Home | Magazin | Hronika | Sjećanje na najvećeg: Zovem se Dario Džamonja
Dario Džamonja
FOTO: Dario Džamonja

Sjećanje na najvećeg: Zovem se Dario Džamonja

“Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.”

Tako je o svom rodnom gradu pisao veliki bosanskohercegovački pripovjedač, jedinstveni pisac kratke priče Dario Džamonja.

U njegovim pričama sačuvan je sada već skoro izgubljeni duh Sarajeva.

U svom eseju Džamonjin dnevnik pustošenja, prof. dr. Enver Kazaz s Odsjeka za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu piše kako Džamonja razvija autobiografsku priču na ambijentu Sarajeva, kafane, ulice, urbanog kulta. Lokalizira svoj hronotop i smješta ga u urbanu sarajevsku svakodnevnicu.

Prema njegovim pričama bi se mogla rekonstruirati povijest grada kojeg nema – njegovi kultovi itd.

U istom eseju Kazaz piše kako Džamonja ispisuje i osobenu vrstu porodične hronike – priče se nastavljaju jedna na drugu i grade prozni mozaik, samim tim jer potječu iz života. Vlastito iskustvo koristi kao temeljnu proznu građu i estetsku ideologiju, te piše istinu o vlastitom životu. Marko Vešović pisao je da je Džamonja zaljubljen u vlastito iskustvo, opsjednut sopstvenim životom.

Centralni i vladajući prozni iskaz u njegovom djelu je sleng (proza u trapericama). U kontekstu bosanskohercegovačke proze, Džamonja zasniva poetičke sisteme novog realizma i nove osjećajnosti. Unutar žanra pripovijetke vrši preslojavanje domaćih poetičkih osnova.

Prema Kazazu, prostor “ludnice” (Pisma iz ludnice) je prostor autorove lične egzistencije. Ludnica dobija značenje toposa iz kojeg se govori, tj. bosanskog postratnog društva i autorovog izbjeglištva u SAD. Prije Pisama iz ludnice insistirao je na nestiliziranom proznom iskazu, na nekoj vrsti fotografije ličnog – njegovo narativno Ja je u ulozi filmski neutralne kamere. Prozu koju je Džamonja pisao do Pisama, Kazaz definira kao dramu trajanja s neutralizacijom narativnog Ja, a u Pismima je, smatra on, to drama doživljavanja i drama (do)traja(va)nja u svijetu koji je pretvoren u ludnicu.

Dario Džamonja bio je kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Komunist, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica.

“Te su njegove kolumne – koje obuhvaćaju i dobar dio knjige Ako ti jave da sam pao… – čitatelji izrezivali, pa ih ispresavijane nosili u novčanicima, kao neku vrstu životnoga manifesta, ili onoga jednog najvažnijeg teksta, kojem je mjesto uz slike djece i žene, u pretincima u kojima se danas, obično, drže kreditne kartice”, pisao je Miljenko Jergović.

Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993, Writes Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine.

Za života je objavio Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Drugo izdanje, Priručnik, Oni dani, Prljavi vešPisma iz ludnice. Posthumno su mu, između ostalih, objavljeni izbori priča Ptica na žici, Priče…

Džamonja je treći put umro u Sarajevu 15. oktobra 2001. godine.

 

 

Vaš komentar

ZIPA OVO

Posljednji nastavak – Moja priča o Indexima: Bila je čast biti dio te institucije/VIDEO

Jedna od najpoznatijih Jugoslovenskih grupa Indexi, osim po progresivnoj muzici, ostala je zapamćena kao brend …