Saturday , January 18 2020
Home | Magazin | Kultura | Priča za popodne: Od boema do biznismena
prica za popodne
FOTO: Ilustracija

Priča za popodne: Od boema do biznismena

Na jednoj strani su Hegel, Jesenjin, Dostojevski, Mann, a na drugoj paradajz, paprike, tekstil i razna roba

PIŠE: TONI SKRBINAC

Bili smo na istoj grupi (Filozofski fakultet, Odsjek za jugoslovensku književnost i sh jezik), išli na zajedničke vježbe i predavanja, ali već na fakultetu, a posebno nakon što smo izlazili – putevi bi nam se razilazili. On je pripadao pjesničko-boemskim ekipama, koje su njegovale ekskluzivna druženja po stanovima i planinama, a ja sam preferirao čaršijske kafiće i diskaće. Milan Knežević bio je nešto stariji od nas ostalih, jer je prije upisa na fakultet odlučio da odsluži armiju, pa se vratio bogatiji za jedno životno iskustvo koje je nas, ostale muškarce, tek čekalo. Znao je recitovati, u polemikama je bivao dominantan i neobično hrabar. I, moram priznati, jako omiljen kod žena kojima je imponovala njegova intelektualnost, ali i ljepota kojoj su pečat davala dva plava, bistra oka Milanova.


Milan je tada pušio i pio, jer kakva bi to boemija bila ako u ruci nema čaše vina i cigarete!?

Prođoše brzo studentski dani, s profesorskim diplomama u džepu raziđosmo se po gradovima i selima. Većina iz moje generacije našla je posao u školama, a ja sam se inficirao novinarstvom. Koliko god mi je pisanje bilo i ostalo drago, isto toliko mi je značilo što mogu putovati i zadovoljavati svoju nomadsku dušu. I kad god bih se našao u nekom mjestu gdje sam znao da živi i radi neko iz moje generacije, potražio bih i obično našao svoje bivše studentske kolege i kolegice. Tako sam jednom našao i Milana Kneževića u Prijedoru. Popili smo piće, još uvijek dovoljno mladi vedro smo gledali u budućnost, a ja sam svejedno odlazio iz tog kao i većine manjih gradova i mjesta, a Krleža kao da mi je šaputao svoj stih “Kako je teško u malom gradu živjeti, u sivome tiho sivjeti…” Jedan grad, jedno radno mjesto, život po zakonima ustaljenih navika, ooo kako mi je to strano bilo i mučno zvučalo. Samo lepršava krila mladosti, koja su me nosila od grada do grada, mogla su mi dušu učiniti sretnom. Nezasitna, nomadska mladost, ne rekoh li?

Kasnije je vrijeme radilo svoj posao. Donosilo radosti i tuge, sreću i nesreću, prah zaborava sve više je prekrivao neke epizode iz mog života. Razišli, pa i zaboravili se studenti Filozofskog fakulteta, Odsjek književnosti i sh jezika, generacija 1974.-1978. Moja radoznalost odavno se prestala hraniti novostima iz života Bože, Rajka, Nasira, Vesne, Milana… Nestali, svako u svom životu. I kako sam i kada sam vidio svog druga Milana Kneževića na televiziji? Ne znam tačno, ali dao je dovoljno podataka o sebi da sam mogao potražiti njegovu priču na internetu. Da, u Beogradu je i vlasnik je ni manje ni više, nego cijele jedne fabrike.

I, evo me, opet izlazim iz apartmana u Ulici Kapetan Mišinoj, tražim pogledom veliki portret Đuze Stojiljkovića, naslikan na uglu jedne ulice, kad ga ogromnog, bliskog i dragog vidim… znam da moram uzbrdo. Gore me opet na drugom uglu dočekuje portret drugog glumca, Diklića i ja onda znam, a da kao i obično ne pitam, kuda i kako doći do Knez Mihajlove. U cijelom tom starom dijelu grada Beograda na uglovima su nacrtani portreti glumaca i baš mi ih je drago sresti i podsjetiti se na njih. Važnijih i bližih, stranih a mojih kao da su mi familija, osoba u bivšoj državi ne pamtim. Ko se god sjetio, dobro se sjetio jer ti misionari umjetnosti oplemenjivali su svojim ulogama generacije i generacije. Sa rijetkim izuzecima, svjedočili su svojim životima dobrotu, poštenje, hrabrost i bili pravi Umjetnici.

