Tuesday , September 18 2018
Home | Magazin | Hronika | Priča s kraja svijeta – Zatvoreni dosje jednog imigranta
Ilustracija
FOTO: Ilustracija

Priča s kraja svijeta – Zatvoreni dosje jednog imigranta

Prohladnog jesenskog dana u travnju, u migrantskom predgrađu višemilijunskog grada, na ledini u blizini velikog šoping centra i obližnjeg KFC-a, iz kojeg se širio miris masti i pohovanih pilećih bataka, grupa muškaraca, u tri reda, klanjala je dženazu.

Ni ja, kao ni većina nazočnih, nisam s rahmetlijom bio ni u kakvom srodstvu. Preminuo je prekjučer u bolnici; bolovao je kratko i doživio osamdesetak godina. Nisam ni znao da je posljednji mjesec dana proveo u bolnici. Osjećao bih se bolje da sam ga tamo obišao i malo razgovarao.

Kao i njegovi ukućani, zvao sam ga Dedo. Razmišljao sam o njegovom životu dok sam nijem stajao u drugom safu ispred tabuta i dok je hodža pričao uvijek istu priču o prolaznosti ovoga svijeta. Smrt čuči u svima nama. I čeka. Spremimo se za onaj svijet.


– Braćo, hoćete li mu halalit? – upita hodža.

– Hoćemo! – uglas odgovorismo.

Tu me malo stislo, jer ne znam što bih imao čovjeku halaliti. Barem na početku bio sam plaćen da razgovaram s njim. Volio sam slušati njegove priče, premda su obično završavale njegovim suzama. Nešto bi me tada stislo u grlu i davilo još dugo nakon naših razgovora. Bio sam njegov socijalni radnik, još dok sam radio pri Ministarstvu za useljeništvo, pošto je Dedo u Australiju stigao kao „samac“, a bio je i „osoba koja je preživjela ratne traume“. Dobio sam njegov dosje file i uputnicu da ga posjetim i vidim kako devera. Trebao sam mu malo pomoći oko integracije i uputiti ga drugim službama, ukoliko bude potrebe.

U svoje službene zabilješke, case notes, sažeto sam opisao Dedin izbjeglički život: udovac, krhkog zdravlja – astmatičar, pušač – u kasnim sedamdesetim. Živi sa svojom kćeri i njenom obitelji. Supruga mu je umrla u tranzitu, kao izbjeglica u Njemačkoj, od „one gluhobilo bolesti“. Tamo su svi živjeli skoro deset godina u jednom „hajmu“, u Berlinu. Zbog pritiska njemačkih vlasti na bosanske izbjeglice da napuste zemlju i prijetnji deportacijom, strašnim „abšibungom“, odlučili su se zajedno odseliti u Australiju, u zemlju o kojoj nisu skoro ništa znali, osim da je negdje na kraju svijeta. Barem ih otuda nitko neće dalje progoniti.

Dedo je nakon smrti supruge živio sa svojim starijim sinom i plan je bio tako nastaviti gdje god dalje otišli. Migracijska procedura je nalagala kako svaka odrasla osoba mora posebno podnijeti molbu za useljenje. U konzulatu su rekli kako je to samo formalnost i obična birokracija: svi će dobiti iste vize subclass 200. Prvo je riješena molba za useljenje Dedine kćeri, zatim i njegovog mlađeg sina. Završili su sa svojim obiteljima na dva kraja kontinenta, udaljeni jedni od drugih oko tri tisuće kilometara. Zatim je Dedo dobio vizu s datumom do kojeg se morao useliti u Australiju. Po prvi put u životu putovao je avionom, i to preko dvadeset sati, nadajući se kako će mu se uskoro pridružiti stariji sin sa svojima. No u australskom konzulatu je njihova molba odbijena jer nisu prošli liječnički pregled, koji je otkrio kako je Dedina snaha patila od neke kronične, neizlječive bolesti, a ona bi australske vlasti skupo koštala. Takve Australija nije primala.

Na početku je Dedo bio kod mlađeg sina, ali mu nije odgovarala tropska klima zbog astme. Potom je posjetio kćer na južnom ćošku kontinenta i tu ostao, bar za neko vrijeme, dok ne vidi što će i kamo dalje. Niti je mogao nazad sinu u Njemačku, niti se imao gdje vratiti u Bosnu. Postao je ljudski višak u Bosni, a imao je i previše godina da bi negdje drugdje mogao započeti iznova.

