Sunday , December 17 2017
Home | Magazin | Hronika | Priča za popodne: Bajkovita svadba 
Priča za popodne
FOTO: Ilustracija

Priča za popodne: Bajkovita svadba 

Pred hotelom se vrtio vol na ražnju. Tako je bogati Rom iz Detroida ispoštovao svoje obećanje da će počastiti cijeli grad

Ko me posla, kako me posla, koja je tačno godina bila, koji mjesec? Uh, koliko pitanja na koja ne mogu tačno odgovoriti, a hoću da napišem priču. Koja se temelji na istinitim činjenicama. Ništa, odlučio sam da pišem pa tamo gdje nisam siguran pomoći ću se pretpostavkom… a glavno je da osnovnu priču dobro pamtim. Dakle, da se malo najprije pozabavim pretpostavkama. Čini mi se da je bio Džavid Husić taj koji me poslao, mada bi mogao biti i Fahro Memić, obojica su svaki u svoje vrijeme bili urednici sarajevskog Svijeta. Godina bi morala biti 1987. a kako se sjećam svoje plave košulje kratkih rukava i komaraca koji su me, kao nikada i nigdje, obradili po cijelom licu, bilo je ljetno doba.

Prije tog mog odlaska u Vršac, već se po cijeloj Jugi razglasilo kako se u tom gradu treba dogoditi spektakularna svadba. Neki poznati romski muzičar koji je karijeru i bogatstvo stekao u Americi, u Detroidu, odlučio da ženi sina. On je inače bio iz Vršca, a kako je došao do mlade… opet mogu samo da pretpostavljam. Ili su se roditelji, prije ili kasnije dogovorili, ili je mladoženja na odmoru u Vršcu zagledao svoju princezu u vršačkom romskom naselju, jednom od najpoznatijih i zbog toga što je na tom lokalitetu sniman čuveni jugoslovenski film “Skupljači perja”?

Milan Lane Gutović - Hit Komedija"Ukrađena Ličnost" - Toronto

Nisu se onda novine bavile svadbama kao društvenim događajem kao recimo danas. A ipak – o toj svadbi su pisali najozbiljniji dnevnici i najšareniji tjednici. I to čak ranije negoli se dogodila. Kako, zašto? Evo, kako. Taj mladoženjin otac pozvao svoje, po svijetu rasute prijatelje: jedni će doći iz Švedske, drugi iz Njemačke, treći iz Francuske… pa pošto želi da to bude prava, velika, najveća svadba ode do Uprave Jugoslovenskog aero-transporta (poznatiji po skraćenici JAT) i zatraži da se obezbijede posebni avioni koji će goste sa beogradskog Surčina odvesti do Vršca gdje ima da se dogodi svadba.

U JAT-u ga glatko odbiju, jer nemaju oni malih aviona na raspolaganju koji će moći sletjeti u Vršcu. On, uporan i snalažljiv ode do beogradskih redakcija da se prituži. I, evo priče. Evo besplatne reklame. Na koju su “nasjele” desetine novinara, kako iz tadašnje Juge, tako i iz nekih evropskih zemalja. Dobar dio vršačkog hotela zauzeli smo mi, novinari, a preostali dio čuvao se za goste.

Dan ranije stigli su muzičari, veliki ansambl, pjevač je bio Jašar Ahmedovski, tadašnja estradna zvijezda, a pjevačica je bila zgodna, ali malo poznata pa sam joj, evo, i ime zaboravio. Čovjek koji je s gazdom iz Amerike dogovarao posao, pričao nam je da je imao ponudu “ili-ili”. Hoće li da sviraju i pjevaju za fiksni honorar, pa neka kaže koliko je, ili će to činiti samo za bakšiš? Pa koliko bude – bude. Menadžer se glatko odlučio – za bakšiš. Znao je on, dobro znao, šta ih čeka.

Rasplamsala se mašta kod kolega novinara. Priča o siromašnoj djevojci iz romske mahale i bogatom Romu iz Amerike učinila se nekima kao pandan bajci o Pepeljugi.

Bio sam u potleušici na dan kada su mladu spremali. Krezuba mama lijepo nas je primila, otac je pio pivo i svako malo rekao: “Svaka im čast”.

