Thursday , December 14 2017
Home | Pozitiva | Kolumne | Šehidski sastanak
Boris DEŽULOVIĆ
FOTO: Boris DEŽULOVIĆ

Šehidski sastanak

Lako je guzonjama biti “spreman ići do kraja” kad znaju da ih kraj rata strpljivo čeka, i da će u nekakvo Predsjedništvo čak i ako ga izgube

PIŠE: BORIS DEŽULOVIĆ

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da pročita vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Hoćeš, kaže, jedan crnogorski?, može, rekoh, nismo još imali crnogorski. Elem, raspravlja crnogorska skupština hoće li u NATO, neće li u NATO i šta će uopće. Neki poslanik oštro se usprotivio, nema Crna Gora šta da radi u tom, kako se zove, NATO-u, bolje veli da se upišemo u Rusku Federaciju, drugi opet objasnio da je bolje u NATO, Amerikanci će, kaže, od Crne Gore da naprave Monte Carlo – “takorekuć Monte Negro”, zadovoljno se nasmijao svojoj uspjeloj igri riječi, “pa Crna Gora i jest Montenegro, idiote”, odgovorio mu onaj – i tako čitavu noć, sve dok se za riječ nije javio jedan visoki brko pa predložio da Crna Gora Sjedinjenim Državama objavi – rat.

Milan Lane Gutović - Hit Komedija"Ukrađena Ličnost" - Toronto

“Rat?!”

“Rat.”

“Da objavimo rat Sjedinjenim Državama?”, ponovili poslanici u čudu, a ovaj objasnio: “Nije li ono Njemačka objavila rat Sjedinjenim Državama, pa izgubila rat i postala najjača evropska ekonomija? Nije li ono i Japan objavio rat SAD-u, izgubio rat, pa postao najjača azijska ekonomija?”

“Jest bogomi”, javio se onda jedan čiča, “ali ko garantuje da ćemo da izgubimo rat?”

Tom se logikom, čini se, ravnao Bakir Izetbegović kad je nekidan u razgovoru za Deutsche Welle, na pitanje o tome što će uraditi ukoliko Republika Srpska raspiše referendum od odcjepljenju, odgovorio kako će “raditi što i sve patriote ove zemlje”: “Dejtonski mirovni sporazum je na našoj strani, historija je na našoj strani, Ustav je na našoj strani, interes zemalja na Balkanu, uključujući i Srbiju, na našoj je strani, interes zemalja Europe da nema ponovo rata je na našoj strani. Dakle, imat ćemo sve to na našoj strani da se jedna takva avantura ne desi”, rekao je Izetbegović, pa na izravno pitanje je li spreman na najgori mogući scenarij, odgovorio: “Dakle na rat? Jesam!”

“Na rat?!”

“Na rat.”

Nije li ono – računa valjda Bakir – Srbija objavila rat Sloveniji i izgubila, pa Slovenija postala najrazvijenija ekonomija bivše Jugoslavije, nije li Srbija objavila rat i Hrvatskoj pa pobijedila, a Hrvatska postala članica Europske unije, nije li Srbija objavila rat i Sjedinjenim Državama, pa i taj izgubila, a Amerika postala najmoćnija svjetska vojna sila? Nije li, konačno, Srbija ono i Bosni i Hercegovini bila objavila rat i izgubila, pa Bosna postala… no dobro, nije li Srbija i Bosni objavila rat, pa izgubila?

Jest bogami – pitali ga onda novinari – ali tko garantira da će Srbija Bosni opet objaviti rat?

Nitko, naravno, ne može to garantirati, nema u Srbiji više nikoga da lepo, jasno i glasno kaže “ja vam to garantujem!” Malo ih se u Srbiji uzda u zakon velikih brojeva, pa da nakon četiri izgubljena rata u manje od deset godina parafraziraju čuvenu izjavu “Litvanskog lava” Gerulaitisa, opasnog zajebanta koji je 1980. nakon šesnaest uzastopnih poraza konačno pobijedio Jimmyja Connorsa, pa trijumfalno otpuhnuo kako “nitko Vitasa Gerulaitisa ne dobija sedamnaest puta zaredom”. Nema, eto, u Srbiji opasnog nekog zajebanta da zaprijeti – “ne gubi Srbija pet ratova zaredom!”

