Monday , December 17 2018
Home | Magazin | Kultura | Taman kad stasa generacija koja se suoči s prošlošću, krene novi rat
srbenka
FOTO: Srbenka - plakat

Taman kad stasa generacija koja se suoči s prošlošću, krene novi rat

Film, uglavnom u dijalozima između glavne junakinje i komesara kojeg je Grad zadužio da prati rad na predstavi, filozofski preispituje neke od postulata u kojima to društvo živi: neki glumci neće da igraju s Romima, neki, pak, misle da je predstava antirumunski čin, a film urađen u godarovskom maniru postavlja uvijek ista pitanja, na koje se teže odgovara što je društvo zapuštenije. Da li su sadašnje generacije odgovorne za zločine koje su učinile prošle i koliko su današnje životne okolnosti posljedica onoga što se dešavalo u prošlosti? Uvijek ista priča, reklo bi se, s tim da se u nekim sredinama ratovi događaju češće pa se “nema vremena” mentalno, kulturno i politički, “preraditi” materijal koji najčešće stoji negdje u ormaru ili pod tepihom.

“Nije važno ako nas historija zapamti kao varvare”, rečenica je izgovorena 1940. godine, na sastanku rumunske vlade, a pripisuje se Michalu Antonescuu, premijeru zemlje koju je vodio njegov prezimenjak Ion. Film otkriva krivicu vlade koja je bila saveznik Trećem Rajhu, i koja je odgovorna za masovnu egzekuciju Jevreja iz Bukovine i Besarabije, teritorija koje se danas nalaze na prostoru Moldavije i Ukrajine.

Reditelj filma Radu Jude vratio se u Drugi svjetski rat, “protresti” zločine Rumunske vojske koja se tri godine borila na strani Njemačke. “Kao djeca gledali smo rumunske filmove koji pokazuju kako se Rumunska vojska bori protiv nacista. No, to se nije dogodilo do 1944. godine. To zbog propagande danas niko ne razumije” objasnio je Jude, čiji je film nagrađen glavnom nagradom na festivalu u Karlovym Varyma, a prikazan je u okviru “Suočavanja s prošlošću”, možda i najzanimljivijeg programa upravo završenog 24. Sarajevo Film Festivala.

Mrakovic-Meat-Toronto

Oslobađanje od terora

Te stvari, uglavnom, zvuče poznato: većina sredina se teško miri sa zločinima počinjenim u njezino ime. A dosta tih “stvari”, počinje 1941. godine: nakon što glumica Ioana Iacob “povede” gledaoce u film i “uskoči” u svoj lik Mariane Marin, gledalac sazna nešto o rumunskoj pobjedi na Istočnom frontu, gdje je Odessa “oslobođena” od Crvene napasti. Mariani je odobrena predstava na gradskom trgu, koja bi trebala biti zvanična proslava te pobjede, ali ona ima drugi plan: ponovo pokazati masakr koji je uslijedio nakon opsade, što će biti nagovještaj rumunske epizode Holokausta, u kojem je prema Wieselovoj komisiji u toj zemlji stradalo između 280.000 i 238.000 ljudi.

Film, uglavnom u dijalozima između glavne junakinje i komesara kojeg je Grad zadužio da prati rad na predstavi, filozofski preispituje neke od postulata u kojima to društvo živi: neki glumci neće da igraju s Romima, neki, pak, misle da je predstava antirumunski čin, a film urađen u godarovskom maniru postavlja uvijek ista pitanja, na koje se teže odgovara što je društvo zapuštenije. Da li su sadašnje generacije odgovorne za zločine koje su učinile prošle i koliko su današnje životne okolnosti posljedica onoga što se dešavalo u prošlosti? Uvijek ista priča, reklo bi se, s tim da se u nekim sredinama ratovi događaju češće pa se “nema vremena” mentalno, kulturno i politički, “preraditi” materijal koji najčešće stoji negdje u ormaru ili pod tepihom.

U tom smislu je dokumentarac Srbenka, making off o predstavi čija je tema ubistvo srpske porodice Zec u Zagrebu, u decembru 1991. Oliver Frljić je 2014. u Rijeci radio predstavu, a Nebojša Slijepčević je kamerom bilježio sve što se okolo dešavalo: nedoumicu glumaca, psihološke lomove, proteste boračkih udruga zbog toga “što se ne radi predstava o hrvatskoj djeci koja su poginula u ratu”. Rezultat je skoro fascinantan, bolni dokumentarac u kojem sedmogodišnja djevojčica Nina osjećajući kako je djeca koja idu s njom u razred šikaniraju pita svoju majku:

– Mama, jel’ sam ja Srbenka?