Od Knez Mihajlove, trebam ipak dodatne informacije: “Oprostite, tražim ulicu Majke Jevrosime?”

I koju god sam ulicu tražio, a pitao mlado ili staro, muško ili žensko, biće bi strpljivo zastalo i melodičnim, domaćim slengom objašnjavalo i pokazivalo: “Idite sad samo pravo pa kad dođete do onog raskršća, skrenite levo… i najbolje je da opet pitate…”

Konačno sam došao do velike tekstilne trgovine na kojoj je pisalo “Modus”. Tako se zove i tekstilna fabrika Milana Kneževića. Predstavio sam se prodavačici i zamolio je za broj svog studentskog kolege. Nazvala je njegovu suprugu, prenijela joj moju molbu, a onda mi rekla da Milan tog dana nije u Beogradu, ali da ostavim svoj broj pa će mi se javiti.

Sutradan sam bio konačno i sa Milanom. Uputio me je u jedan poznati restoran, on će doći čim riješi pitanje parkinga i ja sam sjeo za jedan stol na spratu.

Vrijeme nas je prilično zgnječilo, ali ostalo je, ostalo toliko toga i na njemu i na meni da ne bi mogli proći jedan pored drugog a da se ne prepoznamo. Mada je prošlo skoro četrdeset godina od kako smo se posljednji put susreli.

Svi i muško i žensko u našoj generaciji bijasmo opsjednuti prozom i poezijom, osim onoga što smo studirali pratili smo i pamtili sve što se dešavalo u velikom literarnom svijetu. Najvažnije nam bijahu velike istine, duboke mudrosti koje su nam nudili moćni pripovjedači i pjesnici koji su opijali naš duh. Sjetih se i podsjetih Milana kako je onomad u sali Kamernog teatra skoro pa potpuno poremetio dnevni red predavanja uglednih profesora psihijatara koji su govorili o stvarnom i mogućem i izmišljenom u filmu “Let iznad kukavičjeg gnijezda”. Svako malo kakvom mudrom žaokom ili pitanjem zbunio bi profesore, a mi ostali uživali smo u tom njegovom duhovnom junaštvu. A otkud Milan Knežević, boem odan poeziji i filozofiji, ženama, avanturama, alkoholu i cigarama u biznisu?

Toni moj, stvar ja jako prosta. Na jednoj strani su Hegel, Jesenjin, Dostojevski, Mann, a na drugoj strani su paradajz, paprike, tekstil i razna roba. Ako hoćeš da napraviš novac, zaboravi na umjetnost i uzore, moraš znati prodati papriku i paradajz i tu ti je sva mudrost.

Generalnu “probu” imao je Milan već početkom devedesetih. U Prijedoru je našao žene koje umiju šiti i krojiti, nabavio mašine i krenuo sa tekstilnom proizvodnjom. S početkom rata, sve ostavlja i u Beogradu kreće od nule. Naradio se, naputovao, svijeta nagledao. Prestao piti i pušiti prije 33 godine. Posvetio se jednoj ženi, danas uspješnom sinu i poslu. Stvorio fabriku sa preko 200 zaposlenih. I pomalo se umorio, mira zaželio.

Napravio sam vikendicu na Kozari. I ništa mi nije draže nego kad odem tamo u carstvo svoje prirode. Ovdje sam već i sit i umoran od svega. Od politike, od borbe, od društva uopšte…

Lijepo smo ručali, sjetili se našeg Sarajeva iz sedamdeset i neke, svjedočio sam logičnom ugledu gospodina Kneževića kada nam se pridružio gazda nudeći specijalitete kuće, uz to veselo se smijući svom važnom gostu.

Razišli smo se, srdačno se pozdravljajući kao i prilikom susreta. Šta je četrdeset godina? Ništa.

Milana Kneževića sam, eto, našao. Preostaje mi Vuk Drašković. Tražeći pak Vuka, nešto ranije sreo sam i Emira Kusturicu. Kako, gdje? E, o tome slijedi priča.

By Oslobodenje

Vaš komentar

ZIPA OVO

Dr. Randazzo: Sarajevo i BiH mogu biti mala rastuća “Silikonska dolina”

Dr. Fil Randazzo, nekadašnji zamjenik direktora sektora za inovacije u “Bill & Melinda Gates” Fondaciji …