Monday , September 24 2018
Home | Magazin | Aktuelnosti | Senad Pećanin: Krivi su i Alija i Enes
Enes Duraković i Alija Isaković
FOTO: Enes Duraković i Alija Isaković

Senad Pećanin: Krivi su i Alija i Enes

U Bošnjačkom institutu u Sarajevu 12. jula održana je promocija knjige knjige dr. Enesa Durakovića “Riječ i svijet Alije Isakovića”. O autoru i Aliji Isakoviću, te njihovom stvaralaštvu, govorili su Mile Stojić, dr. Nihad Agić i Senad Pećanin.

riječisvijetalijeisakovića

Zanimljivo je da o ovoj promociji, sa izuzetkom Face TV, nije izvijestio niti jedan sarajevski medij. Mogući razlog je izlaganje Senada Pećanina, od kojeg se na kraju promocije ogradio izdavač Izedin Šikalo (Dobra knjiga). Tačno.net donosi transkript izlaganja Senada Pećanina

 

Krivi su i Alija i Enes

Poštovani prijatelji, dobar dan! Unatoč mojoj golemoj nelagodi, zahvaljujem Enesu Durakoviću što me je pozvao da govorim danas. Naime, da nije bilo njegovog poziva ja bih bio ovdje, ali sa druge strane ovog podijuma, gdje mi je i mjesto.

Mrakovic-Meat-Toronto

Jedan od razloga zbog kojeg sam ipak prihvatio da govorim, iako nemam kompetencije ni književnog kritičara, ni historičara književnosti, jeste moje uvjerenje da je sudbina nečega što se nekada zvalo muslimanska, a danas se zove bošnjačka književnost, frapantno i neraskidivo povezana sa samim identitetom nacije koja se nekada zvala muslimanska, a danas se zove bošnjačka nacija. A o tome bih, između ostalog i temeljem mojeg akademskog istraživanja, mogao reći nešto – nadam se – suvislo.

Oprostićete mi što ću biti i ličan, jer je i takva priroda mojeg odnosa sa Enesom Durakovićem, jednako kakva je bila i sa Alijom Isakovićem. Bio sam veoma srećan što su me – što bi rekao Nijaz Duraković – kao junošu, prije nekih tridesetak godina, pripustili sebi i počastili svojim prijateljstvom. To mi je omogućilo da saznajem i učim od dvojice divnih, velikih, pametnih, obrazovanih, vrijednih, duhovitih i plemenitih ljudi. Ja sam njih doživljavao skoro kao neki “homo-duplex”: to “Enes i Alija”, ili “EnesAlija”, kao da se radi o jednoj osobi, zvučalo mi je potpuno normalno, kao što su mi bili potpuno odomaćeni “Arsen i Gabi” ili “Mirko i Slavko”. A oni su mi tolerisali, Alija sa osmjehom, a Enes i sa kritikom, to što sam ih znao ponekad i javno “pecnuti” nezadovoljan ne pravcem, nego žestinom njihovog javnog angažmana. Taman u skladu sa razlikama u iskustvu, znanju i obrazovanju, oni su za moj ukus bili blagi, imali su razumijevanja i za one koji ga nisu zasluživali, ljude i pojave smještali su u širi kontekst koji je puno objašnjavao, ali koji je često služio i kao nezasluženo, univerzalno opravdanje. Rijetko sam kad propustio priliku da “pecnem” Aliju i Enesa, bilo da se radi o anegdotalnim ili ozbiljnim ili, pak, o anegdotalno-ozbiljnim stvarima. Recimo, zamislite vi scenu sa početka rata: u Sarajevu se održava nekakav ozbiljan skup ili koncert, nisam siguran, na kojem je i mnogo uglednika. Aliju Isakovića smještaju u prvi red, čovjek koji sjedi do njega je predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Alija zna ko je on, pruža ruku i predstavlja se; akademik, predsjednik Akademije, kaže da mu je Alija odnekud poznat, pita ga gdje radi; Alija mu odgovara da je trenutno u Narodnom pozorištu, na šta mu akademik kaže:”Aaaa, daaa, vi ste glumac!”

Ili, kada se Enes na početku rata prihvati zadatka da uvede red u školske udžbenike i zaustavi agresijom na Bosnu započeto divljanje u obrazovanju. I dok su mnogi očekivali da će najbližeg suradnika za taj važan i težak posao naći među nadolazećom stranačko-nacionalno-vjerskom oligarhijom u usponu – on za svog prvog suradnika odabere – Nikolu Kovača. Rat je odavno završen, ali tragikomedija sa nastavnim udžbenicima nije ni blizu kraja – do dana današnjeg boljih udžbenika nije bilo od onih čijom je izradom rukovodio Enes sa svojim suradnicima.

O tome da su Enes i Alija radili i uradili ono što je u sretnim državama i društvima oblast djelovanja čitavih institucija poznato je, vjerujem, većini ovdje prisutnih, a mnogima i puno bolje nego meni. Zato se ja neću dalje baviti ovim segmentom njihovih djela ili njihovog djela; no, ja želim iskoristiti, da ne kažem zloupotrijebiti, ovu priliku i ukazati na jednu važnu dimenziju djelovanja i angažmana Enesa i Alije.

