Home | Magazin | Hronika | Sjećanja / Godišnjica bitke za Mojmilo: Detalji jedne od najvažnijih bitaka za Sarajevo/ VIDEO
Mojmilo - arhiva
FOTO: Mojmilo - arhiva

Sjećanja / Godišnjica bitke za Mojmilo: Detalji jedne od najvažnijih bitaka za Sarajevo/ VIDEO

I danas će, 26 godina poslije bitke, topot nogu odjekivati Mojmilom. Još će jednom preživjeli borci, porodice poginulih i brojni drugi pješačiti i odati počast svim hrabrim ženama i muškarcima, djeci i starima koji su s ljiljanima na grudima u junu 1992. dostojanstveno branili čast i slobodu svoje domovine.

Hamdija Lagumdžić, predsjednik Udruženja 101. motorizovane brigade Armije RBiH i danas će biti među prvima na vrhu kolone koja će obilježiti sjećanje na veliku bitku za Mojmilo.

“Četiri i po kilometra jednog grebena, teško je to bilo odbraniti ili osvojiti, ali tako, uspjeli smo”, prisjeća se Lagumdžić na početku razgovora za Radiosarajevo.ba, dodajući kako su prve granate na brdo Mojmilo pale u noći s 4. na 5. april 1992.

SARAJEVO GRILL TORONTO

“Pješadijske i oklopno-mehanizovane jedinice JNA su još u martu 1992, iz Lukavice (iz kasarne Slaviša Vajner Čiča), krenule na brdo Mojmilo iz dva pravca da ga zaposjednu. Ipak, stanovnici rubnog područja Švrakinog sela i Mojmila uz velike napore i hrabrost zaustavili su balvanima i ”drugim sredstvima”…izvršeno je tzv ”zaprečavanje” i tenkovi nisu mogli proći (…) JNA je ostala na rezervoaru vodovoda Mojmilo, a ono se nalazi na najnižoj tački ovog brda, kao najjače utvrđenje koje je razdvajalo Dobrinju od ostatka grada Sarajeva”, zabilježio je jedan od boraca.

Mojmilo je u tom periodu bilo jedno od najmodernijih naselja, izgrađeno kao olimpijsko selo za potrebe 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. Kroz brdo iznad naselja prolazi i vodovod, a agresori su ga i zbog drugih razloga odabrali kao strateško. Ne samo da bi držali u šaci stanovnike općina Novi Grad i Novo Sarajevo, zgrada Radio-televizije (jedna od strateških meta) također je bila blizu, a, srećom, danas možemo tek nagađati šta bi bilo s Dobrinjom da nije bilo akcije za Mojmilo. Sjećamo se i izjave general-pukovnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) Milutina Kukanjca, koji je, ostat će zabilježeno, kazao:

“Ne mogu da shvatim da ste izgubili Žuč. Ne mogu da shvatim da ste izgubili Mojmilo. Eto.”

 

“Izvjesni kapetan Perić, koji je bio jedan od agresorskih vođa okupacije Mojmila, usporedio je borbu za Mojmilo s bitkom za Kadinjaču  iz Drugog svjetskog rata”, kaže Lagumdžić.

Jedan od ratnika koji je vodio oslobađanje vodovoda na Mojmilu bio je i Esad Pelko, koji je komandovao taktičkom grupom 4 koja je tih dana imala zadatak odbraniti Mojmilo. Taktičkom grupom 3, čiji je zadatak bio osloboditi Žuč, komandovao je rahmetli Ramiz Salčin. Pelko se u razgovoru za Radiosarajevo.ba prisjetio tih dana, počevši od 8. juna 1992, kada je akcija počela.

“U pet sati ujutro otpočeli smo borbena dejstva. Naša komanda je bila u kući jednog našeg borca, Dacića, a uz nas su bili i pripadnici policije Novog Grada te specijalci koje je vodio Adnan Solaković. Podrška s Dobrinje bili su nam borci kojima je komandovao Hajriz Bećirović, a najveća podrška stigla je s Dobrinje 5 gdje je ratni komandant bio Ševko Ćesir“, govori Pelko, vojničkim tonom kao da predaje izvještaj 1992.