Ima, međutim, drugog jednog čuvenog citata za parafraziranje i zajebavanje, ima američkog pjesnika Carla Sandberga i njegove čuvene predratne poeme “Narod, da”, i u njoj one djevojčice što gleda vojnu paradu i djetinje mašta: “Jednom će objaviti rat, a nitko se neće odazvati”. “Zamisli da objave rat, a nitko se ne odazove?”, citirali su je kasnije i Bertolt Brecht i Charlotte Keyes i Woody Guthrie, pa došla na koncu i do Bakira Izetbegovića: “Zamisli da si spreman za rat, a nitko ga ne objavi?”

Spreman je tako Bakir Izetbegović za rat, “duga hladna noć, valja njemu poć”, navukao babin mali debele zimske čarape i podgaće, ponio u plastičnoj boci Kiseljaka litru Amirove maksuzije i sam samcat iskopao rov na Golom brdu, nataknuo okvir na kalaša, ušančio se i čeka. Dahće Bakir oblačiće pare u promrzle dlanove pa trlja, “zima nikad proć, nikad sabah doć”, hrabri se on drhtavom pjesmom i sve izviruje čekajući hoće li prije Sebija donijeti vunene rukavice ili će prije u rukavicama Dodik i Vučić, pa da vidimo čija sestra crnu vunu prede, “ha ha, dobra mi je ova”, hrabri se Bakir, kad u taj čas netko podviknuo – “Juriš!”

Podigao Bakir šljem pa naćulio uho, kad ono Dodik dolje iz grada viče Vučiću: “Juriš na Predsjedništvo!” Aupičkumaterinu, pomislio Bakir, ja na Golom brdu, a oni već u Titovoj, šta ću sad? Uhvatila Bakira panika, hoće li stići da spasi grad i državu, kad odjednom nad njim – Mile. Odvalio mu Dodik šamarčinu, “idemo”, veli, “na Predsjedništvo!” “Šta ba pričaš to?”, zbunio se Bakir, “ja držim Žuč!”, a Dodik mu se unio u lice, pa kako je ponovio “juriš na Predsjedništvo!”, tako se pretvorio u – Sebiju.

Šta je sad, mila majko, od čega je Amir onu maksuziju pekao?, pomislio nesretni Bakir, kad ga opet odvalio šamar: “Žuriš na Predsjedništvo”, podviknula Sebija, “imaš sastanak u devet, diži se iz kreveta!”

Spreman je, eto, Bakir za rat, samo da ga netko objavi, pa da “rodna gruda pradjedova evo zovne u pomoć”, i opet će naš gazija u rovove, kao i devedeset druge, “samo još jednom da mu je/ispred dženetske kapije”, od kapije Predsjedništva BiH do kapije Predsjedništva SDA, od šehidskog sastanka s Dodikom do šehidskog sastanka s Vučićem. “Ko voli ovu zemlju mora biti spreman ići do kraja kad je u pitanju njen teritorijalni integritet”, objasnio je Bakir novinarima Deutsche Wellea, savršeno staložen i miran, kao što je i inače lako biti “spreman ići do kraja” kad znaš da nećeš kopati rovove i dahtati oblačiće pare u promrzle dlanove, pitajući se čija majka noćas crnu vunu prede.

Lako je guzonjama biti “spreman ići do kraja” kad znaju da ih kraj rata strpljivo čeka, i da će u nekakvo Predsjedništvo čak i ako ga izgube.

“Jest bogami”, složit će se na kraju i Bakir, “ali ko garantuje da ćemo da izgubimo?”

Vaš komentar

ZIPA OVO

Zdravko Čolić

Zdravko Čolić: Sarajevska škola nas je učila da snimamo svoje pjesme, a ne da pjevamo tuđe

Iza Zdravka Čolića, jedne od najvećih regionalnih zvijezda, je radna i koncertna godina. I u …