Tuesday , September 17 2019
Home | Magazin | O sampouzdanju je riječ
samopouzdanje1
FOTO: Ilustracija

O sampouzdanju je riječ

Neki ljudi u prostoriju ulaze glavom. Neki ulaze rašireni, šepurni, razbacani…a neki dostojanstveno, uspravno, ali graciozno i nenapadno.

Neki ljudi u prostoriju ulaze glavom. Tijelo im se nekako utopi u pozadinu, spuste ramena, ispuste stomak, poviju leđa, a i odjećom nisu upadljivi. Uđu im oči, uđe im čelo, kao kad životinja oprezno pomoli glavu.

Neki ulaze rašireni, šepurni, razbacani…a neki dostojanstveno, uspravno, ali graciozno i nenapadno.

BIJELO DUGME - CANADA - 2019

Govor tijela precizno oslikava naše unutrašnje stanje, i kad se ne osjećaš dobro, jedino što se može učiniti je ono što kažu „fake it ’till you make it“ tj. foliraj dok se ne primi.

Pravi se da imaš samopouzdanja, pravi se da znaš šta radiš, da te se ne može pomesti i da dolaziš u miru.

Kad se glumi, pretjera se ili se ne glumi dovoljno, pa svaka krajnost odaje čovjeka bez samopouzdanja.

Ali kako doći do istinskog samopouzdanja?

Prvo, kako ti je u kući i kako ti je na poslu, ili u školi, tako se i osjećaš. Ako ne ispunjavaš očekivanja, negdje će se to na tebi vidjeti. A uglavnom niko ne ispunjava očekivanja svih svojih krugova, i svako ima neki osnov da se osjeća loše.

Ali, čak i kad ti je na svim planovima loše, uvijek možeš biti ostvaren u nekom svom polju.

Drugo, polje ostvarivanja se bira iz onog što te najviše dotiče. Iz tvoje strasti. Samo strast je dovoljno jaka da prođeš kroz sva iskušenja koja će tvoje ostvarivanje da donese. Nema puta bez iskušenja – ali kad si na pravom putu, iskušenja su izazovi, nisu tako mračna, nisu tako teška, i nisu nesavladiva. Tako i znaš da si na pravom putu – ništa ti ne djeluje nesavladivo.

Treće, ako shvatiš da većinu vremena provodiš u okolnostima u kojima nema nade i nema vizije rasta – mijenjaj. Nema tog vještačkog samopouzdanja koje može oživjeti mrtvo srce, a od hemikalija nema selameta.

Četvrto, poenta je u uživanju. Samopouzdanje dolazi iz uživanja. Čovjek koji ima nešto u čemu uživa, i sebi je osigurao da u tome redovno uživa – taj ima razloga da živi. Ako je to praćenje španske sapunice, da dođe Smrt i kaže „ajmo!“, taj bi mogao da kaže – čekaj da vidim sutrašnju epizodu! Postoje debeljuce koje imaju samopouzdanja jer uživaju u jedenju, a ne da bi ugušile bol za nečim u čemu zapravo najviše uživaju. 

Vrijednost nam dolazi od svjedočenja vrijednosti i kanalisanju vrijednosti. U svemu što nas okružuje, u svemu što imamo u sebi, možemo vidjeti vrijednost. Čudo života. Možemo ga vidjeti u svojim osobinama, i stvarima koje smo doživjeli od dobrih ljudi, u načinu na koji nešto njegujemo, uzgajamo, volimo. Čovjek koji mrzi čitav svijet ali skida zvijezde za svog ljubimca nije izgubljen.

Samopouzdanje zato ne dolazi, već se otkriva, pažljivim posmatranjem svijeta oko sebe, kao i svijeta u sebi. Ti su svjetovi prepuni čuda, sreće, bljeskova ljubavi i božanske čistoće.

Svijet koji nosimo u sebi, svijet svoje stvarnosti i svijesti, on nosi zlatne ključeve ljubavi. Prema pticama, filateliji, cvijeću, muzici, pokretu…i zaista, šta dugogodišnjim zatvorenicima ostaje za spas već hobi i kreativnost.

Čovjek u mislima može da komponuje simfoniju, ukroti elektricitet ili projektuje piramidu, čovjek je u sebi beskrajan kao svemir, neistražen i nemapiran, i svakako se u tom svemiru nalaze sve ljepote kao i sva zla i nesreće.

Borba protiv straha, kao prvog osumnjičenog za ljudske egzistencijalne krize, nema odakle krenuti već iz mjesta ljubavi. Čekanje romantične ljubavi treba razdvojiti od svih ostalih ličnih potreba za ljubavlju u drugim aspektima života. Ne može se i ne smije sve pripisivati svojoj samoći i usamljenosti, apatiji i depresiji, jer se ne mogu svi ti beskraji svesti na neki kobni zaključak da je sve izgubljeno. Čovjek ni u šali ne može biti toliko slijep, ali može u boli, i može u strahu, i tada, kad se sve što postoji slije u jednu jedinu gorku kap, ni život više nije mio.

Mnogi od nas su već proživjeli svoje samoubistvo. Negdje su nekad prerezali vene ili skočili u ponor, u mislima naravno, i to je bilo toliko snažno da im se i može računati da su se zaista već jednom samoubili. Ipak, nisu to učinili u fizičkoj stvarnosti, pa tako sad žive post mortem, reda radi ili kako se to kaže, životare, ili ako ćemo baš precizno, zombiraju.

Zato treba podići ramena, ispraviti vrat, udahnuti duboko i zakoračiti naprijed sa vjerom da zaslužuješ da živiš još ovaj jedan dan, da vidiš šta će se desiti. Ne moraš promijeniti mnogo, samo se ispravi, i fino udahni, i sjeti se svega najljepšeg što znaš.

U tim ljepotama se krije ruka spasa, u svakodnevnom druženju sa ljepotom, a ne u svakodnevnom utapanju u strah i neizvjesnost. Naravno da je sve neizvjesno. Ali, drugi način da se to kaže je – sve je moguće!

By BUKA

Vaš komentar

ZIPA OVO

Izubljeni u prevodu – (tragi)komične greške domaćih prevodilaca

Mnogi smatraju da „ako imaju dara za jezike“ ili studiraju katedru za određeni jezik na …