U zabilješke sam još dopisao, više za sebe jer to više nikog nije zanimalo, da su Dedo i njegovi protjerani na samom početku rata iz predgrađa jednog, za mnoge već zaboravljenog i prežaljenog grada na dvije rijeke, gore na bosanskom sjeveroistoku. On je već tada imao blizu sedamdeset godina. Pričao mi je kako ga je jedan zloglasni kabadahija ošamario, bacio mu francuzicu s glave i psovao mu „tursku majku“. Sinovi su mu prebijani po nekim logorima…

Dedo mi je, nekako, već od prvog susreta, postao poseban klijent čiju sam bol prisvojio mimo profesionalno preporučene empatije. Vjerojatno sam i ja u njemu vidio nekog svog dedu koji je ostao u Bosni i na čijem mezaru nikada nisam proučio fatihu. Ponosno je nosio svoju teget plavu francuzicu s pipkom na vrhu. Uvijek friško izbrijan i dostojanstven, s vojnički zakopčanim zadnjim dugmetom košulje, volio me ugostiti kao nekog starog ahbaba.

– Ah, so was! Aber sicher. Warum nicht? – dedine dvije unuke – „dvije jabuke“ – govorile su među sobom na njemačkom. Ponosno su mi pokazivale najnovije potpisane postere, slike i dresove koje im je poslao njihov rođak Zlatan iz Švedske, gdje je bio nogometna zvijezda, a kasnije postao i planetarno znani Zlatan Ibrahimović.

Dedu sam nagovarao da smanji pušenje. Jedva je disao. Poslušao me je pa je pušio samo par „savijenih“ cigareta dnevno, više iz navike nego iz potrebe, kako mi je priznao. Pušenje, srebrna duhanska kutija s ugraviranim mjesecom i zvijedom i ključ od kuće su mu bili sav materijalni imetak koji je sa sobom uspio ponijeti iz Bosne.

Nakon šest mjeseci morao sam zatvoriti njegov „slučaj“ i pohraniti dosje u arhiv migrantske socijalne službe. Dedu bih ipak ponekad posjetio, navodno službeno, a ustvari u svoje privatno vrijeme. Vremenom su se moji posjeti prorijedili. Promijenio sam posao i opterećen obvezama, prestao sam ga obilaziti. Slučajno sam ga sreo dvaput u zadnjih nekoliko godina: jednom na nekom nogometnom turniru bosanskih klubova (koje je on redovito posjećivao), a drugi put… to se više ne sjećam, no siguran sam da sam ga susreo još jednom.

Sinoć je nazvao njegov zet – jedva sam se sjetio ko bi to uopće mogao biti – i rekao:

– Dedo nam je jučer preselio na Ahiret, pa sam mislio, pošto te je jako cijenio i često spominjao, kako ti trebam prenijeti vijest…. Sutra je dženaza.

Zašutio sam. Već sam bio zaboravio mnoge bolne priče i nesretne sudbine svojih bivših klijenata i zemljaka, no sad su mi se vrtjeli fragmenti Dedinog života: ono što sam zapisao u svoje bilješke i ono što sam samo slušao. Znao sam da je Dedo preselio još onoga dana kad je napustio svoju Semberiju, a da se sada samo konačno smirio i završio svoje, silom mu natureno, potucanje svijetom. Promucah neko smirujuće „jah“, samo kako bih dobio na vremenu, i pokušah iskazati sućut, za šta kod muslimana ne postoji neka standardna fraza, već se to kaže onako kako komu u tom trenutku naiđe. Oni pobožniji bi hvalili Boga i lijepi dženet što čeka rahmetlijinu dušu. Ja prevedoh ono što bih rekao na engleskom u ovakvom trenutku: I’m so sorry to hear that.

– Što ćeš? Takav je život. Smirio se. – većina bi samo otpuhnula. I još bismo zajedno malo šutjeli.

*  * *

A na Dedinoj dženazi je bilo možda dvadesetak ljudi. Ponadao sam se kako su među njima bili i barem neki njegovi dobri prijatelji; nisam želio saznati kako sam mu ja možda bio jedan od rijetkih prijatelja na kraju životnog vijeka.

Dedo Safet umro je prekjučer, na južnoj hemisferi planeta, u stranoj bolnici i uz ljude čiji jezik nije razumio. Umro je tiho, skoro stidljivo, u tuđoj zemlji u kojoj ga pod stare dane niko nije ponižavao niti šamarao zbog njegove teget plave beretke s pipkom na vrhu.

Da li je bio tužan? Koliko li je bio usamljen? Da li je sanjao suncokrete sa svojih poljana djetinjstva koje nikada nije prežalio? I gdje li je završio onaj ključ od kuće što ga je nosio oko vrata od Bijeljine, preko Berlina, pa sve do Melbournea? Volio bih dopisati još ponešto u onaj Dedin zatvoreni dosje.

Piše: Hariz Halilović

By BEHAR

Vaš komentar

ZIPA OVO

Ambasada

Amerika neće dozvoliti malim balkanskim kočopercima da ruše njen projekat u BiH

Svi oni koji rade protiv Dejtonskog mirovnog sporazuma, čiji je kreator Amerika, rade i protiv …