Tuesday , November 20 2018
Home | Pozitiva | Kolumne | Priča za popodne: Kuća i sreća
kuca_crtanka
FOTO: Ilustracija

Priča za popodne: Kuća i sreća

Kad sam se ono kao maloljetnik (januar 1973.) zatekao na bečkom gradilištu u 12. Bezirku u beskrajno dugoj ulici koja je nosila naziv Laarbergstrasse, zapalo me da spavam u baraci gdje su bili sami Jugovići.

Glavati Nišlija odmah me posvojio nazivajući me “sine” i ponudio da zajedno u istoj šerpi kuhamo, uglavnom će on, jer je vičniji i iskusniji. Trojica preostalih bili su iz nekog od sela pod Zmijanjem, čini mi se baš iz Kočićevih Stričića. Pamtim najviše Branka, simpatičnog bucmastog čovjeka koji je muku mučio sa svojom frizurom. Kosa ga zarana skoro napustila, ostalo mu nekoliko pramenova pa ih on svako malo iznova raspoređivao na ćelavoj glavi, a onda mrtav ozbiljan vadio iz džepa malo ogledalo pa ga vrtio na sve strane da vidi kakav je sa najnovijim stajlingom.

Petkom u podne bi završavali poslove, polir bi nam podijelio plate i onda su ona trojica na brzinu potrpali stvari u jednog žutog “tristaća” i pravac svojim kućama i porodicama u Stričiće. Nišliji bilo daleko do Niša, a ne znam ni da li je imao porodicu, pa bi on otišao u Beč u neku od naših kafana i tu se ubijao alkoholom sve do nedjelje popodne.

SARAJEVO GRILL TORONTO

A kad bi se u nedjelju opet svi okupili oko peći u baraci, onda se svašta pričalo. Često, stvarno često su moji bosanski zemljaci govorili o svojim kućama koje su teško zarađenim novcem ovdje u Austriji podizali u svojim selima. Opisivali su radove, dokle su sa zidanjem, podastirali planove koliko soba i kakvih sve prostorija namjeravaju graditi, koliko će šta koštati i do kada će te svoje kuće završiti. Kasnije sam se tih kuća napravljenih novcem kapitalističkih zemalja u socijalističkoj Jugoslaviji nagledao gdje god da putujem.

Ostala je ta strast za velikom kućom kao znakom moći do dana današnjeg, a neće biti drugačije ni u budućnosti jer valja se potruditi da doživiš da drugi govore: “jesil’ vidio kolku je kuću sagradio!?” A ljudi vole da im se dive i nema šta nisu spremni učiniti da zasluže to divljenje. Drugo je, pak, pitanje, koliko takve nerijetko preglomazne kuće bivaju (is)korištene a da ne govorimo o stilskim opredjeljenjima vlasnika koji su u našu Bosnu donijeli takoreći sve što svijet ima: i pagodu i zamak i vilu…

Šarenilo na nekim dijelovima puta, evo, naprimjer kad idete od Doboja prema Žepču ili od Arizone prema Srebreniku… kao da ste na nekom dječjem vašaru gdje sve pršti od raznih boja, oblika i naziva pa vam se može učiniti da ste čas u Americi, čas u Turskoj, a čas u dalekom Japanu. Vašar taštine i – neukusa.

Vlasnici računaju valjda i s tim da osim priznanja “jesil’ vidio kolku je kuću napravio!?” čuju i još jedan mogući kompliment: “jesil’ vidio kakvu je kuću napravio!?”.

Prva kuća s lijeve strane, kad staneš nogom na početak moje sarajevske mahale, bila je kuća Borovaca. Jedna od tajanstvenijih kuća u koju niko od djece nije nikada ušao. Bila je kompletna što se tiče familije: starija žena, uvijek u dimijama i pod šamijom, to je bila majka i šutljiv, a oštar otac Borovac. Imali su petoro djece, tri sina Envera, Kemala i Irfana i dvije kćerke, Enveru i Azru.

Kuća Borovaca bila je, može se reći, dobrostojeća: izvana pedantno očuvana, a unutra sam mogao samo slutiti red i čistoću. Tipična kuća koja svojim gabaritima nije odudarala od većine mahalskih kuća.

