Home | Magazin | Kultura | Priča za popodne: Bilo jednom u osmom C
Prvi poljubac
FOTO: Prvi poljubac

Priča za popodne: Bilo jednom u osmom C


Neki kažu da su muškarci ti koji ranije krenu u lov za prvim pravim poljupcem i intimnim tjelesnim dodirom, drugi opet da su to žene…

PIŠE: Toni Skrbinac

Mi smo išli u šesti razred osnovne, a Ferid je već bio u osmom. Što se mene tiče, imao sam već nekakav odnos prema djevojčicama. Različit. Naprimjer, s nekim sam se rado igrao, a za druge, opet, skoro da nisam ni mario kada bismo se našli u raznim zajedničkim igrama koje su nas u tom dobu znale veseliti. Erotski nagon bio je još uvijek skriven negdje u dubinama mog bića. Kao vulkan koji čeka trenutak kada će preplaviti tijelo slašću, čežnjom, željom. Po kojim zakonitostima se to dogodilo meni, ne znam, sjećam se samo da sam i ja već bio na pragu osmog razreda i da se u mom životu otvorila nova stranica života, koja je uskomešala misli. Počela se rađati muška želja za ženskim tijelom.

BIJELO DUGME - CANADA - 2019

Tako je to i tada bilo kod mene. I kad se sad, toliko godina poslije, prisjećam tog doba i svojih vršnjaka, sklon sam uvjerenju da djevojčice ranije seksualno sazrijevaju. Priča što slijedi to apsolutno potvrđuje, ali da bih joj dao i malo objektivniji, takoreći znanstveni pečat, bavio sam se ovih dana propitkivanjem ženska i muška, starijih i mlađih i, pomalo iznenađen dobivao oprečne odgovore. Neki kažu da su muškarci ti koji ranije krenu u lov za prvim pravim poljupcem i intimnim tjelesnim dodirom, drugi opet da su to žene… Google mi nije pomogao, u obilju tema koje se tiču spolnosti nisam našao nigdje odgovora na svoje pitanje. Nije ni važno. Idemo dalje sa pričom.

Dakle, Ferid je bio u osmom razredu, kuštravi mangup koji je osvojio srce moje školske drugarice Jasne. Ona je pripadala u tom našem šestom razredu manjem broju djevojčica kod kojih je priroda počela da ističe ženske atribute. Imala je dugu, dugu kosu uvijek uredno začešljanu, nosila je kratku suknjicu i sve u svemu izgledala kao pravi ženski pupoljak. Mene je izabrala kao svog povjerenika tražeći najprije riječ da ću tajnu čuvati i nikome neću izdati… i ja sam povremeno znao odnijeti, kao pravi kurir, pisamce Feridu. On bi mi nekada rekao da malo sačekam, presavio bi i on papir i njegov odgovor hitro je stizao do ozarenog Jasninog lica. Bili su to počeci školske ljubavi, kojoj sam imao privilegiju najprije svjedočiti ja, ali uskoro to više nije bila tajna, znao je cijeli razred, ma šta razred, škola cijela takoreći… svjedočila je ljubavi Ferida i Jasne.

Jasna je, dakle, ispisivala prvu ljubavnu priču u našem razredu. Kasnije su je slijedile još neke djevojčice, a još kasnije i neki dječaci. Za vezu između muška i ženska koristili smo najčešće riječ “skontati”.

Uglavnom su se skontali, a rjeđe se upotrebljavao izraz zabavljati.

Karakteristika tih manje-više svih prvih veza je bila u tome da su uglavnom kratko trajale, kao prvi let malog ptića. Jasnina ljubav, pak, trajala je i bila uzornom među našim generacijama. Očito su imali sreću da iz prve nađu onu toliko traženu drugu polovicu, koju neki traže cijeli život i nikad je ne nađu. Jasna i Ferid bili su pioniri i u razbijanju tada uvriježenog sramotnog tabua da se djevojčica i dječak drže za ruku, grle i čak, zamislite, poljube… Nije im više bilo važno šta će ko pomisliti ili reći, naprosto skoro da nisi više mogao vidjeti van nastave Jasnu ili Ferida samog.

