Tuesday , November 19 2019
Home | Biznis | Restoran bosanske hrane u Arizoni: 965 dana rada bez odmora urodilo plodom/ FOTO
Alisah restoran
FOTO: Restoran Chef Alisah's - European and Bosnian Cuisine

Restoran bosanske hrane u Arizoni: 965 dana rada bez odmora urodilo plodom/ FOTO

Restoran Chef Alisah’s European and Bosnian Cuisine na popularnim stanicama za turiste Yelp, TripAdvisor i UrbanSpon zauzima prvo mjesto među 1.653 restorana u Tucsonu (Arizona). U jelovniku svaki dan nude preko 40 vrsta jela: ćevapi, sarma, gulaš, janjetina, ćufte…

Guy Fieri, najveća zvijezda američke TV industrije u području kulinarstva, nedavno je restoran proglasio najboljim u gradu. Bio je gost restorana dva dana, a sa saradnicima je snimio emisiju za nacionalnu televiziju koja je emitovana početkom marta prošle godine. Vlasnik i glavni kuhar restorana Ahmet Ališah kuhao je za Fieria dva sata pred kamerama. Kaže, bio je to za njega šlag na tortu.

No, nije uvijek sve bilo tako za Ahmeta. Rođen je u Turbetu kod Travnika, a sa suprugom 1982. odlazi na privremeni rad u Njemačku, gdje su radili u restoranu. Nakon 10 godina, pred sami rat se vraćaju u Turbe, grade kuću i otvaraju lijepu trgovinu sa namjerom da uskoro otvore kafić, restoran… Nakon nekoliko mjeseci počeo je rat, sve što su napravili nestalo je preko noći. Spletom okolnosi Ahmet je uhapšen i odveden u Tomislavgrad, zatim u Posušje, Grude, Čitluk, Čapljinu i, na kraju, u Mostar – u logor Heliodrom. Tu su zatvorenike tukli, maltretirali i izgladnjivali, tjerali na prisilni rad. Potom je prebačen je na otok Obonjan, kod Šibenika, a pred kraj 1993. Crveni krst i Ambasada BiH iz Zagreba prebacili su njega i mnoge druge u Istanbul.


image
Ahmet sa suprugom i sinom

Babysitter

– Doktori su mi rekli da od 1.000 slučajeva s ovakvim povredama, jedan preživi. Ja sam dokaz za to, vjeruje Ahmet.

U Turskoj se liječio godinu, a krajem 1994. vraća se u BiH. U Arizonu je Ahmet, zajedno sa suprugom Halidom i dvoje djece, otišao u augustu 1998. Od humanitarne organizacije dobili su apartman, Halidi su pronašli posao sobarice u hotelu. Ahmetu su omogućili liječenje i mjesečnu socijalnu pomoć.

– Bio sam i babysitter jer je naš sin tada imao samo dvije godine. Čuvao sam ga dok je supruga bila na poslu po osam, devet ili 10 sati svaki dan, sjeća se Ahmet.

Godine su prolazile, Ahmet se nadao se da će ozdraviti. No, oduljilo se. Živjeli su, veli Ahmet, skromno, ništa im nije falilo, imali su i auto. Velika nesreća je zadesila porodicu Ališah 2002. Njihov stariji sin Edin je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Imao je 20 godina.

Ovo je prvo priznanje za Ametov restoran, koje su dobili 2013. a nakon pet godina rada. Priznanje najboljem restoranu u gradu
– Čitav svijet se srušio na nas. Bili smo slomljeni. Naš drugi sin Emir tada je imao 6 i po godina. To je tragedija koju ne bih poželio ni najgorem dušmanu. Bol je neopisiva i nesnošljiva, opisuje Ahmet.

Kod kuće je Ahmet kuhao, raznim bi jelima dočekao Halidu kad se vrati sa posla. U to vrijeme su Bosanci počeli nedjeljom igrati fudbal u parkovima, pa se i Ahmet našao u toj priči. Kući je pravio ćevape, pljeskavice, gulaš, lepine… i svake nedjelje nosio mali roštilj na ugalj u park. Ćevapi zamirišu na čistoj havi i ljudi su dolazili sa porodicama na Ahmetove ćevape. Mnogi su mu ostajali dužni za jednu ili više porcija, mnogi su ismijavali i provocirali Ahmeta, ali on je svake nedjelje prodavao oko 500 ćevapa. Kupovali su ih i Amerikanci i Meksikanci i svi ostali. Trajalo je to pet, šest godina. No, Ahmet je maštao da otvori restoran sa bosanskim jelima.