Sedmog juna, dodaje on, Ćesiru smo proslijedili tri raketna punjenja, “a ovo vam govorim jer će taj momenat biti ključni u borbi za Mojmilo.” Goloruki momci, u tenama i majicama, s puškama od kojih su najčešće bile tandžare (preklopna puška, Zastava M-48), nastavili su oružani pritisak na agresora. Imali su i dva topa. Jedan je bio maskiran, skriven iznad dalekovoda, i njegov je topnik bio Nadir Kahvedžić, koji će i poginuti na Mojmilu zajedno sa saborcima Uzeirom Jusupovićem, Zijadom Bajićem i Džanom Gudićem.

“Nastavili smo ih ‘tući’, i osmog i devetog i desetog. Imali su veće gubitke, a nikako nisu mogli dobiti pomoć, ni ljudsku ni oružanu, iz Nedžarića. Konačno, 11. juna, iz Nedžarića, koji je bio pod okupacijom agresora, krenulo je 13 transportera, a jedan je odmah krenuo prema vodovodu na Mojmilu – tako su nam javili naši izviđači s Dobrinje 5. I tu dolazimo do ona tri raketna punjenja koja smo im poslali. Upravo je jedno od tih raketnih punjenja pogodilo taj transporter koji je skoro bio došao do neprijateljskog položaja, ali se survalo niz cestu te na taj način potpuno zatvorilo put koji je vodio od Nedžarića.

S tim su izgubili i posljednju nadu da će doći pomoć. Vojnici koji su čuvali vodovod su pobjegli, za njima i ostatak neprijatelja s brda. Ja sam taj prvi dan zabranio da se ulazi gore, jer sam očekivao da će neprijatelj gađati i tako je i bilo. Negdje oko pola 1, počeli su ‘tući’ s raznih položaja iz okoline Sarajeva, vjerujući da smo mi već ušli u Vodovod. Snažan je to artiljerski napad bio, ali nakon toga je uslijedilo zatišje, no mi nismo ulazili još.

Tek, kad je pala noć, prvi komandant odreda Lasta Nedžad LizdeAlma Hadžić i još jedan vojnik, prvi su ušli u Vodovod, skinuli njihovu zastavu i od tog dana, četnici više nisu ušli gore”, s ponosom govori Pelko.

 

Samo naselje Mojmilo je tokom rata veoma oštećeno, dvorana, koja danas nosi ime Ramiza Salčina, zapaljena, a poslije rata je obnovljeno sredstvima grada Barcelona.

Danas, većina nas se rata na Mojmilu sjeća obilježavanjem ovog datuma, no zvuk artiljerije koja ‘tuče’ po Vodovodu, nevoljko priznaju, i dalje odzvanja u snovima preživjelih boraca.

Nana Fata Turkušić

Jedna od nepravedno zaboravljenih priča o junacima proteklog rata jeste i ona o Fati Turkušić, nani, koja je u junu 1992. sama zaustavila jedan od agresorskih napada.

Kako nam priča Hamdija Lagumdžić, predsjednik Udruženja 101. motorizovane brigade Armije RBiH, živjela je gore na brdu Mojmilo. U jednom od pokušaja proboja, u junu, vidjela je neprijatelja kako dolazi do njene kuće.

“Uzela je bombu i bacila je na njih…i sama je bila teško ranjena u tom okršaju, a u bolnici je saznala da joj je sin poginuo”, govori Lagumdžić.

“Pogledaj mi prste. Mitraljez ih sve rasprskao. Ovaj je operisan. Ovog ja nisam dala. Nema ni jagodica. A danas doktor kaže da mi metke iz koljena niko neće vaditi. Džaba, opet je u meni neka snaga. Ne dam se, i to je… Do Božje volje stoji do kada tako”, govorila je Fata Turkušić 1992. iz bolničkog kreveta na Ortopediji, pa je još i dodala: “Ja sam Fata Turkušić, prva žena heroj. Jedina među borcima na Mojmilu bila. Cijeli mart, cijeli april, sve do onog četrnaestog maja, svaku noć obilazila straže. Bogami se i zamjerih mnogima. Nađem prazan rov, kosa mi se na glavi digne. Jezik pustim. Džaba, takva sam. Znam ja šta je četnik… Ono što sam mogla to sam i uradila. I nije mi žao što sam sakata ostala.”

Nana Fata Turkušić dočekala je kraj rata, te je umrla ubrzo poslije.

Vaš komentar

ZIPA OVO

Merlin_Rijeka

Show bez premca – Dino Merlin sjajnim spektaklom oduševio i osvojio srca Riječana/ VIDEO

Dino Merlin je sinoć, 07.decembra 2018.  u Rijeci  ponovo oduševio svojom neiscrpnom energijom i priredio …