Tuesday , December 11 2018
Home | Pozitiva | Kolumne | Ratni šinjeli još se nose
presuda
FOTO: Presuda - ilustracija

Ratni šinjeli još se nose

Haške presude ostale su neiskorištene zato što političke elite nisu željele da se distanciraju od ratnih politika koje su unesrećile milione ljudi, nego su se distancirale od pomirenja i katarze

Haški tribunal od prošle srijede praktično više ne postoji, ali njegove presude, njih više od 150, ostaju. Nepobitnost svake od njih, bilo da je pravedna, manje pravedna ili šokantno nepravedna, vremenski je neograničena. Možemo pričati šta hoćemo, ali da nije bilo Tribunala, kome bi nacionalni sudovi zaraćenih balkanskih zemalja sudili? Ponekom ubici iz neprijateljskih redova, ako bi ga se kojim slučajem dočepali. Može li iko zamisliti suđenje Miloševiću, Krajišniku, Karadžiću i Mladiću koje bi, umjesto u Haagu, bilo održano u Beogradu i na kojem bi im bile izrečene najstrože kazne? Isto tako, svako ozbiljan zna da je suđenje Tuđmanu, Gojku Šušku i generalu Bobetku u Zagrebu bilo nezamislivo. Koji bi to srpski, odnosno hrvatski sud naci-fašističke planove svojih političkih vrhuški iz devedesetih godina proglasio “udruženim zločinačkim poduhvatom”? Nakon presude Prliću i ostalima, ova sintagma je postala bauk koji kruži Hrvatskom, jer je Tuđman tom haškom presudom posthumno označen vođom udruženog zločinačkog poduhvata. Tribunal je utvrdio personalnu krivicu njegovih najodgovornijih protagonista, ali je ostavio otvorenim pitanje ko se sve može smatrati učesnikom tog “poduhvata”, a ko tek njegovim simpatizerom? U Zagrebu je ovog ponedjeljka, u organizaciji Hrvatskog generalskog zbora, održana komemoracija osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Kako navode mediji, dvorana “Lisinski” bila je krcata. Praljkovi poklonici činili su kolektivni uzorak svega što je Tuđmanov HDZ regrutirao, uključujući ratne zločince, opskurne političke figure, tajkune i prononsirane šoviniste oličene u Marku Perkoviću Thompsonu.

Poznato je da je general Praljak u svom oproštajnom pismu bio izričit – nije želio “ni oproštaja, ni groba”. Pa, kome je onda trebala komemoracija, koju je Tuđmanov sin Miroslav Tuđman iskoristio da omalovaži Haški tribunal, usput izrekavši niz gluposti, poput one da je Praljak “pao za obranu svoje voljene domovine”?! Kao da je pao na bojnom polju, a ne pokošen otrovom ispijenim prilikom izricanja pravomoćne presude. “Komemoracija govori o svima koji su u njoj sudjelovali, bilo aktivno ili pasivno. Ona je trebala svima osim Praljku”, stoji u komentaru Jutarnjeg lista. Svi koji su došli na taj skup sami su rekli da se u potpunosti identifikuju sa likom i djelom “hrvatskog mučenika”. Nameće se dakle pitanje – proteže li se pojam “udruženog zločinačkog poduhvata” na cijelu tu generalsko-političko-tajkunsku bulumentu, koja je oduševljeno aplaudirala govoru Tuđmanovog sina? Sada već bivši glavni tužitelj Haškog tribunala Serge Brammertz imao je potrebu da stalno ističe kako haške presude nisu presude ovom ili onom narodu, već konkretnim krivcima. Vjerovao je da će time smiriti balkanske nacionalističke duhove, ali to je bilo isto što i sipanje vode u vino. Bilo bi poštenije, a možda i korisnije da je insistirao na političkoj i moralnoj odgovornosti nacionalističke većine, koja je podržavala i glasala za zločinačku politiku kakvu su vodili Milošević i Tuđman. Zar to ne potvrđuju masovne negativne reakcije na presude generalu Mladiću i šestorici bh. Hrvata? Zar o tome ne govore svečani dočeci osuđenih ratnih zločinaca i njihovo političko, crkveno i medijsko promoviranje u tobožnje heroje i svece? Sveučilišni profesor iz Mostara Mile Lasić smatra da ovo ludilo zauzima “počasno mjesto” u povijesti političkog licemjerstva.