– Napravio sam i biznis kartice, katalog sa slikama bosanskih jela. Pokazivao sam to Amerima kad negdje pijem kafu. Znao sam da ubodem i veći privatni party za 50 i više osoba i onda bih kod kuće kuhao po čitav dan da to odradim pošteno. Nije to bilo često, ali dešavalo se, objašnjava Ahmet.

O otvaranju restorana se raspitivao, ali niko mu, kako kaže, nije htio pomoći. Ipak, našao je nekog Arapa, vlasnika restorana sa dva stola. Mali je restoran, al’ Arap je ipak vlasnik, gazda!

– Kontam, ja sam Ahmet, on Arap iz Libije, dat će mi bratski savjet… Ma jok, naružio me, te ne možeš ti to, to je teško, treba najmanje pet raznih dozvola, banka ti ni jedna neće dati kredit jer nemaju garancije kako ćeš im vraćati, inspekcije, kontrole. Napade me Arap k’o Bajern Dinamo, smiješi se Ahmet.

Chef Alisah’s Europeand and Bosnian Cuisine/ Facebook
Uskoro je Ahmet upoznao čovjeka koji se bavio iznajmljivanjem i prodajom poslovnih prostora i objekata samo za ugostiteljstvo. Objašnjavao mu je i “rukama i nogama i išaretom”, jer engleski nije znao, da mu nađe manji poslovni prostor u kojem bi mogao otvoriti restoran legalno. I našli su prostor koji Ahmetu odgovara, potom advokata. Odlaze kod vlasnika zgrade i poslovnog prostora.

Trač

– Tražio je 36.000 dolara unaprijed kiriju za godinu dana. Pitam ga je li normalan, kažem da ne bih otvarao restoran da imam toliko novca, smije se Ahmet.

Dogovorili su da kiriju plaća svaki mjesec, te u augustu 2008. potpisuju ugovor na tri godine. Prikupljanje dozvola, čišćenje i priprema trajalo je više od dva mjeseca. Sarajevski novinar Dario Novalić kazao je, navodi Ahmet, da je Ališah prvi Bosanac i Hercegovac iz oblasti gastronomije – kulinarstva koji je ušao u američku TV i filmsku industriju show biznisa. Naime, kada su Ahmet i njegova supruga otvorili restoran 1. novembra 2008. godine, ni Amerikanci niti neka od 200 porodica sa naših prostora nije mu davala podršku i lijepe riječi.

image

– Na otvaranje restorana i party pozvali smo oko 100 gostiju, Bosanaca i Amera. Hanuma i ja smo nakuhali svega – sarme, ćevapa, raznih pita, gulaša, mesa, pečene janjetine, halve, gurabija, kukuruze, sutlije, bijelih pčela, zmijskih očiju, zečijih trepavica… Prvih 10 dana gosti solidno dolaze, većinom naši da šnjuhaju, savjetuju me kako bih trebao, što nisam ovo, što nisam ono – svi pametni. Trajalo je to neko vrijeme. Onda su počeli da tračaju i izmišljaju. Te, ne valjaju mi ćevapi, izgoreni, mali, dao malo luka, skup burek, nema sirnice… To sam sve doživljavao od Bosanaca i ostalih sa prostora bivše Jugoslavije. Radili smo, šutili i trpili. Posao je išao slabo, skoro nikako. Vikend je bio solidan, a radnim danima korak naprijed, nazad dva. I tako ukrug, prisjeća se Ahmet.

Izmišljao je, kaže, svašta, služio se svim legalnim trikovima, častio goste nečim što nema u jelovniku! Ali ništa nije pomagalo. Tako je bilo prve dvije godine. Jedva je sastavljao kraj sa krajem.

– Bogu dušu, Bog je neće. Nije nam bilo lako, priča Ahmet.

Nakon dvije godine, posao se počeo povećavati, gostiju je svaki dan bilo sve više. Lakše se, veli Ahmet, disalo. Radili su svaki dan po 13 ili 14 sati, 965 dana bez slobodnog dana. Novinari su čuli za restoran, objavili priču u novinama. Napisali su da 965 dana rade bez odmora u gradu koji ima milion stanovnika. Gosti su sljedećih dana navalili, hoće da se slikaju, štipaju Ahmeta da vide je li normalan kad radi 965 dana bez odmora.

