Monday , December 11 2017
Home | Sport | Ostali sportovi | Sportista koji je u ratu donio prvu medalju za BiH: Jedina želja mi je da je poklonim Muzeju sporta
Eldin Pekmez

Sportista koji je u ratu donio prvu medalju za BiH: Jedina želja mi je da je poklonim Muzeju sporta

Nedavno se navršilo tačno 25 godina otkako je Bosna i Hercegovina dobila prvog osvajača medalje na jednom međunarodnom takmičenju. Ime koje je zlatnim slovima upisano u historiju bh. sporta je ono karatiste Eldina Pekmeza koji se okitio bronzom na Mediteranskim igrama u francuskom Montpellieru 1993. godine.

 “Rodio sam se u Sarajevu 1971. godine u sportskoj porodici. Otac Kasim je bio fudbaler Željezničara u generaciji Ivice Osima, a poslije je bio trener fudbalskog kluba Pofalički. Odrastao sam pored stadiona Grbavica i bukvalno sam sa prozora mogao gledati utakmice, tako da mi je život i nekako započeo sa sportom”, kaže na početku razgovora za Klix.ba Pekmez i nastavlja:

 “Krenuo sam očevim stopama i počeo trenirati u Želji kao pionir, ali sam poslije kratkog vremena odustao od fudbala i počeo trenirati karate u sarajevskoj Bosni. Brzo sam napredovao i počeo praviti velike rezultate. Sa 16 godina sam postao kadetski prvak Jugoslavije i najmlađi seniorski reprezentativac Jugoslavije. Sa sarajevskom Bosnom sam osvajao veliki broj nacionalnih i internacionalnih takmičenja. Trener mi je bio Rajko Radulović, koji je jedan od stubova kluba zajedno sa Salkom Ćurićem i Draganom Vikićem u toj poznatoj generaciji”, kaže Pekmez.

Rat dočekao u Sarajevu

Kao 21-godišnjaka te nesretne 1992. godine ga je zadesio rat.

“Rat sam dočekao u Sarajevu, gdje sam proveo godinu dana i u novoformiranoj Državnoj sportskoj zajednici dobio sam poziv od selektora Ivana Ivandića da predstavljam Bosnu i Hercegovinu u karateu na Mediteranskim igrama u Francuskoj”, govori Pekmez.

Izaći iz opkoljenog i razrušenog Sarajeva te 1993. godine bila je, činilo se, nemoguća misija.

Trenirali smo u Domu milicije koliko je bilo moguće. Jedini način za napuštanje opkoljenog grada je bio izlazak preko aerodromske piste koja je bila pod kontrolom UN trupa koje su nemilosrdno zabranjivale izlazak iz grada”, prisjeća se Pekmez i nastavlja:

“Okupilo se nas desetak izabranih sportista i u aprilu 1993. godine u noći smo krenuli sa ‘probijanjem’ iz grada. Dogovor je bio da se sretnemo sa ostalim sportistima iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj, tačnije u Puli, gdje smo trebali početi zajedničke pripreme pred nastup na Mediteranskim igrama u Francuskoj”, kaže Pekmez.

Presudna pomoć Envera Delimustafića

Odlazak u Francusku čitava delegacija zahvaljuje jednom čovjeku.

“Novaca gotovo da nismo ni imali i ogromnu logističku i finansijsku podršku smo dobili od Envera Delimustafića i njegove porodice koji su obezbjedili osnovne uslove smještaja i transporta za čitavu ekipu. Da nije bilo njegove pomoći, ne bi bilo moguće da nastupamo. Počeli smo sa pripremama u Puli, a samo dvije nedjelje poslije toga karate reprezentacija BiH je učestvovala na Evropskom prvenstvu u Češkoj. Tamo sam zauzeo peto mjesto u apsolutnoj kategoriji, čime nisam bio zadovoljan. Međutim, cilj su bile Mediteranske igre za koje sam imao malo više vremena da se spremim”, kaže Pekmez.

“Dolazak u Francusku je bio pun političkih igara. Uglavnom je dolazilo do velikih birokratskih problema jer je BiH bila bukvalno u nastajanju i, počev od pasoša, pa do ostalih prijava, dolazilo je do stalnih zastoja, objašnjenja… Napokon smo dobili akreditive za nastup i pojavili se kao državni tim sa svim obilježjima što je za mnoge ljude bilo čudno jer za BiH gotovo da niko nije znao. Znali su samo da se u Jugoslaviji ratovalo”, govori Pekmez.

Problem sa manjkom kilograma na vaganju

Pekmez je prije početka takmičenja imao veliki problem sa kilažom. Prijavljen je za tešku kategoriju (80 i više kg), a iz Sarajeva je izašao sa samo 65 kg.

“Nastupao sam u teškoj kategoriji kao kapiten tima, ali sam prvi dan diskvalifikovan sa vaganja jer mi je nedostajalo nekoliko kilograma. Iz Sarajeva sam izašao sa 65 kg, a prije početka takmičenja mi je nedostajalo nekoliko kilograma do donje granice. Morao sam ‘navlačiti’ težinu maksimalno, što je sportistima poznato i ne bas prijatno. Dobio sam rezervno vaganje poslije nekoliko sati i sa nekoliko litara vode koju sam popio, ‘navukao’ sam na 80 kg, a odmah poslije prolaska na vagi sa ‘zadovoljstvom’ sam povratio”, prepričava Pekmez događaje iz Montpelliera.

