Saturday , September 21 2019
Home | Pozitiva | Kolumne | Sarajevo, uinat dušmanima
FOTO: "Das ist Walter"

Sarajevo, uinat dušmanima

To je ono Das ist Walter Sarajevo koje s gnušanjem odbija svaku silu, represiju, Sarajevo koje ne trpi ničiji zulum i nepravdu. To je ono Sarajevo koje se i tokom posljednjeg rata zvalo Grad

Piše: Vildana Selimbegović

I bi Povorka! Oko 3.000 Sarajlija, zajedno sa gostima iz regije, neki će reći i iz svijeta, prošetali su od Vječne vatre do Marindvora, koračajući vjerovatno najvažnijih sedam postdejtonskih milja za glavni grad Bosne i Hercegovine. Istina je, jesmo skoro pa posljednji evropski glavni grad u kome je Povorka ponosa organizirana, ali smo – za utjehu – prvi balkanski u kome je prva Povorka prošla bez incidenata. Štaviše, bilo je veselo, šareno i zabavno, završilo se pjesmom maestralnog Damira Imamovića i ponosom šetača da je Sarajevo još jednom pokazalo da ima snage i energije da demonstrira svoje razumijevanje za druge i drugačije. To je Sarajevo! To je ono Das ist Walter Sarajevokoje s gnušanjem odbija svaku silu, represiju, Sarajevo koje ne trpi ničiji zulum i nepravdu. To je ono Sarajevo koje se i tokom posljednjeg rata zvalo Grad, jer je i u najtežim danima opsade umjelo sačuvati dostojanstvo i ljudskost.

SARAJEVO GRILL TORONTO

Valja odati priznanje policiji: u dva dana održana su čak tri skupa i sva tri su prošla mirno. U subotu su šetali tradicionalisti, uvjereni da dan uoči Povorke ponosa trebaju javno podsjetiti na svoju definiciju braka i porodice i tako izraziti neslaganje sa događajem koji su unaprijed okarakterizirali kao “zapadnu ujdurmu”. Vjerovatno su i sami bili iznenađeni kada su shvatili da ni njihove prve komšije, čiju tradicionalnost svakodnevno susreću, nisu bile baš poletne da je i prošetaju. Uprkos strogim uputama organizatora da na skupu ne smije biti vrijeđanja, mikrofona su se uspjeli dočepati i oni koji se nisu libili oglušiti o zadate koordinate i to sve pred djecom u koju su se naši tradicionalisti ta dva-tri sata tako zdušno zaklinjali. No, ne samo zato Dan tradicionalnih porodica – kako je odveć pretenciozno nazvan skup – nije prošao u masovnoj sreći, veselju i zadovoljstvu: Sarajevo je vanredno dobro razumjelo da poziv na šetnju u subotu nije bio poziv za porodicu, već protiv drugih i drugačijih. Drugi kontraskup bio je daleko veći izazov za policiju zato što ga je nepun sat dijelio od Povorke ponosa, ali i i zato što organizatori ne kriju svoj vehabijski pogled na svijet. I imidž, vidi se to i na Tweeteru Srđana Puhala, banjalučkog psihologa koji je u Sarajevu posjetio oba skupa, a nešto ranije i tradicionaliste podsjetio na 100.000 mrtvih u prošlom ratu iako ubice potiču iz tradicionalnih porodica. No, Iskorakov kontraskup završio je sa jedva dvjestotinjak pristalica i poukama o nemoralu. Strogo kontroliranoj mirnoći bez sumnje je doprinio vrlo jasan stav Rijaseta Islamske zajednice u našoj zemlji, koji je u uzavreloj atmosferi u danima pred Povorku u više navrata skrenuo pažnju vjernicima da “nijednom pojedincu, ma ko bio, nije dozvoljeno nasilje prema bilo kojem čovjeku zbog njegovog ličnog uvjerenja i orijentacije”.

