Home | Magazin | Priča za popodne: Duša od čovjeka
Priča za popodne
FOTO: Priča za popodne: Duša od čovjeka - Ilustracija

Priča za popodne: Duša od čovjeka

I dan-danas ne mogu da vjerujem, a moram, jer mi je sam Ismet rekao, da se nikada nije ni s kim posvađao

Od svih mrtvih, računajući i majku Zlatu, najčešće se sjetim rahmetli Ismeta Ajanovića, kojeg su svi, pa i ja, zvali Dedo. Hoću-neću svako jutro me dočekaju dvije njegove slike na zidu u dnevnoj sobi: na jednoj je jesen, a na drugoj zima. Nije ona plava zima koju Dedo nipošto nije htio ni prodati ni pokloniti, ostavio je u svojoj zbirci-zadužbini, ali jeste zima bijela, plava i narančasta kad gledaš nebo i vedra i razigrana kad gledaš djecu koja se plazaju. Dedino slikarstvo – čista poezija!

A kad god se dopisujem s nekim dragim bićem, pa tražim riječi kojima ću okititi kraj – eto mi Dede u pomoć. Koliko sam samo puta svjedočio njegovim razgovorima sa raznim ahbabima, Dedo bi ih uvijek završavao riječima “želim ti sve najbolje”. Jednostavne, tople, a Dedinim ustima izgovorene stoposto iskrene riječi upotrijebim tako i ja… i dok ih ispisujem, evo lika Ismeta Ajanovića i njegovog mekog glasa.

DINO MERLIN - TORONTO

Pisao sam već o slikaru-naivcu Ajanoviću. I ne samo ja. Dok je bio živ znalo se za njega, bio u novinama a nerijetko i ne televiziji. Ma, duša od čovjeka. Potvrdiće svi koji su ga poznavali.

I dan-danas ne mogu da vjerujem, a moram, jer mi je sam Ismet rekao, da se nikada nije ni s kim posvađao. Zapravo jeste jednom, sjetio se kad je poduže razmislio “jesam jednom sam se posvađao, ali bilo je to u familiji pa ne bih spominjao”. A inače – nikad. I ni s kim. Ako bi ga ko prevario ili ga povrijedio, Ismet bi rekao samo: “Vala taj i taj i nije neki čovjek…” I to je bilo sve. Ni uvrede ni psovke, bože sačuvaj! Nego bio pažljiv, susretljiv, uvijek dobronamjeran i iskren.

Volio je Dedo i svoju avliju i cvijeće, pazio se s komšijama, posebno mu dragi bili Mirza i njegov sin Vedo, ali dvije najveće ljubavi su bile: njegova supruga Fadila i slikanje. Danima je strpljiva, staračka ruka kistom, onim najtanjim, jedinicom, “oblačila” ovce u runo, kitila stabla granama i lišćem i kad sam ja upoznao slikara-naivca Ismeta Ajanovića on je već bio u svjetskoj enciklopediji naive, imao pune kutije kataloga sa izložbi, intervjua, članaka, likovnih kritika. I uopšte nije bilo teško organizovati još jednu izložbu, u Ljubljani, koju su Slovenci objeručke prihvatili i pošteno nahvalili.

Poslije sam predložio Dedi Crnu Goru. Pomenuo dva krupna aduta: prvi, da će Milo Đukanović, tada bio predsjednik Vlade, biti pokrovitelj i drugi da mi je Ramiz Bašić u to vrijeme ambasador Crne Gore u Bosni i Hercegovini obećao pomoći preko svojih lokalnih podgoričkih veza.

– Slobodno, Toni, radi kako znaš, ja ti samo mogu reći da se nećemo obrukati, radosno se složio Dedo sa mojom idejom.

Imam, dakle, takoreći sve, a ustvari skoro da nemam ništa. S Dedom odem do nadležnih da sredimo obaveznu papirologiju, nađem špeditera koji će prevoziti slike, pogodim se za pristojnu cijenu i pravac Podgorica. Eto prvo mene, a istoga dana, ali nešto kasnije stići će i slike.

Telefonom sam kontaktirao Ramizovu vezu, najavio se gradskom Odsjeku za kulturu, poslao mail nekoj od službi u Vladi Crne Gore, mislim da je bio adresiran na Vinku Jovović koju sam bio upoznao još ranije kada sam organizovao jednu drugu izložbu u Budvi, u Hotelu “Splendid”… Bilo je malo zapleta na podgoričkoj carinskoj upravi, ima tu papirologije, koju i jesam i nisam kako treba uredio, ali riječi “Vlada” i pogotovu Milo Đukanović imale su stanovitu moć i Dedine slike bile su u predvečerje jednog ponedjeljka već smještene u prostorije predviđene za izložbe i slične kulturne događaje u samom centru Podgorice.