Neko je vrijeme samovala, jer su roditelji pomrli, a djeca se razišla. Najstariji Enver otišao u Francusku i nikada se više nije vratio, srednji Kemal trbuhom za kruhom skrasio se u Belgiji, a najmlađi Irfan ostao i u doba kada je radnička klasa dobivala stanove – odselio u neko od novih sarajevskih naselja. Puteve i sudbine kćerki nisam upratio.

Kuća Borovaca u tipičnim mahalskim gabaritima ostala prazna. Dok jednom za svojih rijetkih dolazaka Kemal nije odlučio da zajedno s bratom Irfanom naprave na istom mjestu kuću. Ali kakvu i koliku kuću! Radili radnici, radili, ali u početku je sve počelo da liči na zidanje Skadra na Bojani. Taman izlili veliki betonski noseći zid i krenuli zidati kad… otkriše neke podzemne vode. Opet ruši, vodu zajezi, pa zidaj ponovo. I zidala se ta kuća zidala dok nije postala baš dominantna nadaleko. Vodilo se računa o gabaritima, ogromna je bila, ali i o dizajnu.

Lijepa ispala – nema šta. Kemal iz Belgije sad počeo redovno svake godine dolaziti da vidi kako kuća napreduje, a kad je bila napravljena svako malo opet se kakav rad izmisli ne bi li sve bilo besprijekorno. I bilo je. Prošle tako godine, brat iz Belgije odradio svoje, vratio se, bezbeli s dobrom penzijom o kojoj su radoznalci u kafani kod Safeta znali nagađati, ali niko nije doznao kolika je.

Kako su valjda strogo odgajani, braća Borovci, čini mi se, nisu se stigli naigrati i nadružiti s rajom u mladosti. A poslije pošto je Irfan odselio u drugi dio grada nije mogao ni njegovati posebne veze sa svojom generacijom iz mahale i okolnih mahala. Zdravo je živio Irfan i dobro izgledao. Tako da smo svi bili iznenađeni kad jednog dana iznenada umrije. Stariji brat ostao sam. Pričalo se da je imao ženu, možda i kakvo dijete u Belgiji, ali u Sarajevo se vratio sam. I počeo da živi u kući veličine osrednjeg motela. Valja samoću prekratiti, a šta je ljekovitije nego u kafanu doći. I tako, malo, malo eto njega kod Safeta u kafanu.

Jedne večeri odsjedio kao i inače, možda je malo više popio pa Safet priča: “Malo je poledilo i kad je polazio ja mu kažem, Kemo, hoš da te svedem niz ovaj piklić… Ma jok, mogu ja, ne brini”, odgovorio on Safetu i krenuo ka svojoj kući. A nema od Safetove kafane do njegove kuće možda dvjestotinjak metara. I tako on ode, kad, sutradan… Opet Safet priča: “Valjda su vrata bila malo otvorena pa neko naišao i provirio. Kad tamo, Kemo leži na vrhu stepenica. Samo što je ušao u kuću, srce ga strefilo…”

I tako ostade kuća Borovaca prazna i pusta.

Ima još takvih kuća i tužnih priča o upornim i vrijednim ljudima koji su se mučili i mučili, radili i gradili i taman kad su mislili i planirali da se malo odmore, došla smrt i ukrala im slatke želje. A ima, srećom, i onih sretnijih kojima je dato da žive i uživaju u plodu svoje muke, zvanom kuća.

Znale su i mene opčiniti velike i bogate kuće, ali čini mi se da sam znao prepoznavati ono što je važnije, kako u siromašnim kućercima tako i velebnim zdanjima, znao sam vidjeti i prepoznati u kojim kućama stanuje sreća.

Nije kuća Hilmage Tokalije nikad bila nešto posebna, onako skromna po svemu, ali u toj kući stanovalo je malo obdanište koje je Hilmaga na svoju i radost supruge Haše napravio. Pa u toj kući sve cvjetalo: bila i bašta i vrt i trešnja i kruška i loza i veseli žagor koji nikada nije prestajao.

E, to je bila kuća!

 

PIŠE: Toni Skrbinac

Oslobođenje

Vaš komentar

ZIPA OVO

Lilijan Sulejmanović

Moja priča – Lilijan Sulejmanović: Uz puno napora, volje i želje do ostvarenja sna

Lilijan nikada nije prestala razmišljati na koji način bi iskustvo mogla primijeniti u svojoj domovini …