Mrakovic-Meat-Toronto

Ipak, kad se učinak haških presuda sagleda u cijelosti, postaje jasno da one nisu iskorištene na jedino ispravan način – da političari, intelektualci i mediji pošalju naciji prave otrježnjujuće poruke. Međutim, prevlađujuća kampanja išla je u potpuno suprotnom pravcu. Neumjesne su kritike u kojima se tvrdi da Tribunal nije pridonio pomirenju država i naroda, jer to nije ni bila njegova zadaća. Odricanje od ratnih politika, koje su unesrećile milione ljudi, nakon čega bi uslijedilo iskreno pokajanje i katarza kao posljednji čin velike tragedije, bila je prevashodno zadaća ovdašnjih političkih elita. Međutim, one na takve korake nisu bile spremne, jer nisu željele da skinu svoje ratne šinjele. Ratnohuškačka retorika postala je sastavni dio političke scene. Zelene beretke su prošle sedmice objavile skandalozno saopštenje kojim javnosti stavljaju do znanja da iza Bakira Izetbegovića stoji 100.000 njihovih članova?! Na čiji je mig to učinjeno? Istina, Izetbegović se odrekao podrške boračkih udruženja, ali to ne mijenja suštinu stvari. Na sve to Predsjedništvo BiH šuti, Ministarstvo odbrane šuti, mediji bez komentara. Ako će Zelene beretke uređivati ovu zemlju tako što će u statusu stranačke vojske plašiti političke protivnike SDA, onda je to rat, a ne mir.

Dvadeset i kusur godina nakon rata Bošnjaci, Hrvati i Srbi i dalje šizofreno dozivaju pravdu, ne shvatajući da su je sami pokopali onog trenutka kad su komšije stale da kolju jedni druge, da jedni druge progone, pale im kuće i siluju žene. “U društvu u kojem ima zločina, tamo nema pravde”, govorio je Platon. U Bosni i Hercegovini postoje tri podijeljena i zavađena etnička društva, čije vrhuške čine sve kako bi iz sistema istisnule vladavinu zakona, ljudska prava i individualno mišljenje. Etnička i vjerska pripadnost silom su nametnute kao vrhunaravne vrijednosti, dok su moral, humanost i ljudskost odbačeni i prezreni. Na djelu je bila otvorena ili podmukla urota protiv institucije koja se zove moderna država, jer bi njeno stavljanje “u pogon” dovelo u težak položaj značajan dio korumpiranog političkog establišmenta. Velike i male moćnike čekale bi sudske klupe, sa dobrim izgledima da život nastave iza rešetaka. I šta da rade? Da vode zemlju u Evropu, ne isplati im se. Da podnesu ostavke i ustupe mjesto boljim, odgovornijim i pametnijim od sebe? Zašto bi to činili, ako narod to ne želi? Da narod želi da odu, ne bi ih tako uporno, od izbora do izbora, ponovo birao.

Žaliti takav narod i lamentirati nad njegovom zlom sudbinom, koju je sam izabrao, znači naprosto biti smiješan.

 

Image result for ratni sinjeli

Gojko Berić  – By Oslobodjenje

Vaš komentar

ZIPA OVO

Ajna Jusić

Životna priča Ajne Jusić koja je rođena kao žrtva silovanja njene majke

Nevidljiva djeca rata. Zaboravljena djeca rata. Tako nazivaju djecu koja su rođena tokom ratnih dešavanja …