Friday , November 22 2019
Home | Magazin | Kultura | Priča za popodne: Pilač
Ilustracija: MAHMUD LATIFIĆ

Priča za popodne: Pilač

Mlad i kako rekoh jak, Nuhi je uskoro sebi našao posao u pravom državnom preduzeću

Piše: TONI SKRBINAC

Stariji stanovnici Sarajeva sjetiće se sigurno vremena kada su gradom, uglavnom dijelovima koje zovemo padinskim, svakodnevno hodali kosovski predstavnici zvani “šiptari”, “šokovi” i “arnauti” u potrazi za poslom.

REKLAMA

“Pilaaaaaač!”. “Pilaaaaaaaač”, čuli se se njihovi glasovi. Na ramenu im je bila zataknuta testera, sjekira i drveno postolje zgodno da se drvo postavi tako da ga on sam može najprije pilom ispilati, a onda ako se i to traži i – iscijepati. Tim nevoljnicima mi, zločesta djeca, znali smo i sami na muku pristajati pa ih, doduše u neznanju i razigranosti, iz daljine zadirkivati, ružno i grubo: “Šok Ramadan tri porcije na dan…”.

Ne znam ni šta smo htjeli postići ovom stupidnom rečenicom, osim što smo znali da ovo “šok” znači uvredu i zato smo se podalje držali od tih ljudi koji su prtili svoje testere, sjekire i teške sudbine. Ili… “Da ti ga pilnem, da ti ga cepnem, da ti ga u šupče metnem, sve za dvije banke…” derali smo se s brijega ne misleći pri tome da vrijeđamo i ranjavamo ionako previše ranjene duše. Tih umornih paćenika koji su tjerani nuždom došli u Sarajevo u potrazi za zaradom koju će mukotrpno sabirati i slati svojim familijama tamo negdje u sirotinjska sela i gradove na Kosovu odakle su došli.

Stanovali su u bijednim sobičcima i podrumima, kakav je bio kod Sejdage, jeli skromne, jeftine obroke, spavali na slamaricama kao pravi robijaši. A ipak, kad bi pala noć na Sarajevo i na sve sretne i nesretne sudbine, iz Sejdaginog podruma začula bi se pjesma, horska a diskretna i nekako otužna. Pjevali su svoje albanske pjesme kojima značenja nismo znali, ali za koje mi se čini da su dolazile iz dijelova duše gdje žive tuga i suza.

Moj babo gajio je posebnu empatiju za ljude sa Kosova. Imao je za to jedan jako intiman razlog, bio je član derviške sekte rufaija, čije sjedište i šeh, što će reći poglavar, bijahu u Peći. Ne samo da je on jednom godišnje, u vrijeme njihovog posta koji ne pada u ramazanske dane, odlazio u tamošnju tekiju, nego je i šeh znao navratiti u našu kuću.

Sjećam se da se ona naša jedna soba danima prije znala čistiti i glancati i da je mama znala reći da mora sve biti uredno i čisto jer, svečanim glasom je to obznanila, “dolazi nam šeh”. Moje radoznalo dječije uho nije razumjelo baš sve što su babo i šeh pričali, ali jesam čuo, razumio i zapamtio kako je šeh opisivao zla koja je na Kosovu činila “Rankovićeva policija”. Znali su podmetnuti u plast sijena nekog uzornog domaćina Albanca oružje, pa ga onda kobajagi pronaći i domaćine surovo kažnjavati.

I ko zna, možda su među nevoljnicima koje sam opisao bivali i takvi protjerani i kažnjeni Albanci s Kosova? A i da nisu, korijeni animoziteta između dva naroda očito su daleki i duboki i priča koja se na Kosovu dogodila i događa čini se sasvim logičnom posljedicom. Još jedan brak nasilu se raspao, što i nije uopšte loše, ali je tragično to što je nakon toga ostalo dovoljno mržnje za još ko zna koliko novih ratnih vatri.

Nego, vratimo se starom Sarajevu i pilačima. Ne znam tačno kako je bilo raspoređeno njihovo sezonsko radno doba, mislim da ih je najviše bilo s jeseni i zimi, kad je narod pripremao i koristio ogrjev… a s proljeća, mislim, vraćali su se svojim porodicama i Kosovu. Iako su dominirali stariji, uglavnom porodični ljudi, bilo je među pilačima i mlađe radne snage. Takav je bio Nuhi. Pred njim nismo smjeli, ne zapjevati nego ni zucnuti nešto što je uvredljivo za Albance sa Kosova. Nuhi je bio jak ko zemlja. I samouvjeren kao ni jedan od njih. Sjećam ga se, kako ponosno, napadno uzdignute glave, gazi bistričkom uzbrdicom. I Nuhi je bio jedini “šiptar” među pilačima koji je mogao zastati na svakom mjestu gdje se okupljala naša mladost a da ga niko ne smije zajebavati.

Naprotiv, s velikim uvažavanjem pitali smo ga ovo i ono.

Mlad i kako rekoh jak, Nuhi je uskoro sebi našao posao u pravom državnom preduzeću. Pa kad je tako stao na svoje noge, našao bogami i ženu, našu domaću i… oženio se i vrijedan kakav jeste, kuću napravio, djecu stekao.

I inače krupan, s vremenom se zaokruglio i kao div koračao našim sokacima. A nije ni čudo da se tako raskrupnjao jer, znao se pohvaliti, da uz tri tanjira graha pojede punu teglu feferona.

No, zna se da kosovski i makedonski Albanci nisu bili samo pilači i irgati, kako onda, tako i danas mnogi su participirali u privatnom sektoru: slastičari, ćevabdžije, pitari, radni i spretni, svjedočili su o uspjehu koji je logičan za vrijedne, vješte i poduzetne ljude. I kod nas na Bistriku živjele su porodice tih i takvih Albanaca. Ali, niti su oni imali problema sa asimilacijom, niti mi s primanjem istih u naša društva. Nehim i Nagib bili su djeca vlasnika slastičarne na Bistriku koji se zvao Miftari Zenun. Otac je živio u svom zatvorenom svijetu i životu posvećenom radu, a njih dvojica sve ko i mi: htjeli i popiti i kockati i žene ganjati. Sa ratom su napustili Sarajevo, a i dan-danas kod Safeta Čizmića često ih pominju kao drage ljude i dobre komšije.

A pilači su odavno nestali iz naših mahala. Podrum Sejdagine kuće na Begovcu već dugo služi za svrhu zašto se i pravi podrum: da se ostavljaju razne potrebne i nepotrebne stvari… A ja kad god prođem, sjetim se nesretnih ljudi i u glavi mi odjeknu glasovi tužnih pjesama koje su dolazile iz grla i grudi jadnih ljudi.

Vaš komentar

ZIPA OVO

WT: Social – Facebook dobio ozbiljnog rivala

Hiljade ljudi prijavljuju se na mrežu osnivača Wikipedije Jimmy Walesa koji je saopćio da njegova mreža WT: …