Rijaset je, za razliku od političara, više no jasno shvatio pred kakvim su ispitom i Sarajevo i Bosna i Hercegovina. Niti jednog trenutka odnos prema Povorci ponosa nije bio pitanje seksualne orijentacije, a još manje izjašnjavanje o tradicionalnim vrijednostima, održavanje Povorke ponosa bio je test odnosa spram osnovnih ljudskih prava i spremnosti da trasiramo vlastiti kozmopolitizam. Jesmo li ili nismo građani svijeta, možemo li podnijeti da životnu sredinu dijelimo s ljudima s kojima se baš u svemu ne slažemo, imamo li elementarne ljudske hrabrosti da prihvatimo i one koji drugačije izgledaju, oblače se ili misle (naglasak je na ovom posljednjem). Da, taj najjednostavniji test polagali smo na Povorci ponosa u gradu koji se svojom otvorenošću vijekovima ponosio. Dalo bi se sada elaborirati kako smo i zašto došli u faze da je sam događaj zbog rizičnosti obezbjeđivalo više od hiljadu policajaca, plus antisnajperska jedinica, no utoliko je važnije što smo prošli bez ijednog incidenta, što se šarena masa uistinu šarenila i što je u Povorci bilo toliko ponosnih Sarajlija na koje je ovaj Grad i inače ponosan – od umjetnika, pjevača, glumaca, mladih i veselih aktivista, Sarajlija koji su šetali svjesni važnosti događaja, do svih onih koji su im mahali s prozora i aplaudirali im i naravno samih pripadnika LBGTIQ populacije kojima je prvi put javno rečeno da u ovom gradu trebaju i mogu živjeti bez stida i straha.

Edin Forto, premijer Kantona Sarajevo, pridružio se šetačima, kao jedan od rijetkih političara na dužnosti. Bez kalkulacija, hrabro i mirno je prošetao, poručujući simbolički da je na čelu Vlade kojoj je primarni zadatak da svi ljudi budu jednako tretirani i da za sve važe ista pravila. Što je, ako ćemo pravo, postulat demokracije. Za razliku od njega, niti jedan partijski lider nije se pojavio, čak ni predsjednik Naše stranke koja je jedina konstantno podržavala Povorku, uz Građanski savez čiji se osnivač i prvi partijski lider Reuf Bajrović, iako ne živi u BiH, ipak prošetao. Bilo je zato onih koji su se pohvalili da bi došli tradicionalistima (Dino Konaković, Narod i pravda) da su u Sarajevu, bilo ih je koji su odlučno podržali i tradicionaliste i Povorku (Nermin Nikšić, SDP), no većina je mudro odšutjela i potrudila se ne biti ovog vikenda sa svojim biračima. Da se kome ne zamjere. To zapravo i jeste politika u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini: bez jasnih stavova u svakoj situaciji u kojoj su jasni stavovi više no neophodni. Da je drugačije, makar bismo znali koje su nam partije lijeve, a koje desne. Ovako nam se tobožnji ljevičari javno zaklinju u svoje visokomoralne religijske vrijednosti koje im ne dopuštaju podršku Povorci ponosa (isti lik, optužen za sumnjivo bogaćenje, ne pominje šta mu vjera nalaže kad je krađa u pitanju), a zadrti desničari poručuju – to su šejtanska posla, ali neka se šetaju!

I jedni i drugi savršeno dobro znaju da je Bosna i Hercegovina – iako isparcelizirana raznim granicama, etnijama i podijeljenim društvima – u temelju tradicionalna. Jednako kao i ostatak Balkana. U našem susjedstvu – pisali smo o tome – prve su povorke ponosa prošle s batinama, u Splitu s kamenovanim šetačima, u Beogradu sa 40-ak ozbiljno povrijeđenih, u Budvi je tridesetak najhrabrijih na kraju morem spašavano od napadača, no sve kasnije su, uz sporadične incidente, ipak održane. I zato se u ovu sarajevsku Povorku ponosa širom otvorenih očiju gledalo sa svih strana, a kolege iz susjedne Hrvatske nisu odoljele da unaprijed optuže IZBiH da huška na napade, iako je – vidjeli smo – radio upravo suprotno. Možda su i zato Sarajevu za dobru organizaciju prve pohvale stigle upravo iz Bruxellesa. Kako god, važniji i od susjeda i od Hahnovih poruka, ovom su gradu njegovi stanovnici, a oni su upravo odnosom prema Povorci ponosa pokazali šta hoće i kuda idemo. Teško i sporo, ali za razliku od političara jasno opredijeljeni za jednakost svih pred zakonom, za poštivanje ljudskih prava, za uvažavanje drugih i drugačijih. Za kozmopolitizam koji je utkan u ovaj grad. Ili, kako to lijepo reče jedan Dalmatinac prije koji dan: na ovim prostorima samo ponegdje ima duše, u Dalmaciji na moru i otocima i nešto malo po Bosni, u Sarajevu, sve hvaleći se majicom na kojoj piše – Poslije Jože lopovi se množe! A može i Damirovom pjesmom: Bella, chiao!

By Oslobodjenje portal

Vaš komentar

ZIPA OVO

Ko ih je ubio?

‘Zločin je zaboraviti zločin’ Autor: Štefica Galić 15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od …