Home | Pozitiva | Kolumne | Podsjetnik na poplave – Ruše mostove ali spajaju ljude…
poplave_spasavanje
FOTO: Ilustracija - Poplave spajaju ljude

Podsjetnik na poplave – Ruše mostove ali spajaju ljude…

Nebo se ljutilo a na zemlji se mirilo, nivo rijeka se povećavao a međusobne razlike smanjivale, poplava je nosila mostove između obala, a gradila mostove među ljudima.

Ovi prostori su oduvijek bili ,,kuća nasred druma“ na vjetrometini istočnih i zapadnih struja koji neprestanim duvanjem potkopavaju temelj, ljuljaju zidove i kidaju krov. Svaki vjetar, svako (ne)vrijeme su ispit izdržljivosti čvrstine kuće i sloge među ukućanima. Postojanost  i trajnost kuće zavisi od ukućana. Neka svako uradi koliko može (neko pokupi smeće, neko opere prozore, neko zakuje dasku…) i neka svako svakom pomogne koliko može (da pređe ulicu, da ne bude gladan, da kupi lijek) i (uk)kuća(ni) će nadživjeti svako (ne)vrijeme. Koliko čovjek čuva kuću, toliko i kuća čuva čovjeka.

Mi imamo tu (ne)sreću da životom na ovim prostorima svjedočimo o nacionalnim, vjerskim i društvenim razlikama koje nas vjekovima razdvajaju, ali i o balkanskim sličnostima koje nas spajaju. Najveća sličnost je nadaleko poznata, rado viđena i često spominjana: duša balkanska. Ona ne poznaje niti priznaje državne granice ni komšijske zidove, ni Drinu i Savu, ni Boga ni Alaha, ona razlikuje samo čovjeka od nečovjeka. Ta duša balkanska uvijek je pokazivala svoju neprevazđenu duševnost u onim teškim vremenima koja nas ponekad pritisnu samo da se pokaže ko je čovjek, a ko nije. A ovde su, kao što reče naš nobelovac Ivo Andrić, često takva vremena koja mjere kolika je čovječnost ovog naroda.

SARAJEVO GRILL TORONTO

Ako je ikada dokazana duševnost i srčanost ovog naroda, dokazana je tog nesrećnog maja, te po zlu upamćene dve hiljade četrnaeste godine. Nebo se ljutilo a na zemlji se mirilo, nivo rijeka se povećavao a međusobne razlike smanjivale, poplava je nosila mostove između obala, a gradila mostove među ljudima. Tada niko nikoga nije pitao ,,Ko si?” već ,,Kako si?”, nisu se se dizala jedan, dva ili tri prsta već se pružala cijela ruka, nikome nije smetao ni ezan sa džamije ni zvono sa crkve jer je svima trebala molitva i pomoć nekoga ko je iznad svih nas, nevažno kojim imenom Ga prizivamo. Ljudi su hrlili u druge gradove da pomognu, čekali su u redovima da pošalju pomoć, dijelili informacije preko društvenih mreža i niko nije živio za sebe, već za druge. Svako se tih dana odrekao svoga dosadašnjeg života, zapostavio sve svoje obaveze, zaustavio vrijeme, otvorio oči i pogledao oko sebe, u svakome je tada zaboravljeni humanizam nadvladao urođeni egoizam. Niko u ovoj zemlji nema mnogo, ali neko tada nije imao ništa i zaista, naše malo nekome je tada značilo mnogo. Nismo se dijelili po imenima, političkim partijama, drštvenim statusima, titulama, naciji ili vjeri, ,,ni po babi ni po stričevima”, već na one koji daju i one koje primaju pomoć. A davno su rekli da svaku silu sloga  pobijedi.

Tolika humanost je i najvećem pesimisti vraćala vjeru u ljude, u onu skrivenu iskru u svakom čovjeku koja u mraku zasvijetli i obasja jedno pokoljenje. A tmurno i oblačno nebo koje se tih mjeseci nadvilo nad našom zemljom, ma kako to zvučalo paradoksalno, obasjalo je duše ljudi koji u njoj žive. Svako individualno dobro djelo jača i podstiče zajednicu, jer jedan čovjek može mnogo a dvojica još više, dok svi zajedno mogu sve. Svako je tada povjerovao da može učiniti nešto za nečije dobro i da zajedno možemo učiniti mnogo za zajdničku svjetliju budućnost, samo da se jednom složimo, sastavimo i shvatimo koliko smo zapravo jedni i isti, bez obzira koliko se po nekim banalnim stvarima razlikovali. Svakim činjenjem dobrog djela, čovjek postaje bolji, a pojedinačno dobro vremenom postaje zajedničko. I biće nam bolje jer mi postajemo bolji.

Kažu da se ,,na muci poznaju junaci” i da ,,nesreće spajaju ljude”, a ovaj narod se uvijek nekako dogovori i složi, pomogne koliko ko može i položi svaki test humanosti. Bez obzira na spoljne opasnosti, ova zemlja, naša ,,kuća nasred druma”, opstaje i traje zahvaljujući humanosti i optimizmu naroda koji je često iskušavan mnogim nedaćama. I nije bez razloga jedna od najčešćih naših uzričica: ,,Čini dobro i dobru se nadaj.”

Autor: Milica Simić

By BUKA

Vaš komentar

ZIPA OVO

Dijaspora

Čudna smo mi sorta, dijaspora

A mi, zbunjeni, mislimo da se nismo ništa promjenili, i da je sve isto kao …