Home | Pozitiva | Intervju | Piši propalo!
Američki Kongres
FOTO: Američki Kongres

Piši propalo!

Navodni američki paket koji se nudi Srbiji, osim što je razbuktao nacionalističke strasti u regionu, u Beogradu i Banjoj Luci tumači se ovako: Dajte nam pola BiH, pa ćemo priznati Kosovo

Postoji li američki tajni paket kojim se pitanje Kosova skida sa dnevnog reda? Ako postoji, koliko je Donald Trump upućen u tu stvar, pošto neki ljudi iz njegovog neposrednog okruženja tvrde da on ne bi znao da pokaže na mapi gdje se nalazi Kosovo i da, što se toga tiče, ne stoji bolje ni kad je riječ o Bosni i Hercegovini.

Oni koji su, navodno, imali priliku da zavire u taj paket tvrde da je njime Srbiji upućena dosad najdirektnija, možda i posljednja ponuda – da prizna Kosovo, a da će zauzvrat odmah biti primljena u Evropsku uniju! Pored toga, Srbi na Kosovu imaće zajednicu svojih opština, kao i sva manjinska prava na cijeloj teritoriji najmlađe evropske države.

GOLF TURNIR | Bosnian-Canadian Classic

Predsjednik Vučić kaže da on ne zna ni za kakav američki paket, ali da je lično izložen snažnom pritisku Zapada, koji od Srbije traži da ubrza tok neminovnih istorijskih događaja i prestane sjediti na dvije stolice, a trud će biti nagrađen.

Što bi se reklo, gdje ima dima, ima i vatre. Da je tako i u ovom slučaju, može se zaključiti po reagovanju nekih srpskih političara koji pomenuto rješenje kosovskog čvora dovode u vezu sa statusom Republike Srpske. Konkretnije rečeno, ako bi priznanje Kosova bilo iznuđeno, Republika Srpska bi morala steći pravo da se pripoji Srbiji!?

Međutim, ovaj probni balon pukao je prije nego što je i dostigao željenu visinu, jer niko u regionu nije spreman da o tome ozbiljno raspravlja. Ali, strasti su se ipak uzburkale.

Već prve reakcije političkog Sarajeva govore da je za probosanski politički blok, a pogotovo za njegov bošnjački faktor, takva ideja naprosto nezamisliva. Odbacuje se bilo kakva istorijska, politička, ustavnopravna ili neka druga sličnost između Kosova i entiteta pod imenom Republika Srpska. Postalo je pomalo dosadno ukazivati na tu notornu činjenicu, ali sve dok je u igri trgovina dijelovima Bosne i Hercegovine, trgovci tuđim teritorijama moraju računati na ovakve reakcije.

Međutim, analiza stvarne ili izmišljene američke ponude baca potpuno novo svjetlo na neke aspekte srpsko-albanskog konflikta, koji je prerastao u neku vrstu balkanskog hladnog rata, u dramu kojoj njeni protagonisti, kako vrijeme prolazi, dopisuju nove činove. U prvom činu Kosovo je bilo “najskuplja srpska reč” (pjesnik i akademik Matija Bećković), drugi je protekao u znaku mitingaške parole “Kosovo je Srbija”, koju su, zajedno sa mnoštvom napaljenih prekodrinskih patriota, uzvikivali Milorad Dodik i Emir Kusturica, dok je u trećem činu dilema između Evrope i Kosova razriješena sloganom “I Evropa i Kosovo”.

Emotivno vezana za Rusiju, a interesno za EU i Ameriku, Srbija je odabrala strategiju sjedenja na dvije stolice, ruskoj i evroameričkoj, ali osim taktičkog dobijanja na vremenu, to nije dalo bogzna kakav rezultat. Jer, niti je Vučić Tito, niti je Srbija ono što je bila Jugoslavija, niti je svijet uređen kao u doba hladnog rata.

Srpska pravoslavna crkva doživljava Kosovo kao kolijevku duhovnosti, državnosti i istorijskog pamćenja srpskog naroda, iako je sjedište svoje patrijaršije još 1776. godine premjestila iz Peći u Beograd. Na svako pominjanje nezavisnog Kosova, dežurne vladike drže patriotske liturgije, ne ustručavajući se da i samog Vučića pominju u kontekstu “izdaje”. Oni uvjeravaju Srbe da bez božurskih mitova neće moći disati, iako gotovo niko od njih na Kosovo više ne ide.