Mlada je bila lijepa, kao što mladost gotovo uvijek i jeste. Prema običajima koji vladaju u ovakvim slučajevima, mladoženjin otac daje novac roditeljima, a baška se trudi oko dotjerivanja mlade. Osim bijele duge vjenčanice, na djevojci se isticao zlatni lančić i naušnice… Nije se krila cijena nakita, a ako nisu pretjerivali – rekli su da to zlato vrijedi 50.000 ondašnjih njemačkih maraka!

Kad je krenuo ispraćaj mlade iz roditeljske kuće, na ulici se stvorio pravi špalir ljudi, kao u slučajevima kada bi dođi kakav predsjednik u posjetu, a neki od spretnijih i domišljatijih fotoreportera popeli su se na grane visokih stabala koja su stajala uz cestu. Malo ptičje perspektive daje originalan pečat neobičnoj fotografiji i velikom događaju za malo mjesto.

Pred hotelom se vrtio vol na ražnju. Tako je bogati Rom iz Detroida ispoštovao svoje obećanje da će počastiti cijeli grad. A u hotel su mogle ući samo zvanice i mi novinari. Obližnji parking ispunili su automobili stranih registracija, svi do jednog luksuzni, markirani, a i kod muškog i kod ženskog svijeta dominirala je bijela boja garderobe.

Bilo je popodne kada su muzičari zasvirali, a nisu prestajali ni sutradan. Bez pauze, kao na kakvom maratonskom takmičenju. Stolovi puni hrane i pića. Zajedno sjede djedovi, bake, majke, očevi djeca i unuci. Kompletne familije.

I, evo zašto se menadžer odlučio za – bakšiš. Prva pića se popila, ritual sa zagrljajima i poljupcima po svijetu rasutih poznanika, prijatelja i familija se završio, orkestar se uštimao, pjevačica uzela mikrofon u ruke. I, evo je nakon druge ili treće pjesme, penje se na stol, dižu se ruke svatova, ustaje se iza stolova, neki pjevaju, neki i plešu i pjevaju… a onda kreće kao neka utakmica između njih. Krene jedan prema pjevačici, iznad glave dignuo novčanicu ili bunt novčanica, maše i pokazuje da svi vide. Pa onda kiti damu koja uskoro liči na božićnu jelku. Nema gdje joj nisu zakačeni dolari, marke, franki, krune… Neki koriste djecu kao kurire, daju im novac, a onda oni nose pjevačici. Ne može više na stolu stajati, polako i oprezno se vraća na tlo, ne može više ni bokovima uvijati se, popadaće novčanice sa nje. Mikrofon, kao štafetu, predaje Jašaru i evo novog glasa, nove vatre u dušama koju rasplamsava… Opet se pada u trans, opet se poseže za novčanicima i opet se kiti pjevač. Radost bez granica i kočnica. Oko jednog stola stvorila se gužva. Šta je bilo? Dert ponio nekog svata, ugasile se lampice razuma i on s obje ruke skršio čaše na stolu. Donijeli konobari bijele salvete, krv ih učas natopila i obojila, došla brzo hitna i čovjek koji kao da još nije svjestan šta se to dogodilo s njim, na svojim nogama, ali pomognut od bolničara ode za bolnicu.

Vidio sam ga sutradan, obje mu ruke zamotane. Iz Švedske je svojim automobilom sam krenuo, vozio a da nigdje nije noćio. I kad je došao, brzo se napio i…

– Pa što si to uradio, pitam ga.

– A jebiga, došlo mi tako, kaže i diže obje ruke zavijene do zglobova.

Oko podne sutradan gosti za stolovima se prorijedili. Mladu i mladoženju nisam više vidio. Osim u gotovo svim novinama koje su sljedećih dana objavile priču o velikoj, ma šta velikoj, najvećoj romskoj svadbi koja se ikada dogodila u Jugoslaviji!

I nikad i nigdje više ni riječi o tom događaju. A baš bih volio da se bajka odvijala po poznatom kanonu: “i onda su sretni tako živjeli do kraja života”.

 

Piše Toni Skrbinac/ Izvor: Oslobodjenje

Vaš komentar

ZIPA OVO

Husein Husaga Čišić

Husaga Čišić – Čovjek sagrađen od principa

Husein Husaga Čišić jedan je od najistaknutijih bosanskohercegovačkih političara i intelektualaca koji je dao izuzetno …