Slika za historiju: Prva medalja za BiH

                  Slika za historiju: Prva medalja za BiH

U Montpellieru Pekmez je osvojio bronzanu medalju.

Milan Lane Gutović - Hit Komedija"Ukrađena Ličnost" - Toronto

“Preko Italijana i Grka koje sam pobijedio ušao sam među najbolja tri takmičara. Treću borbu sam izgubio od aktuelnog prvaka svijeta, Španca Olivaresa i zlatna medalja je ostala nedosanjani san za mene. Za treće mjesto sam se borio protiv turskog predstavnika. Dvorana je bila prepuna i usijana od navijanja, čini mi se da mi se čitav život treninga akumulirao u tu borbu. To je bila šansa da BiH po prvi put u historiji ne završi samo sa nastupom, već i sa medaljom”, kaže Pekmez.

Posljednji vrisak od sreće za historiju

Nakon pobjede sa dva poena razlike emocije su ga preplavile.

“Kada je zazvonio kraj meča, doživio sam sportski vrhunac karijere. To nikada neću zaboraviti, taj posljednji vrisak od sreće koji odlazi u historiju. Penjem se na podij i gledam kako se podiže bosanska zastava sa ljiljanima prvi put na velikoj sceni, a samo malo prije toga bio sam na drugoj strani ‘planete’, u ratnom gradu. Taj osjećaj je neobjašnjiv”, kaže Pekmez koji je postao glavna meta znatiželjnih novinara koji su tog ljeta izvještavali iz Montpelliera.

Pekmez je na taj način postao pravi ambasador zemlje koja je samo malo više od godinu dana prije postala međunarodnopriznata država.

“Sljedećih dana imao sam dosta intervjua sa novinarima iz raznih zemalja koji su uglavnom postavljali ista ili slična pitanja bazirana na rat i dešavanja u BiH. Promocija države je bila velika kroz ovaj sportski rezultat, kao i dokaz postojanja sportskog kvaliteta u istoj, što je bilo veoma moćno političko oružje koje je išlo u prilog zemlji i skrenulo pažnju svijeta i evropske javnosti na uzašna krvoprolića i dešavanja u BiH”, govori Pekmez.

Nakon završetka takmičenja postavilo se logično pitanje – šta i gdje sada? Nazad u Sarajevo se, kaže Pekmez, nije moglo zbog sukoba ARBiH i HVO-a.

“Dan prije zatvaranja sportskog sela u kom smo se nalazili, imali smo posljednji sastanak sa našom delegacijom. Obaviješteni smo da su izbili novi sukobi u dijelovima BiH pod kontrolom HVO-a i da je bilo koji način povratka ili komunikacije totalno blokiran. Postojale su dvije opcije – da odemo u neki kamp u Turskoj gdje možemo biti smješteni ili da se snalazimo individualno. Predsjednik Olimpijskog saveza BiH mi je na rastanku dao svoju biznis karticu i 100 njemačkih maraka, čestitao mi na medalji i to nam je bilo posljednje rukovanje. Ostao sam sa torbom i medaljom da se snalazim”, kaže Pekmez.

                Životni put ga je nanio u Sjedinjene Američke Države, gdje se skrasio i živi do danas.

“Iz Francuske sam se ukrcao u voz i otišao u Njemačku, gdje sam proveo neko vrijeme i odlučio da dignem sidro i sa porodicom odem u SAD, gdje i danas živim. Nastavio sam se baviti sportom u SAD-u. Posljednji put sam izašao na borilište 1999. godine. To je bilo u Las Vegasu, gdje sam sa američkim timom nastupao protiv reprezentacije Japana. Imao sam par teških povreda, operacije i takmičarska karijera je za mene bila završena. Nastavio sam školovanje, završio školu za profesionalnog trenera i kineziologa. Danas radim u svom klubu”, kaže Pekmez.

Eldin ima samo jednu želju

Kako to obično biva kod nas, niko od političara, niti čelnih ljudi iz Olimpijskog komiteta ili Karate saveza BiH ne održava kontakt sa sportistom koji je donio prvu medalju za našu državu.

“Od Bosne nikada ništa nisam dobio, niti ću ikada išta tražiti. Jedina želja koju imam je da prva medalja Bosne i Hercegovine nađe svoje mjesto u Muzeju sporta, gdje joj je i mjesto. Bosna i Hercegovina će, nadam se, nastaviti sa sportskom tradicijom, ali prva medalja uvijek ostaje prva”, konstatuje na kraju razgovora za Klix.ba Eldin Pekmez, prvi osvajač medalje od osamostaljenja Bosne i Hercegovine.

Vaš komentar

ZIPA OVO

N/FSBIH

Bivši selektori o izboru novog kormilara: Fatih Terim nije rješenje za klupu Zmajeva

Nekadašnji selektori reprezentacije BiH smatraju da strani stručnjak ne može da donese dobro A timu …