Home | Magazin | Kultura | Priča za popodne: Tetka u Sarajevu
Tetka u Sarajevu
FOTO: Ilustracija - Mahmud Latific

Priča za popodne: Tetka u Sarajevu

U ljeto 1961. godine doputovala je tetka Dragica na sarajevsku Željezničku stanicu. Bilo je rano jutro kada me majka probudila, ali kako sam znao razlog, veselo sam iskočio iz sna i uskoro smo krenuli da dočekamo tetku.

Piše: Toni Skrbinac

Osim blagosti i toplog, nježnog pogleda koji me uvijek milovao iza njenih naočara, Dragicu je odlikovala i mirnoća u trenucima kada se uzbuđenje teško i rijetko skriva. Zlata ju je zakovala svojim zagrljajem, a ja sam skakutao okolo držeći ruku kojom me je tetka najprije pomilovala po glavi.

SARAJEVO GRILL TORONTO

– Tonček, Tonček, kak si zrasel, raširila je Dragica ruke prema meni kada se oslobodila zagrljaja i ja sam se radostan privio uz njeno tijelo.

Krenula su radoznala pitanja i apsolutna zagrebačka spika i ja sam uživao i skakutao želeći možda nešto i pitati ali riječi mi baš nisu padale na pamet, tako da sam samo kao kakvo kuče skakutao oko dvije žene.

Dragica mi je donijela zvuk i miris mog Zagreba i znam da sam tih nekoliko ljetnih dana koje je provela kod nas rijetko izlazio napolje. Radije sam u avliji ispod Dikinog duda, gdje su žene nalazile hlad, ostajao u njihovoj blizini. Među poklonima koje mi je donijela Dragica bio je i plastelin i ja sam, kao što luckasta djeca znaju ponekad učiniti, lijepo napravio nekakav prstenčić, onda ga omotao oko svog organa za piškenje i takav slavodobitno izašao pred oči tetke Dragice. Oooo, kakav hladan tuš je uslijedio!

– Sram te bilo (nikada prije, a ni poslije me Dragica nije ni za šta ružila ili mi zamjerila) to dečki ne delaju… Hitro se obleci i da nikad, nikad više to nisi naredil…

Riječi su se kao nož zarile u moju razigranu dušu i ja sam postiđen otišao i obukao se. Ne sjećam se je li kasnije još dugo tetka Dragica bila rezervisana prema meni, ali znam da sam potom godinama nosio kompleks stida od vlastite golotinje. Imao sam već punih jedanaest kada sam počeo trenirati u pionirima Sarajeva i kada smo poslije treninga odlazili pod kolektivne tuševe, dok god je oko mene trajala graja mojih vršnjaka koji su veselo goli uskakali i iskakali ispod tuša, ja sam se pravio kao da nešto radim ili razmišljam. Čekao sam da i posljednji neko završi, da se svlačionica isprazni i tek onda bih se na brzinu skinuo, istuširao i izlazio napolje.

Koliko je samo godina prošlo i koliko mi je vremena trebalo da sebi razjasnim neshvatljiv kompleks stida i straha od vlastitog golog tijela!

I još jedan prvinski osjećaj pamtim iz tog vremena kada je Dragica bila u posjeti kod moje majke. Prošli su dani i došlo je popodne kada smo ponovo išli na Željezničku stanicu. Ne sjećam se tačno u kakvom sam raspoloženju bio tokom našeg puta do stanice, ali sjećam se… i to je prvi put u životu da se tuga stvorila u mojoj duši da, kada je Dragica odlazila a mi joj dugo mahali dok se njen lik i voz nisu izgubili iz vidokruga… da se neka tegoba počela u meni buditi… i onda smo išli nazad našoj kući a ja sam sve vrijeme neuobičajeno šutio i nisam ništa znao odgovoriti svojoj Zlati kad me je iznenađena pitala “Toni, šta je s tobom?”, osim što sam slegnuo ramenima. A tuga se rascvjetala, valjda zato što je Dragica odnijela sa sobom moje drage uspomene na Zagreb, koje su do njenog dolaska mirno počivale u koferu sjećanja. I u koji ću ih opet nakon kratkog vremena pospremiti vraćajući se svom razigranom djetinjstvu.