– Uskoro je i komanda Američke vojske naručila hranu iz restorana. Bijaše to specijalni ručak za 250 osoba. Kongresmenka Gabriel Giford je naručila ručak za 150 osoba u sklopu svoje predizborne kampanje. Malo-pomalo, svake godine biznis sve veći, posjete i dnevna zarada rastu. U restoran dolaze i novinari, daju priznanja, zahvalnice. Nakon 965 radnih dana bez prekida, uzimamo slobodan dan u sedmici, ponedjeljak. Tako je i danas, objašnjava Ahmet.

image

Profesori i dekani sa univerziteta u Arizoni su nakon šest mjeseci našeg rada sa restoranom analizirali naš biznis i došli do jednoglasnog zaključka da će Ahmetov restoran bankrotirati zbog toga što “Ahmet ne vodi posao kako treba, niti se pridržava osnova i pravila za biznis na prostorima SAD.a”.

– Nije mi se to svidjelo, ali sam im samo odgovorio: “Živi bili pa vidjeli. Treba mi još malo vremena, pa ću vas demantovati.”

A nakon 2,5 godine rada Ahmetovog restorana, iznenadio ih je, pa dobio poziv da gostuje na univerzitetu i odgovara na pitanja profesora i studenata o tome kako je Ahmet uspio u poslu u gradu u kojem živi milion stanovnika i gdje već postoji 1653 restorana sa specijalitetima iz skoro svih zemalja svijeta.

Iako je Ahmet vlasnik i glavni kuhar ovog restorana, njegova supruga je vrsna kuharica i veliki radnik. Njihov sin Emir je glavni konobar i šef sale, ali i važna karika u lancu zaposlenih u Chef Alisah’s Restaurant.

image

Bosna u srcu

– U našem restoranu smo služili brigadnog generala iz Pentagona koji je bio prvi oficir u NATO-u ispred Amerike. Naši stalni gosti i prijatelji su Dušan Ristić, slavni košarkaš iz Novog Sada, dr. Janko Nikolić Žigić, jedan od najvećih svjetskih naučnika, dr. Mihra Taljanović, rođena Sarajka i naučnica svjetskog kalibra. Služili smo i profesionalne igrače NBA lige, te najmanje 10 filmskih glumaca iz Holywooda. Strogo mi je zabranjeno da odajem njihov identitet, ponosan je Ahmet.

image


Amerikanci su, objasnit će Ahmet, ludi za ćevapima. Stoga on svakih 10 dana napravi oko 3.000 komada ćevapa. Njegovi gosti ih kupuju i sirove, roštiljaju kod kuće ili u parku. Vole i miješano meso, gulaš, sarmu, doner kebab, bosanski lonac, baklave, tufahije i hurmašice.

Organizovala je porodica Ališah i humanitarnu večeru za gladne, bolesne i iznemogle u Bosni i Hercegovini, “bez razlike kako im je ime, vjera, dal’ se krste ili klanjaju”. U BiH ne dolaze često. Zadnji put su bili 2013. godine.

image
Fieri je bio gost restorana dva dana/ Faceebook

– Bosnu i Hercegovinu nosimo u srcu. Ona je naša domovina, rodna gruda i zavičaj. U BiH smo rođeni, odrasli, tu su naši najdraži. Mojoj hanumi BiH posebno nedostaje, tamo su njene sestre, brat, njihova djeca. Ali sudbina nas je dovela ovdje u Tucson, na samu granicu sa Meksikom. U Bosni volimo sve. Čist zrak i sve ljepote koje Bosnu čine Bosnom. Mrzim politiku, ne volim nacionalne stranke, ne volim što godinama biraju podobne, a ne sposobne. Ne volim što svi političari igraju na nacionalnu kartu jer im je samo to ostalo. Žao mi je penzionera, invalida, boraca, rudara. Žao mi je mladih momaka i djevojaka koji nakon završenog fakulteta čekaju dvije marke od babine penzije da popiju gorku crnu kafu. Ukinuo bih sve nacionalne stranke. Svim delegatima, vijećnicima i onima koji godinama muzu državne jasle umanjio bih plate za 50%, to bih dao rudarima, policajcima, penzionerima, školama, savjetuje Ahmet.

This image has an empty alt attribute; its file name is 59401430_2205181599542346_9020923569332289536_n.jpg

Zakonom bi, kaže, zabranio da omladina spava do podne, a “od podne da bacaju šuplju po kafićima”. Moraju se, misli Ahmet, trznuti, ustajati ujutro, praviti figure od drveta, čačkalice, daske za meso… Sve se to uvozi sa Tajlanda. Moraju se nečim zanimati, sijati šljive, jabuke, kruške, krompir, kukuruz. Zaraditi barem tri ili 10 maraka dnevno. Bolje, siguran je Ahmet, išta nego ništa!

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Biznis forum Brčko distrikta: Ćilimi od vune alpake iz BiH idu u cijelu EU

Edin Mehmedović je umjesto farme biznis preusmjerio u izradu ćilima koji se proizvode u Brčkom …