Home | Magazin | Aktuelnosti | Oni glupi, a mi gluplji
FOTO: BUKA karikatura

Oni glupi, a mi gluplji

Napravljen je takav sistem i takvo društvo koje razvija bijedu i sirotinju i to ne samo u materijalnom smislu već i u intelektualnom, a što je mnogo opasnije. Međutim, to je ono što sistemu odgovara, jer samo tako ovaj sistem može da opstane na vlasti.

Praktički sam cijeli život proveo na Balkanu, studirao sam u komšiluku, zbog posla sam nekoliko mjeseci živio u još jednoj balkanskoj državi i mjesec dva sam proveo na zapadu, takođe zbog posla. Mogu reći da sam zadovoljan svojim životom, okružen sam kvalitetnim ljudima, radim posao koji volim, zadovoljan sam odnosom koji imam sa svojim kolegama i nadređenima, ukratko srećan sam… Međutim, problem je kada pogledam oko sebe i svega onoga što me okružujem. Jer vidim malo čega lijepog, praktički ne vidim  ništa pozitivno.

Kako spadam u jednu od onih generacija koja je rođena u bivšoj Jugi, a koju nisam zapamtio, pa se ne sjećam tog lijepog života u Jugi koji su živjeli naši roditelji 70-ih i 80-ih i koji tako rado spominju. Za ovih mojih 30 godina, nisam se baš nagledao lijepih stvari. Život kojim se ovdje živi i njegov kvalitet je poprilično loš, da ne kažem katastrofalan. Ono šta vidim kada se izmaknem iz svoje zone komfora je jad i čemer. Velika nezaposlenost, loš zdravstveni sistem, propadanje i ovo malo privrede koju imamo, egzodus stanovništva na zapad, plate i penzije kojima se ne može pokriti niti pola potrošačke korpe, ma kakvih pola… Dobrim dijelom stanje u društvu se opisuje čestom rečenicom: „Samo nek’ se ne puca.“ Tom rečenicom je opisana sva tuga društva u kom živimo. Niko više ne brine brigu što nemamo posla, što sve više novca skupljamo za liječenja koja koštaju 10, 20 ili 30 hiljada KM, što nam je obrazovni sistem otišao dođavola i što ovdje uspijevaju samo podobni… Ljudi brinu samo da se ne zapuca ponovo, što donekle i razumijem, ali ne razumijem kako nam je to postala tako česta misao, kada se isključivo brinemo za goli život 20 godina nakon rata, jer valjda jedino nam je to ostalo za sačuvati.

Mrakovic-Meat-Toronto

Krivicu možemo vrlo lako svaliti na sistem i vlast koja nas vodi poslednjih 20-ak godina, to je ona ista vlast i manje više one iste figure koje su i počele bratoubilački rat. To je ona ista vlast, koja nam je nakon rata obećavala kule i gradove, ali i ista ona vlast koja je ovu državu dovela na ivicu propasti i prosjački štap. To je ona  vlast koja je u ovoj državi uništila sve što je ikada vrijedilo, čiji puleni su se preko noći obogatili, opljačkali i izvarali državu, a danas se predstavljaju kao najveći čuvari države, entiteta, nacije i vjere kojoj pripadaju. Da se razumijemo i jesu krivi, jesu jer su pohlepno i gramzivo kao hijene, iskoristili povjerenje koje im je dato i krenuli u spostveno bogaćenje, kao i bogaćenje onih bliskih sebi. Oni su stvorili državu u kojoj samo podobni mogu da uspiju, podobni i oni sa subokim džepom, a to su ponovo podobni.

Ipak kolika god krivica bila na njima, veća krivica je na onima, a tj nama, koji ih iznova i iznova biramo. Bez da se pitamo šta su uradili svih ovih godina za nas da nam životi budu bolji i kvalitetniji, da li su išta ispunili od onoga prethodnog što su nam obećali. Jer smo jednostavno postali slijepi poslušnici onoga što nam se servira.   

Napravljen je takav sistem i takvo društvo  koje razvija bijedu i sirotinju i to ne samo u materijalnom smislu već i u intelektualnom, a što je mnogo opasnije. Međutim, to je ono što sistemu odgovara, jer samo tako ovaj sistem može da opstane na vlasti. U materijalnom smislu je to savršeno opisao Rambo Amadeus sa svojom čuvenom matricom plata i spektrom interesovanja. Sa druge strane intelektualna sirotinja je mnogo gora i opasnija. To je ona sorta ljudi koji su u nekim slučajevima završili i fakultete, ali kao da i nisu, to su svi oni radnici iz Aluminija koji su sve ove godine glasali za jednu vladajuću partiju, ali i sada kada su ostali bez posla ponovo će glasati za istu, bez obzira što je i upravo ta partija svojim malverzacijama i mahinacijama i dovela taj Aluminij do propasti. To su oni isti pojedinici, koji se žale na to što plaćaju kojekakve participacije u bolnicama iako su uredno zdravstveno osigurani, ali su itekako ponosni što vladajuće partije održavaju na vlasti i sa ponosom ističu da za njih glasaju. To su oni roditelji čija djeca su se odselila u Njemačku, jer pored svog truda i rada ovdje nisu mogli da postignu ništa jer nisu bili članovi sistema, a roditelji su glasali i glasat će i dalje za iste spodobe na vlasti. To su svi oni mladi koji od 18-e godine glasaju za jednu te istu vlast, a i nakon 10 godina  oni i dalje rade za plate od 400 ili 500 KM. Sve je to jedna teška intelektualna sirotinja koja nije u stanju da razazna istinu od laži, kod koje ne igra ulogu ni visina primanja, niti stepen obrazovanja niti bilo šta drugo, to su ovce koje se šišaju, a runo im sve veće i veće.