Naime, ja mislim da su Enes Duraković i Alija Isaković pripadnici posljednje generacije intelektualaca Bošnjaka koji su imali i vlastito djelo i nepobitan javni ugled i uticaj, a koji su u kontekstu svoje odanosti i ljubavi prema Bosni razlikovali, ali i mirili nacionalni, vjerski i građanski identitet Bošnjaka.

Zašto je ovo danas važno, prevažno?

Važno je zato što već godinama svjedočimo potpunom ruiniranju, demoliranju magistralnih smjernica identiteta Bošnjaka. Upravo zahvaljujući Isakovićevim i Durakovićem djelima u jednom trenutku na prelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća izgledalo je da se taj identitet – koji se iz mnogo razloga poklapa sa opstankom – čvrsto vezuje za segmente Bosna, Bošnjaci, islam – dakle: Bosna, Bošnjaci, islam – ali upravo ovim redosljedom, koji jeste i redosljed i po važnosti i po prioritetu očuvanja. U jednom trenutku je ovdje izgledalo, godinama prije rata, ali čak i pod opsadom Sarajeva i pod granatama i snajperima, da je jedna grupa intelektualaca, od Hasana Grapčanovića, Hamdije Čemerlića, Midhata Begića, Alije Isakovića, Enesa Durakovića, Atifa Purivatre, Hasana Sušića, Muhsina Rizvića, pa do Fuada Muhića, Mustafe Imamovića, Kasima Begića… osvijetlila i popločala put izgradnje države i građanske, nacionalne i vjerske afirmacije svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini, uključujući i Bošnjake.

Nažalost, to je bila iluzija. I u ovoj tački ja bih, u skladu sa mojom advokatskom profesijom, umio odgovornost za takvo stanje pripisati pobrojanim intelektualcima, uključujući i Enesa i Aliju.

Šta bi bio ključni element takve optužnice? Ključni element bi bio činjenica da nisu prepoznali – ili jesu kada je to već bilo kasno – da sudbinu bošnjačkog naroda, a time i Bosne i Hercegovine, prepuštaju u ruke nekompetentnih, neobrazovanih, neodgovornih, nezajažljivih, neiživljenih, nemoralnih i nerazumnih aktera bošnjačke politike. Jedina legitimacija novoustoličenog nacionalnog lidera i njegove halke za kidnapovanje budućnosti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka bilo je njihovo stvarno i lažno stradanje u komunističkom periodu, te navodna ili stvarna preokupiranost islamom. Zahvaljujući njihovom poznavanju ajeta – Bošnjake su “uveli u suru”. Ko smije danas reći da poginuli branitelji Bosne, ili barem većina njih, nisu šehidi? Malo li je to što su svojim životima branili svoje najbliže, svoj grad, svoju domovinu? Šta je Bošnjacima Turska, a šta turski predsjednik? Jeste li vidjeli cirkuski kamion sa ciradom koja reklamira ogrjev, kojim su prekjuče iz Visokog prevoženi ostaci Srebreničana stradalih u genocidu? Kakve bi bile vaše reakcije da je takvo poniženje priredio Milorad Dodik?

Zahvaljujući prije svega vlastitoj nemoralnoj, diletantskoj oligarhiji, bošnjački narod je kulturno, politički, obrazovno, vjerski, ekonomski i socijalno sve zapušteniji i sve jadniji. Najjača podjela među Bošnjacima je ona po kojoj se dijele na one koji su nesretni što su morali otići iz svoje domovine i one koji su nesretni što još nisu otišli. Bosna i Hercegovina, polako ali sigurno, postaje evropski etalon siromaštva, zaostalosti, besperspektivnosti. Snose li i Alija i Enes odgovornost za ovakvo stanje? Snose! Evo i zašto: njihov grijeh je odsustvo želje za vlašću, odsustvo želje za vladanje nad ljudima. U svojoj bezgraničnoj ljubavi za Bosnu bili su naivni i vjerovali su da snagom svog djela, znanja, iskustva i intelektualnog autoriteta mogu dovoljno uticati na vlast. Nadali su se da će padom Berlinskog zida i ovdje “sunce konačno zasjati”. No, od nove bošnjačke oligarhije iskorišteni su za tranziciju iz podnošljivog nedemokratskog u nepodnošljivo kvazidemokratsko društvo. Najgori među nama su prokockali skoro sve što su stvorili najbolji među nama, poput Enesa i Alije. Sve ono što su radili i stvarali predstavlja divan pejzaž ljubavi, morala i odgovornosti, ali kad se malo odaljite i pogledate njihovo djelo vidite da ono u današnjoj Bosni predstavlja tek – mrtvu prirodu.

Zato mislim da današnja Bosna i današnji Bošnjaci nisu zaslužili Enesa Durakovića i Aliju Isakovića.

Hvala.

By Tacno.net

Vaš komentar

ZIPA OVO

Sarajevo, panorama

Kome je Sarajevo glavni grad u BiH?

Sarajevo je pravno glavni grad Bosne i Hercegovine, odnosno oba njena bosanskohercegovačka entiteta, iako dobar …