Možda je Kosovo zaista “najskuplja srpska reč”, koja “nikada neće biti na prodaju”, ali se, evo, iz Beograda i Banje Luke čuju glasovi da i to mitsko polje ima svoju cijenu. A to je – Republika Srpska! Dajte nam pola Bosne i Hercegovine, pa ćemo priznati Kosovo.

Istina, ti glasovi su oprezni i stidljivi, jer je front odbijanja “kapitulacije” širok i veoma jak. Njegovi ideolozi su neizlječivi nacionalisti među piscima, istoričarima, akademicima i ljudima iz vrha Srpske pravoslavne crkve, čija se briga o preostalim Srbima na Kosovu svodi na uzrečicu: “Neka im je Bog na pomoći”.

Koliko zaista ima istine u priči prema kojoj bi Srbija, u zamjenu za priznanje Kosova, takoreći već sutradan bila primljena u EU? U to je teško povjerovati, baš kao i u mogućnost da Beograd potpiše “kapitulaciju” pred Prištinom.

Jedna stvar je jasna: Amerika i EU žele punu nezavisnost Kosova i učiniće sve da to što prije ostvare, smatrajući da će to osigurati mir na Balkanu. Zamrznuti konflikt nije dobar ni za Srbiju, ni za region. Vučić je toga svjestan i zato je smogao hrabrosti da naciji kaže da je za Srbiju “sadašnjost bolja od budućnosti”.

Odrekavši se svoje velikosrpske političke prošlosti, Vučić se premetnuo u evropejca, ali nema snage da se odrekne ruske stolice. A Zapad ga takvog sve manje želi i uvažava. On dopušta Crkvi da iznese svoje mišljenje o Kosovu, ali ne i da donosi odluku o statusu bivše pokrajine. Ipak, ne može se praviti da nije čuo patrijarha Irineja kako se javno zalaže da se na Kosovo pošalje vojska. Ali isto tako čuje i glas onih najrazumnijih Srba, koji se pozivaju na prastaro iskustvo da ni rođena braća ne mogu posvađana živjeti zajedno, već se raziđu da bi živjela u miru.

A Srbi i Albanci se mrze više nego iko na Balkanu i teško da će se pomiriti i za stotinu godina.

Haradinaj poručuje Srbima da će Albanci jednog dana, demografskom ekspanzijom, bez ispaljenog metka “zauzeti” Niš.

Da se Vučić našao u škripcu, govori činjenica da je Srbima ponudio opšti dogovor o Kosovu. Kad kaže da će svaki takav dogovor “biti bolan”, on unaprijed otkriva svoju poziciju u kontekstu te istorijske dileme. Stvar postaje još jasnija ako se ima u vidu njegova izjava da se više neće kandidovati, dodajući, ne bez ironije, da se “u Srbiji slave samo porazi i ratovi“, a da nije slavljen niko ko je osigurao i sačuvao mir. Neki među najuglednijim beogradskim analitičarima uzimaju to kao znak da Vučić zapravo najavljuje kraj svoje karijere, iako je na predsjedničkim izborima odnio uvjerljivu pobjedu. Ako sadašnji mandat predstavlja kraj njegove karijere, razlog tome je samo taj što Vučić ne želi da uđe u istoriju kao Srbin koji je “izdao” Kosovo.

Što se tiče priče o pomenutom američkom paketu, njen kraj glasi: Piši propalo! Ali, ona je bila najsigurniji način da se strasti u regionu razbuktaju i nacionalističkim vlastima u Bosni i Hercegovini produži život.

 

Gojko Berić

Gojko Berić

By Oslobodenje

Vaš komentar

ZIPA OVO

Zana Marjanović

Zana Marjanović: Voljela bih da film “A Rose In Winter” bude premijerno prikazan na SFF-u

Zana Marjanović, jedna od najuspješnijih bh. glumica, prethodnih dana je boravila u Cannesu gdje je …