Nisam poznavao niti jednog od Dragicinih muževa, ali jesam Ličanina Matana koji se u svojim i njenim starijim godinama uselio u život Dragice Lugarić. Nikada njihova veza nije bila ozvaničena, oboje su imali već odraslu djecu i svako je živio u svom stanu. U nekim vremenima, kada sam kod tetke proveo mjesece, Matan je dolazio skoro pa svakodnevno. Čekao bi ga topal ručak, harmonična domaća atmosfera, kojoj je i on doprinosio svojom brbljivošću. Iskreno, meni nije bio osobito zanimljiv čovjek, politika je bila njegov život, u partijskoj hijerarhiji zauzimao je vidno mjesto u zagrebačkom ogranku i uglavnom se bavio ispraznim ideološkim temama. Nikada ga nisam vidio bez odijela i kravate. Iako sam znao s tetkom pogledati dnevnik, ona je to inače redovno činila, skoro da nam nije ni trebalo jer Matan je sa sobom donosio sve lokalne, regionalne i svjetske novosti. Pri tome se trudio da o svakom pitanju ima svoj stav. Kako se valjda očekuje i zahtijeva od jednog visokog partijskog funkcionera. Pa smo se tako u vrijeme ručka, koji je Matan uvijek slasno jeo i obavezno hvalio, obavezno informirali o intrigama u zagrebačkoj organizaciji, ratovima koji su se uvijek negdje vodili i obavezno odnosu Amerike i Rusije od kojih je zavisila budućnost naše planete. Kako onda, tako i izgleda i danas.

Teško i samo uz neki važan razlog mogao si tetku Dragicu nagovoriti da ode nekom u posjetu. Jedini kontakt sa vanjskim svijetom bila je njena svakodnevna šetnja na plac (tako u Zagrebu nazivaju pijacu). Ne računajući posjete kojih je u Dragicinoj, uvijek i za svakog otvorenoj kući, bilo podosta. Sjećam se tako da je mama iz Sarajeva našim komšijama i prijateljima koje su rijetki i važni razlozi znali povesti u Zagreb uvijek davala adresu Dragice Lugarić… i da su se potom komšije vraćali puni hvale zbog tetkinog gostoprimstva.

Prelijepa Štefica, koja je šepala zbog kraće noge i dolazila tetki u početku jednom nedjeljno da pomogne oko čišćenja, a onda i nekoliko puta jer ju je teta angažovala na pomoćnim poslovima oko svog cvijeća najradije je govorila o muškarcima. Svaka njena posjeta tetki kojoj sam prisustvovao bivala je i u znaku kakvog aktuelnog trača o ovom ili onom glumcu, političaru, sportisti… Ponekad je znala pomenuti i nekog svog s kojim je bila “na kavi”. Imala je već i godina Štefica kad je konačno našla dosta starijeg, ali kršnog i brižnog Zagorca i on je bio prvo muško kojeg je dovela tetki da ga upozna. Uskoro se za njega udala i kako je uhvatila svoj, mogu reći, posljednji voz, otišla s njim i kasnije rijetko, rijetko, dolazila Dragici.

Mogu mirno reći da mi je poslije majke Zlate nekako najbliža osoba, ponajprije zbog brige i dobrote, bila baš tetka Dragica. Koliko sam samo puta, udomaćen kao kod svoje kuće, znao dovesti Dragici neznana gosta ili gošću uvijek siguran da će ih primiti i ugostiti kao svoje. Nikad mi nije zamjerila. Bar mi nije rekla. Jednom sam možda i pretjerao. U ljubljanskoj ambasadi, u vrijeme dok je trajao rat upoznam nekog Kemala, svježe diplomiranog studenta “Al Azhara” koji je žurio u Bosnu… a htio je što diskretnije da prevali put od Slovenije. Obradujem ga ponudom da neko vrijeme provede kod tetke Dragice u Zagrebu, a nju samo nazovem i kažem da će doći jedan moj drug. Primila ga bez riječi.

Nisam je više vidio. Jednog dana, u proljeće 1994. godine, javila mi sestrična Irena da je tetka umrla. Tiho, u snu. Sahranjena je na Mirogoju.

By Oslobodjenje

Vaš komentar

ZIPA OVO

Ilustracija

DOSTA! – Ili kako je revoluciji u BiH obesmišljeno prvo slovo…

Bili smo protiv cjelokupnog sistema zasnovanog na nacionalnim podjelama, ali nam je nedostajalo usmjerenje. Prilikom …