Optimistički sam izračunao i sve lijepo u rokovniku zapisao, da će mi biti dovoljno sedam dana boravka u Podgorici da sve pripremim kako valja. Slike sam, dakle, smjestio, upoznao izvjesnu gospođu Veru koja mi je dala ključeve povelikog izložbenog prostora i onda krenuo da brinem o sebi. Da li se nešto posebno tih oktobarskih dana događalo u Podgorici, mislim da mi je Krcko rekao da je neki simpozijum ili šta već… tek, na recepciji Hotela “Crna Gora” prvi zaplet.

– Dobar dan, ja bih želio jednu sobu…

– Imate li rezervisano?

– Nemam…

– Žao mi je, ali sve je puno… No, ako hoćete ima još jedna soba, ali je prilično neuslovna.

Daj šta daš pomišljam i glasno se složim.

– A koliko dugo ostajete, pitao me dalje recepcionar.

– Ne znam tačno, neko vrijeme, znate ja sam gost Vlade i gospodina Đukanovića i pripremam jednu izložbu…

Recepcionar u nelagodi zastao, ključeve mi pružio i izvinjavajući se dodao: “Ali nama niko nije ništa javio…”

I taman sam se ja popeo sa svojim koferčetom na prvi sprat i počeo da tražim svoju sobu kad za mnom sjedokosi gospodin, uniformisani član kolektiva Hotela.

– Oprostite, došlo je do zabune… Rekoste da ste gost Vlade i našeg predsjednika Đukanovića?

– Da.

– Nemojte ići u tu sobu, ona je stvarno neuslovna… Imamo još jedan predsjednički apartman.

To je bio taj Krcko (nadimak), šef recepcije u Hotelu “Crna Gora” i čovjek s kojim će biti još zapleta. Nekako svečano me doprativši do apartmana, Krcko se nakloni:

– Evo, ovo je vaša soba. Uživajte i ako vam nešto zatreba…

Zahvalih se i uđoh u lijepu sobu sa ogromnim francuskim krevetom. Bilo je predvečerje, rano za spavanje, a radost zbog uspješnog dana i radoznalost kojoj sam uvijek na usluzi izmamiše me na prometnu glavnu ulicu. Uglanjcana ulica, mnoštvo šetača, prepune i lijepe bašte, kako da čovjek ne bude zadovoljan, pa makar bio i potpuni stranac u ovakvom gradu?

Šetajući tako nošen lakim korakom i vedrim osjećajima naiđoh na jedan veliki izlog u kojem su bile slike. Naziv radnje, logičan: Galerija. Unutra je sjedio mladi gazda Miki, ramena su mu bila šira od najvećeg okvira na bilo kojoj od slika. Ne znam šta ga je više odobrovoljilo, da li to što sam rekao da sam Bosanac ili to što sam pohvalio izbor slika u galeriji ili, ipak mislim da je presudno bilo kada sam rekao da organizujem izložbu i da mi je pokrovitelj Milo Đukanović.

Nije me ni pitao, nego je skoknuo iza jednog zida i od tamo donio neotvorenu flašu “Chivasa”. Možda je nismo niti do pola popili, a već smo znali toliko jedan o drugome.

Lijepo smo se ispričali te prve večeri. Ostao Miki i prekovremeno, zanimljivo mu bilo, a i piće paše uz svježe priče.

Kad smo se rastajali na pustoj ulici povjerio sam Mikiju svoje brige oko poslova koji me čekaju, a on me potapšao po ramenu i rekao:

– Ništa ne brini, Toni, imam ja za sve ljude, pomoći ćemo ti.

Korak mi više nije bio tako lak, ali vedrina me nije napuštala. Čekao me predsjednički apartman i veliki krevet u kojem sam zaspao kao beba.

Ali, biće vremena i za brige. Biće, biće.

PIŠE: TONI SKRBINAC
By Oslobodenje

Vaš komentar

ZIPA OVO

Ermin Bravo

SFF – Ermin Bravo: Utisci su divni, drago mi je što smo krug zatvorili Srcem Sarajeva

Ermin Bravo, jedan od najcijenjenijih i najnagrađivanijih bh. filmskih i pozorišnih glumaca na sinoćnjoj dodjeli …