Kada smo mi završavali osnovnu, Ferid je već bio na zanatu, ali kao da nikada nije otišao iz naše škole. Postojano, tačno i uvijek čekao je Jasnu kao što je čekao kombi putnike koje je vozio sa Hrida na Principov most.

Jednoga junskog dana godine 1969. okupili smo se posljednji put u našem 8.C razredu, uzeli naše diplome, veselo se zagrlili i uslikali i pohrlili napolje gdje su nas čekala krila mladosti. Odletjeli smo, puni nade i slatkog iščekivanja, svako svojoj neizvjesnosti ususret. I rasuli se po raznim školama, ulicama, ušli u brakove, zaposlili se… Povremeno se viđali, srdačno pozdravljali, uspomene budili… I starili.

Prošlo je četrdesetak godina od onog junskog dana 1969. godine. Ko se sjetio, nije ni važno, tek dogovoren je susret generacije 8.C razreda u Restoranu “Bazeni” kod našeg školskog druga i vlasnika restorana Fuada Čolpe.

Da me je neko onda pitao, smio bih se okladiti da se Ferid i Jasna nikad neće razići. Jer, tako malo sam znao o varljivoj ljubavi čija vatra rijetko, oh kako rijetko vječno traje. Ali, kasnije sam saznao: i Ferid i Jasna našli su nove ljubavi i oboje su živjeli svoje nove porodične živote. Pepeo vremena prekrio je njihovu romansu.

Ali, otkud ove večeri sa nama učenicima 8.C razreda i Ferid? Ko mu je rekao, ko ga je pozvao? Ne saznadoh tada ni kasnije. Da je, ipak, ostalo nešto ispod onog pepela, dala je naslutiti činjenica da su Ferid i Jasna prvi napustili naš dernek. Radost oživljavanja uspomena i svijest da smo tada živjeli najsretnije dijelove naših života ponovno je intenzivno povezala našu ostarjelu generaciju. Pa smo se nastavili družiti, često i intenzivno, kao da smo htjeli nadoknaditi ogromnu vremensku prazninu koja nas je bila rastavila. S povjerenjem s kojim me je nekada slala kao kurira svom Feridu, Jasna mi se sada ushićeno povjeravala.

– Ja sam ustvari najviše voljela Ferida. Sada mi je to apsolutno jasno. Ne, nema za nas zajedničkog života, znamo to i on i ja. Imamo naše familije, djecu i unuke… Znamo da je to naša sudbina. Ali, meni jedan izlazak sa Feridom znači više od cijele jedne bračne godine. Ne, ne mogu reći da nisam voljela svog muža… Ali s vremenom nekako postalo mi je jako, jako dosadno.

Priča mi to Jasna, oči joj, čini mi se, žare, a osmijeh ne silazi sa usana. Iskradu se jednom, dva, a nekada i tri puta sedmično i odlaze tamo gdje mogu biti sami. Željni jedno drugoga.

U mladosti mi se Ferid nije nikada ispovijedao, nije ni išlo da stariji mlađem povjerava tajne svoga srca. Sada je sve drugačije. Priča mi o Jasni slično kao i ona o njemu. Ljubav, nema šta drugo biti.

Trajala je ta repriza mladalačke ljubavi dobre tri, možda i četiri godine. Dok se sudbina nije umiješala kako se već u našim godinama zna umiješati i završiti sa našim planovima, snovima, nadama… Ferid se teško razbolio i uskoro – umro. Do zadnjeg daha slao je poruke svojoj Jasni. Ona ih ljubomorno čuvala i sačuvala. Sa porukama krenulo, sa porukama se i završilo.

P.S. Ovih dana umro je i Jasnin muž. Ostala sama. Zajednička kolegica mi rekla da izgleda dotučena životom. Ja je nisam vidio.

Vaš komentar

ZIPA OVO

Safet Zajko

In memoriam – Legendarni ljiljan: Safet Zajko bio je jedan od ključnih ljudi za odbranu Sarajeva

Heroj i jedan od simbola odbrane Sarajeva Safet Zajko poginuo je na današnji dan 1993. …