Saturday , October 20 2018
Home | Pozitiva | Kolumne | Refik Višća, čovjek koji je dao život za 12 srpskih zarobljenika
Refik Višća
FOTO: Refik Višća

Refik Višća, čovjek koji je dao život za 12 srpskih zarobljenika

Dao je svoj život i priliku dvanaestorici nepoznatih ljudi sa druge, vojničke strane da se igraju sa svojim unucima.

Piše: Dragan Bursać

Znate li ko je Refik Višća? Znate li ko je istinski heroj rata? Čovjek iz Zavidovića, koji se upisao u knjigu ljudskosti u ime svih nas. Čovjek koji je spasio 12 drugih ljudskih života. Ali, kako i kojih, e to je tek priča za sebe.

SARAJEVO GRILL TORONTO

Početkom avgusta 1992. godine u zavidovićku tehničku školu iz Zenice dovedeni su srpski vojni zarobljenici. Dakle, radilo se o ljudima koji su se borili “sa druge strane”, a ne civilima. Radilo se o ljudima koji su se borili u Vojsci Republike Srpske i koji su (vrlo vjerovatno) pucali, ne samo po zavidovićkim braniocima, nego i po njihovima porodicama. A dovedeni su u tehničku školu i prebačeni na sprat upravo radi njihove zaštite.

Postoje vojne konvencije, postoje ljudski i moralni zakoni, ali postoje i ljudi koji su skloni osveti.

Jedan od njih bio je i Jasmin Viković, mladić kome su vojnici RS-a ubili rođaka na planini Klek, upravo na području gdje su i bili zarobljeni srpski vojnici. Viković je bio u vidno pijanom stanju i zlo se slutilo u vazduhu. Vrlo vjerovatno da 12 vojnika srpskih ne bi dočekali naredni dan da se u priču prstom sudbine nije umiješao Refik Višća. Ovaj 37 godišnjak, fudbaler, otac dvoje djece i čovjek, svojim tijelom je stao ispred pijanog Vikovića i njegovog osvetničkog “kalašnjikova”.

Zarad ljudskosti, morala i poštenja

Rafal je zaparao nebo tog predvečerja 12. avgusta 1992. godine. Kobni rafal, ispotaviće se. Rafal koji je sa 22 metka odnio život Refika Višće, koji je donio vječnu tugu njegovoj ženi sa dvoje djece. Rafal je to ujedno bio i rafal života, rafal koji je doslovno spasio 12 srpskih vojnika.

“Bili smo pred ulazom, ja sam izašao napolje kada se Višća pojavio, tada nisam imao pušku, ali Višća je imao automatsku. Jasmin je bio na izlazu oko vrata i znam samo da mu je Refik rekao: ‘Baci pušku!’, i tada su obojica digli puške u zrak i bilo je samo ko će prije opaliti. Rafali su se začuli, mene je rikošet pogodio, a onda sam vidio Višću kako leži pogođen”, prisjeća se jedini svjedok Šemsad Ćahtarević.

Bio je Višćin drug od djetinjstva.

Tek tako, u jednom trenu, zarad ljudskosti, morala i poštenja, nestalo je Refika Višće. Nestalo je bošnjačkog Srđana Aleksića prije Srđana Aleksića. Nestalo je čovjeka koji je spasio ne jedan, nego 12 ljudskih života, i to života vojnika sa suprotne strane nišana, koji bi na gotovo svakom drugom mjestu prošli mnogo drugačije.

Nedugo potom, porodica, žena i djeca rahmetli Višće otišli su za Italiju, da se više nikada ne vrate. I da bi tragedija bila potpuna, ime Refika Višće, 12 puta iznad imena Srđana Aleksića, utonulo je u zaborav. I trajalo bi to ko zna koliko da pojedini dobri ljudi, istinski novinari, kakav je i Rašid Halilović, koji je, nakon decenija zaborava, ovu priču vratio u javnost.

Ni pola ulice da mu daju

Pa opet, čini se da je javnost lijeno, sebično, egoistično bila slijepa i na ovu priču, i na Refika Višću. Srđan Aleksić, čovjek, ima svoje ulice, ima trgove i par bulevara. I treba tako. I malo je to.

Nego, šta to “ima”, koji to toponim krasi ime Refika Višće, jednog od najvećih heroja Bosne i Hercegovine iz zadnjeg rata? Škola, trg, ulica, pozorište, fudbalski klub… Ništa od toga. Pa ni u Zavidovićima se, zbog sitnošićarskih političkih previranja, ne mogu dogovoriti da se po Višći zove pola ulice. Da, dobro ste pročitali, pola ulice. Naime, lokalna Socijaldemokratska partija već godinama se bori za tu polovinu ulice.

O drugim gradovima u Bosni i Hercegovini niti ne pomišljaj. Svako sa svojim psima rata, sa ratnim profiterima, sa kamarilom onih koji nisu ni dostojni nositi ime čovjeka, dakle svaka sredina se o sebi zabavila i šuti do neba. Nekada je i bolje ne miješati heroja kakav je bio Višća sa fukarama našim nasušnim.

No, ima jedna druga stvar. Pouzdano se zna da je svih 12 srpskih boraca preživjelo rat. Pouzdano se zna, a to svjedoči i Šemsad Ćahtarević, da su mu mnogi na uho rekli već taj dan, da su ih doslovno Bog i Višća spasili sigurne smrti. Pa kako je onda moguće da se niko od tih ljudi, u ime ljudskosti i zahvalnosti, u ime Refika Višće, nije obratio bilo kome u Zavidovićima sa nužnom potrebom da se barem nekako komemorira i obilježi ime heroja?

Zašto šuti 12 spašenih?

Prosto je neljudski. Neko vam je podario tog 12. avgusta novi život, bukvalno, i vi ste toga svjesni, a ostajete bez trunke zahvalnosti i samilosti. Može li to biti? Na žalost može. Pa je tako Refik Višća pravednik samo u očima Božjim i u očima pojedinaca, koji pronalaze i od zaborava kradu heroje rata. Za sve ostale, on je nepoznata osoba. I za onog ubicu, koji je nešto malo robijao, a onda, “zbog godina i hrabrosti u ratu, pušten na slobodu. On je nepoznata osoba, čini se i za 12 ondašnjih srpskih vojnika i njihovih familija, koji se niti ne trude, e da bi odali počast čovjeku.

Refik je, čini se, nepoznanica i za sve nas, umorne i slijepe od ustajale sadašnjosti. A, vidite, to je takav čovjek. Da se ponovo rodi, isto bi napravio. To razlikuje njega od 99 posto ostalih.

Danas bi Višća imao 63 godine. Danas bi se igrao sa unucima. Bio bi dobar dedo, jednako kao što je bio i dobar otac i suprug. Namjesto toga, dao je svoj život i priliku dvanaestorici nepoznatih ljudi sa druge, vojničke strane da se igraju sa svojim unucima. Na ovom svijetu mu je nagrada bila smrt i zaborav.

Na sramotu svih nas!

Izvor: Al Jazeera

Vaš komentar

ZIPA OVO

vrijedni_paznje_world_vision

Vrijedni pažnje: 250 mladih diglo glas protiv nasilja i zanemarivanja

Danas smo prisustvovali vrlo interesantnom performansu “Vrijedni pažnje”. Navedenu kampanju je pokrenuo World Vision u …