To su oni koji vjeruju da Srbi ne mogu da žive u Sarajevu i da ih kada se spuštaju niz Vrace čekaju sa noževima da im skinu skalpove. To su oni Bošnjaci koji vjeruju da ih u Banjaluci čeka minimalno hiljadu bradatih četnika koji će ih poklati i baciti u Vrbas i to su oni Hrvati koji misle da je teški grijeh protiv matice Hrvatske otići do Starog Mosta i preći na lijevu obalu, a pritom će ih i pobiti i pobacati u Neretvu gluho i daleko bilo . Nažalost, velika većina društva razmišlja tako. Jer je to ono što nam se servira jer će ljudi početi da vjeruju i u bezobrazno loše laži ukoliko se one dovoljno puta ponavljaju, a čega su i nacisti bili svjesni. Sam Gebels je tvrdio da je istina najveći neprijatelj države i to zato što je neprijatelj laži. Jer država je ta koja bi svojim metodama trebala da održava laž u „životu“, a naša to savršeno radi. Istina nas nažalost ne zanima. Jer nama je u genetskom kodu urezano da ne vjerujemo u istinu već samo onom što je uhu milo, a to je vrlo često LAŽ.

Prilikom jedne posjete roditeljima došao sam tačno u vrijeme dnevnika na RTRS-u. Veću medijsku kontrolu dugo nisam vidio, u tih 30ak minuta nije rečena niti riječ o bitnim problemima u društvu, o nezaposlenosti, odlasku mladih, lošim putevima, zdravstvu… Dnevnik je služio za promociju vladajuće stranke, pljuvanje opozicije i svaljivanje kojekakvih krivica na FBiH i ništa više. Kasnije sam, a da bih se uvjerio, pratio još nekoliko puta taj isti dnevnik i uvijek je isto, pratio sam dnevnike i na ostalim TV kanalima koji su u domaćem vlasništvu i nema razlike, razlika je samo kom toru pripadaju…

I zaista, takvi pojedinci su najvjernije biračko tijelo vladajućeg sistema. Jer ih je sistem ubijedio da bi bez njih oni nestali, da im je on dao sve što imaju i što će imati i da nije sistema oni „drugi“ bi ih sravnili sa zemljom i oni bi nestali.

Nekad kada pričam sa ljudima zaista osjetim očaj i tugu zbog svega što nas okružuje, osjetim jednu veliku depresiju i osjećaj baznađa, ali kod malog broja ljudi sam zaista osjetio da nešto žele da promjene. Kada ih pitam za koga glasaju, odmahuju rukom dajući mi do znanja da već godinama glasaju za jednu te istu svitu. Razumijem i kada im smeta što su pojedinci svoje guzove uvalili po javnim ustanovama u kojima ima više zaposlenih nego što ima stolica, često su to i cijele porodice ne samo pojedinci. Razumijem kada im smeta što njihovo dijete nakon završenog fakulteta ne može da nađe posao. Sve to razumijem zato što  to i meni smeta, ali ono što ne razumijem kako su uspjeli da postanu obični podanici koji i dalje slijepo idu za istim onima koji su ih i doveli u takvo stanje. Ne mislim na promjene da dižemo bune kao što je bila buna na dahije. Mislim na promjenu koju možemo da uradimo mirnim putem. Imamo izbore na kojima možemo da dignemo glas  protiv sistema koji nas decenijama uništava, međutim mi ga i dalje nagrađujemo i dajemo mu za pravo da nas uništava, materijalno i duhovno. Svi pričaju, ali i svi ćute kada bi tebalo da progovore.

Sa druge strane kod nas nije slučaj da nas vode prosvijećeni ljudi jer se kod nas oni ne bave politikom, a i da uđu u politiku bili bi neprimjetni jer naše društvo ne voli takve, jer su to oni što se „prave pametni“ i misle da sve znaju. Jednom mi je jedan poznanik, dok sam još bio na fakultetu, rekao kako smo svi mi koji smo otišli iz rodnog mjesta da studiramo bezobrazni i mislimo da smo najpametniji i da smo „popili“ svu pamet svijeta. Pitao sam ga šta je sam vama koji ste ostali, eto mi glupi i bezobrazni smo otišli i sada bi vama trebale da cvjetaju ruže, kutarisali ste se nas. Nije mi ništa odgovorio, ali mi je rekao sve. Takvih poput njega je nažalost najviše i oni nam kroje kape, takvi biraju vlast i kroje sudbinu nas ostalih i sve dok mi „glupi i bezobrazni“ takvima budemo ćutali može nam biti jedino gore.

Toliko je postalo očigledno da nas vode glupi ljudi, da je dovoljno samo ujutru da otvorite sajtove najčitanijih portala iz zemlje i okruženja i pročitate naslove i  izjave političara koje do te mjere vrijeđaju inteligenciju da tako zna da zaboli. Zašto biramo glupe, pa zato što smo mi očigledno gluplji od njih, pa se samo nameće da biramo one glupe koji nisu gluplji od nas samih.  

By BUKA

Vaš komentar

ZIPA OVO

Sjećanje na pisca: “Dario Džamonja ne živi od pisanja, on od toga umire”

Dario Džamonja, jedan od najistaknutijih bh. pisaca u historiji, novinar i kolumnista brojnih domaćih listova, …