili engleski studijski muzičari koji su “razvalili” – nisu promijenile osnovni karakter ni Čole, niti njegove karijere. Predodređen da, valjda vječno, dijeli sudbinu prostora kojem je tako srčano pjevao, Zdravko Čolić će (p)ostati simbolom jednoga mjesta i vremena. U kojem je njegova pjesma značila nešto blago i opušteno, nešo što ni u kojem slučaju ne smeta, pa čak i kad pjeva teške banalnosti, kao u pojedinim komadima njegovog kasnije opusa.

Bivajući najvećom zvijezdom ovoga prostora u fahu kojim se bavio, nikada do kraja nije usvojio estradni ubilački instikt u kojem moraš pojesti da ne bio bio pojeden. Niti je poput nekih svojih bivših saradnika – a ako ćemo pravo, ni to nije za svakoga – mefistovski mijenjao djela i odijela kako bi sve rasprodao. I u tome je ostao nekako duboko, sarajevski, što pomalo može značiti i gubitnički, ali to ne bi bilo sasvim tačno. Bolje je reći infantilistički, jer ako je iko ispunio dio sna o vječnoj mladosti, i ostao takav do danas onda je to Čola.

4.

Zimske osamdesete, uglavnom, su prošle u atmosferi spota Last Christmas grupe Wham. Te 1984. ostavila te je S., bio si beskrajno tužan, tada je mrziti zabavnu muziku bila stvar stava i prestiža, a neko je pored kamina zasvirao neku Čolinu baladu, ne bi bilo red izmišljati koju, jer se stvarno ne sjećam. Bio je to trenutak u kojem je valjda trebalo odrasti, ali nije se imalo kad, promicale su slike vječne mladosti, njegov glas koji u šezdeset i šestoj godini promiče istu onu emociju, jedan dozlaboga bezazlen svijet, bez zadnjih namjera.

U današnje vrijeme beskrajnih, a bemislenih mogućnosti izbrojavanja svega, bilo bi dobro, ali je nasreću nemoguće, imati i jedan brojač pjesama. Koji bi tačno, za svakog čovjeka, odredio ko je ona ili onaj čije ste pjesme najviše puta čuli!? Vjerujem da bi se mnogi od nas iznenadili: uz velike nade da su to bili Talking Headsi, Johhny Cash, Bryan Ferry, Rambo Amadeus, ili, ne znam, za nekoga Madonna ili Beyonce Knowles, bojim se da bi zbirni rezultat u našem slučaju – ali da se računaju baš sve situacije u kojima se možete sresti s muzikom, dakle, radio, tv, kafići, lobbyji, tende, trafike – bio Čola.

I zato je dobro da je opet tu. On ovaj put dolazi pjevati u drugačije Sarajevo, od onoga kakvo je bilo u njegovim prvim pjesmama. Niko, ni mi, ni on, ni Sarajevo, nismo više tako nevini. I neće se moći pronaći eliksir mladosti koji bi nas sve vratio u blues u kojem su prošle Kristina ili Ivana.

Ali, možda s njim, simbolom blagosti i neobaveznosti, kao i onda, barem nakratko, i bar u iluziji, započne neko bolje vrijeme.

Koje nam svima skupa, tako treba.

5.

U studiju Ars La slušamo pjesmu koju je D. napisao za Čolu. Zvuči kao najbolji stari radovi , kao Loše vino i Posljednji i prvi , kao kucanje dviju čaša u ponoć, kao svijet bez kletvi, psovki, laktanja, oštrenja zubiju, zveketa oružja, škripe kočnica…

Kao Čola. Soundtrack naših života. Koji baš i nismo uvijek mogli birati.

Ali, jesu naši. Živjeli!

Prvu za tebe, drugu za mene. A ovu treću, treću za sreću.

I još po koju, za tugu moju. Lijepa moja.

 

By RadioSarajevo

Vaš komentar

ZIPA OVO

pomirenje

O miru i pomirenju na novi način/ VIDEO

Mladi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine sastali su se u Tuzli kako bi o …