Monday , November 19 2018
Home | Pozitiva | Kolumne | Samo sam planirao atentat na sebe
duhovnost
FOTO: Ilustracija

Samo sam planirao atentat na sebe

Jebo vas rat da vas jebo, svaka generacija ga je na Balkanto Mediterraneu imala, svoje sinove sam odgojio tako da u nikoga ne diraju dok im ne dođe lupati na vrata. I nećete vjerovati, suza mi se spušta niz bradu dok se sjetim svog ovog postratnog karnevala i svojih camerada. A samo smo dignuli ruku na sebe da ne bi ispalo da nismo bili tu.

Jbte, stvarno ne znam otkud krenuti s pričom o akciji Oluja? Rat nije počeo 1990. kad su Delije s Arkanom na čelu pokušale srušiti Dinamov stadion, nego 1986. kad smo na hit “Alise” prepjevali smrt izvrsnog i snažnog centarfora Dragana Mancea, brža verzija Duleta Savića iz Crvene Zvezde, sam je razbio Dinamo pet puta. “Dunavom leševi plove, da li se bar jedan zove, Draaagan, Dragan Mance, hey”. Da sam kojim slučajem Srbin, dovoljno mi bilo za rat, nismo bili bezgriješni.

I aman taman, došao Ante Marković, k’o Ivan Pernar je štampao novce, jebo inflaciju, Grba, glavni zagrebački žigolo i ja – zvali su ga “bočica od Coca cole”, don’t ask why – radili smo za Šečkovića koji je u Vlaškoj ulici imao modni butik “Škorpion”, dovozeći mu nova odijela, mantile i polo majice iz Istanbula, novac smo držali omotan gumicom za kosu, zlatnom, nikad manje od deset tisuća maraka. Svijet je bio neobuzdana orgija.

Mrakovic-Meat-Toronto

I sjećam se, ganjao sam prelijepu ženu slavnog košarkaša, nisam niti ja bio za bacit’, ali završio sam s dva albanska Makedonca u nekom stanu u opijumskoj magli. Kad su mi uvalili skriptu na studiju Politologije – Ustav SFRJ iz 1974 – otpilio sam faks i fala Bogu vratio se Domovini. Mediteranu, ne znam kako sam preživio tolike godine na kontinentu. Nikad u pisanom Ustavu nisam pročitao “pravo na samoopredjeljenje” nego na identitet. Trebala nam je građanska, a ne nacionalna revolucija.

Uglavnom, uskoro je sve pošlo u krivu Drinu, koliko god ja čitao Ustav.

MATI JE KRŠILA PRSTE

Nisam se niti okrenuo oko karakterne osi, a više nije bilo niti para, niti žena. Zovem staru pankersku ekipu, svi u ratu, javljaju mi se babe i stari stričevi. Satan Panonski ih je sve povukao u Novsku, neprobojivu borbenu crtu. Na koncu smo ga sami ubili jer je, ironije li gorke, postao Opća opasnost. Mati mi krši prste, sluša vijesti, na tren je Dalmatinka, pa Slavonka, a kad je Vukovar bio blizu pada, dopizdilo mi. Diga’ san se na svoj rođendan, razreza tortu i rekao “Mati moja, idem u rat, ne mogu više slušati kako tuku staricu”. Dala mi je spakiranu torbu, nepogrešiva intuicija i mirno rekla: “Idi.” A samo sam planirao atentat na sebe.

Bez puške, u trenirci, autobusom bez svjetla, stigao sam u Gospić. Ranjen sam kao i cijela virtualna generacija u prvih deset dana borbe, misliš, imaš reset. Yes, my ass.

I sad brzo prevrtimo film, svaki dan je bio isti. Demobilizirao me geler, Šušak odlikovao, vratio se u Rijeku k’o svojedobno crnci iz Vijetnama. Pljuju iza tebe, ne razumiješ da je u međuvremenu domoljubna bagra opljačkala sve, a “Mi” smo kao zaštitnici. Otkud ti ta ideja, matere li ti?  Ne znam kako me pok. glavni urednik “Novog lista” Veljko Vičević “snimio”, samo je rekao “dati ću ti sve”. Kupio me za cijeli život. I ja tu čuvenu večer, kad su onog smiješnog japanskog UN ambasadora u Osijeku zalili jogurtom, nazovem stare camerade u Liku da vidim š’a ima. Čoro, pazi sad, izvidnik, veli “baš punim pušku”. Sve mi je bilo jasno. Sad ili nikad.