Ta rečenica kao da otkriva svu banalnost zla nastalog na konstrukciji zastarjelih nacionalnih mitova na Zapadnom Balkanu. Djevojčica koja biva izopćena zato što je Srpkinja, a ne zna ni izgovoriti taj pojam, niti joj je jasno njegovo pravo značenje. Taj i takav teret se ovdje nosi od malih nogu, najčešće bez svoje krivice, a ne ostavlja se nikad, jer se njegova težina prenosi iz generacije u generaciju, bez obzira što ga vlasti, odnosno politički realiteti uvijek pokušavaju zataškati. Sve u svemu Srbenka je obavezno gradivo za pogledati, i sasvim je zasluženo osvojila nagradu za najbolji dokumentarni film.

Tačnost beznađa

Baš kao u filmu Ognjena Glavonića “Teret”, u kojem glavnu ulogu igra Leon Lučev, za šta je i nagrađen Srcem Sarajeva za najboljeg glumca. Mladi reditelj Ognjen Glavonić je 2016. uradio dokumentarni film “Dubina dva”, o masovnim zločinima koje su pripadnici srbijanskih vojnih odreda radili nad civilima na Kosovu 1999. godine. Taj zid šutnje i nezainteresovanosti društva za taj problem inspirirao ga je da uđe dublje u problem i iz toga je nastao “Teret”, film u kojem glavni lik Vlada (Lučev) prevozi za Beograd kamion pun leševa, ali ne želi ni znati ni misliti o tome. Usput sreće mladog rockera koji želi zauvijek otići u Njemačku, zaustavlja se u nekom krajputaškom burdelju gdje se odvija svadba s “pevanjem i pucanjem”, zaustavlja ga policija, i on konačno stiže u Beograd, parkirati i oprati kamion, što ga natjera na povraćanje. Mučan, tačan film, pun detalja poznavanja beznađa i negacionizma u kojem se našlo to društvo na kraju devedesetih. Oni koji od filma očekuju samo zabavu ne trebaju gledati nijedan od filmova o kojima je ovaj tekst.

Oni, pak, koji će se, poput reditelja Glavonića, koji stasavaju, a još nisu potražili utočište u nekoj zapadnoevropskoj ili prekookeanskoj zemlji upitati – “šta su nam naši očevi ostavili u amanet” – pogledaće i ove, ali i neke druge filmove prikazane u programu Suočavanje s prošlošću. Poput, recimo filma Chris, the Swiss, o švajcarcu Christianu Wurtenbergu, koji je na ratište u Istočnoj Slavoniji stigao kao novinar, a onda je pristupio internacionalnom vodu Zbora narodne garde, gdje je potom i ubijen. S leđa, od strane svog zapovjednika, zloglasnog Chica, bijesnog psa rata koji svoje usluge obično nude svim stranama, jer je rat za njih – posao.

Problem nas na ovim prostorima je manjak vremena za suočavanje s prošlošću. Taman kad se steknu uvjeti za to, i stasa nova generacija, počne novi rat. Koji je, obično, posljedica onog prethodnog. Baš kao što je rekao Ion Antonescu, jedan od ljudi s početka teksta, pronacistički Conducator Rumunije u vrijeme Drugog svjetskog rata, neka vrsta rumunskog Ante Pavelića, odnosno Milana Nedića: “Historija neće zaboraviti krivicu, i svi smo mi krivi. Jedni zato što smo šutjeli, drugi zato što smo radili pogrešno, a svi skupa zbog onoga što smo nosili.”

I zlikovac je nekad u pravu. Antonescu je, inače, osuđen i strijeljan 1946. godine.

Kod nas je, izgleda, problem što se zlikovcima, obično, daje za pravo. A strijeljani su, uglavnom, nevini ljudi.

Od čega nastaju dobri filmovi. Kako god, cijena je preskupa.

Piše: Ahmed Burić 

By Avangarda.ba

Vaš komentar

ZIPA OVO

Adis Elias Fejzić

Simbol BOSANSTVA – Fejzić: Stećak je nasljeđe oko kojeg se ne možemo tako lako posvađati

Htio sam da stećak analiziram kao skulptor, da vidim šta se o njemu može reći …