DVAPUT SAM UMRA, ŽIVOTE MOJ

Prekjučer je “Novi list” objavio intervju sa mojim fotoreporterom Sergejem Drechslerom gdje ispada da je on mene vodio za ruku kroz minska polja, a ne ja njega. S Canonom peticom je zalegao na tlo kad je neka očajnička minobacačka granata grunula petsto metara od nas usred Benkovca. Ajde, diži se, tuku naši, pomiješali koordinate. Ekipa, mahom rezervisti su pljačkali poštu i banku, novci su letili po cesti. Nitko nije znao, osim privilegiranih, da ih se u Budimpešti može još 48 sati promijeniti za konvertibilnu valutu. Valjda sam 20 tisuća maraka podijelio kao “suvenire”. Glup i gluplji.

Ae, uletio ja u Benkovac, Sergej snima sve u šesnaest i radio sam za Radio Slobodnu Europu, citirao me pisani New York Times, zalud slava, miris leševa mi se uvukao u nosnice. Idem prema jednoj kući, ispade pred mene rmpalija s dva redenika i “šarcom”, da kud ću ja? Unutra. Ne može. Jbga, zašto? Jer smrdi. Što? Srpsko meso. Oj joj, kukala ti majka. Sve su živo nagurali u frizer.

Jedino su Viktor Ivančić iz Feral Tribune i pok. Veljko Vičević iz Novog lista imali DNK muda da objave moju reportažu iz zadarskog zatvora gdje su smjestili sve civile, njih četiri stotine u sto kvadrata. Čulo se samo “vode” i cerek stražara. Upadamo u još goru prostoriju, sportsku dvoranu, pustilo me na HVIDRA iskaznicu, postoje snimke, unutra pedeset “srpskih boraca”, natečeni k’o zrele šljive. Duša te boli, jebate led, pa to su isto ljudi, vire im kosti iz rana, dijelim cigarete, boje ih se uzeti “tako je i onaj prije”. Pitam ga: “Što ti se dogodilo?” Pao je s bicikle. Koliko puta, sunce ti žarko? Dvaput sam umra, živote moj, ali tko, tko to broji više?

I SMUČI MI SE SVE

I stvarno mi do zla Boga dopizdilo. Pa možemo li nekoga pobijediti da ne prebijemo vlč. Sudca i publiku? Tko za vraga, pišem kemijskom na koljenu iz srpskog bunkera reportažu, poslao sam Sergeja po nove mudante i kao šatro ljubomorno pitam Nizozemca koji na leđima nosi satelit, imali možda fax, nekakvo tehnološko govno putem kojeg mogu poslati tekst u desk. Noćni urednik Goran Drenjak primio je tekst o “evil blood” između Hrvata i Srba, presmiješan je to bio prijevod mog osobnog rukopisa, Dutchu nije jasno kako imam “četvrtinu srpske krvi”. Eto tako, svi smo ovdje bijeli mulati.

Sjedili smo s Ivanom Jarnjakom, ljubazan čovjek, Miroslavom Tuđmanom, pizda od čovjeka, s Markačem pili whiskey u Kninu, ali smučilo mi se sve kad sa čuo da je pola moje generacije pošlo Bogu na veselje. Trećina u grobu, druga trećina u zatvoru ili ludnici, zadnja trećina stoji i čeka da netko ubaci bijeli ručnik u ring.

Velika je to nepravda.

SVLADALI SMO SILU, ALI NISMO GRAVITACIJU

Generacija 68 -72 iznijela je rat na svojim plećima. Daleko vam crna Derventa, Tuđman ju je ionako prodao na salveti. Prešli smo iz samoukosti u studiozno obrazovanje, iz komunizma u socijalizam, pa u falšu demokraciju, zaradili novce, izgubili ih k’o na poker automatu, jetra nam je svima pukla, a srce prepuklo. Sve što smo znali, ništa više nije vrijedilo, samo su nam još falili Google i Wikipedija da dotuku zadnje zrno naše poetične intelektualnosti. Bili smo lijepi ljudi, ugodni, domaćinski nastrojeni, a što ste od nas tražili i što smo dobili zauzvrat? Ništa. A štono bi rekao Samuel Beckett u Isčekivanju Godota, ’’Ništa nije tako stvarno kao Ništa”.

Jebo vas rat da vas jebo, svaka generacija ga je na Balkanto Mediterraneu imala, svoje sinove sam odgojio tako da u nikoga ne diraju dok im ne dođe lupati na vrata. I nećete vjerovati, suza mi se spušta niz bradu dok se sjetim svog ovog postratnog karnevala i svojih camerada.

A samo smo dignuli ruku na sebe da ne bi ispalo da nismo bili tu.

Autor Nenad Bunjac

By Tacno.net

Vaš komentar

ZIPA OVO

Pucnjava na Alipašinom Polju

Mafija presuđuje: Mrtva glava očeva

Jedino što mi pada na pamet u ovom času, nakon smrti policajaca Adisa i Davora …