Tuesday , October 23 2018
Home | Magazin | Aktuelnosti | Tko to tamo sjedi
u tramvaju
FOTO: Voznja tramvajem

Tko to tamo sjedi

Mnogi mladi danas ne poštuju osnove pristojnosti, poštovanja i lijepog ponašanja drugima, što se može dobro vidjeti u javnom prijevozu.

Možda i nisu toliko u krivu svi oni koji, unatoč letargiji na ovim vječno mrgodnim i defetističkim prostorima te čuđenju i neslaganju te mrgodne većine, tvrde da se bez obzira na probleme s kojima se narodi ove regije svakodnevno nose, živi bolje nego ikada.

Iako mnogi i dalje jedva spajaju kraj s krajem, čini se nekima da standard teško da je ikada doista bio viši, barem naoko… Za vrijeme bivše SFRJ postojalo je nešto što mnogi smatraju ‘zlatnim razdobljem’, ali ipak se išlo u Trst po traperice, u Graz po nešto drugo… Stigle su i razne redukcije, nestašice svega i svačega, stabilizacija…


No, odavno se više ne mora potegnuti u Trst ili Graz – svega ima na policama domaćih trgovina, voze se bolji automobili, dobar dio ljudi si svašta može priuštiti, pa i oni tanjeg novčanika…

I svatko juri svojim putem da zadovolji svoje stvarne ili umišljene potrebe.

“Ha, nije nam to omogućio samoupravni socijalizam, nego kapitalizam po kojemu, kakav god bio, stalno pljujemo”, reći će optimisti.

Natjecanje u egzistenciji i erozija vrijednosti

Na stranu što su cijene koje se ponekad moraju platiti više od koristi tih blagodati – sjetimo se samo posljednje velike krize – cijena se plaća i u društvenim odnosima i temeljnim vrijednostima koje ostaju u glavama sve starijih, odlazećih generacija.

Nove okolnosti obično nastoje preoblikovati stvarnost na način da ona u najmanju ruku prevaziđe svoje prijašnje ‘agregatno’ stanje.

Kada bi se ideja kapitalizma pojmovno ogolila do kraja, njezin sinonim bio bi natjecanje, što je njegova priroda, a u kojemu svatko ima samo jedan cilj – doći do onoga što je naumio, bez obzira na potrebe drugih, pogotovo u uvjetima strelovitog razvoja tehnologije, koja mnogima sve više ‘zamjenjuje’ bića od krvi i mesa.

Ali to nije bilo kakvo, nego cjeloživotno natjecanje u disciplini egzistencije, borba na biti ili ne biti, umjetno stanje koje oponaša prirodno, ali u kojem se vrijednost pojedinca ne mjeri njegovom istinskom snagom, ljudskošću i dostojanstvom koje mu pruža činjenica što je čovjek, nego imovinom, pozicijom/mjestom koje zauzima, moći koju donosi.

A kada je tako, onda i mnoge općedruštvene vrijednosti poput poštovanja, lijepog ponašanja i bontona općenito erodiraju.

Jedan sam dan putujući tramvajem sa zagrebačke Trešnjevke svjedočio kako su, dok je tramvaj stajao na stanici, požurili prema prvim vratima stariji gospodin i slijepa gospođa sa štapom, u društvu.

Mladi u sjedalima i stari na drhtavim nogama

Kako su se počeli uspinjati, na prvo mjesto rezervirano za invalide, bez obzira na istureni štap slijepe žene i pomoć koju ju joj je pružao gospodin, spustila se djevojka od svojih 20-ak godina.

“A gospođice, pa taman sam prokomentirao ‘odlično, i sjedalo ti je slobodno’ i onda ste vi sjeli”, reče gospodin sa smješkom i jedva uočljivim prijekorom u pokretu rukama.

Gledajući ga sa čuđenjem, djevojka je neodlučno ustala i prokomentirala da ne razumije u čemu je problem – okrenula se prema dubini tramvaja, pokazujući rukama i rekla uz isto čuđenje: “Pa ima još slobodnih mjesta, evo pogledajte tamo otraga ima nekoliko mjesta”.

Nikome nije ni palo na pamet da je upita je li normalno da ona sjedne na mjesto za invalida koji upravo ulazi ispred njezinih očiju u tramvaj, umjesto da upravo ona sama odmah u startu ne krene prema tim praznim sjedalima, a ne da tumači da je slijepa žena trebala udarajući ispred sebe štapom hodati na drugi kraj tramvaja ne bi li našla slobodno mjesto.

Bez percepcije svijeta oko sebe

Priznajem, reagirao sam na to na način za koji sam odmah poželio da je bio drugačiji. No, nabio sam i sam neke godine, iako ne previsoke, te jednu kroničnu bolest zbog koje često s jakim bolovima u nogama idem na posao, pa je čak i tada više izuzetak nego pravilo da ne ustanem i prepustim sjedalo starijima ili invalidima.

Situacija me isprovocirala, pogotovo zato što su, ne tako davno rijetke scene da mlađarija sjedi dok starije osobe poduprte raznoraznim štakama, štapovima stoje na drhtavim nogama, danas postale uobičajena stvar.

Dobar dio mladih danas sjedi sa slušalicama u ušima, zureći u mobitele i kroz prozor, praveći se da ne percipiraju ostale. Zanimljivo – velikom većinom su to djevojke, dok su mladići daleko obazriviji.

Slično je i sa stajanjem na vratima i nepomicanjem da se propuste putnici koji izlaze. Kao da na mjesto koje zauzimaju imaju neko posebno, samorazumljivo i neupitno, od neke više sile ili po prirodi dodijeljeno pravo.

Što je najgore, čini se da oni koji tako rade – iako sam uvjeren da onih drugih ima daleko više, jer čovjek uglavnom primjećuje ono što doživljava negativnim – doista svoju situaciju doživljavaju tako i o tome niti ne razmišljaju.

I čini se da se možda uopće ne prave, nego doista ne doživljavaju svijet oko sebe.

Upravo kao što je spomenuta djevojka očito bila iskreno začuđena zbog toga što je morala ustati i kritike koju je doživjela – njoj po svoj prilici ni nakon svega toga zapravo nije bilo jasno u čemu je problem.

Počinje sa žvakom…

I dok možemo raspravljati je li nam kapitalizam dao slobodu, pa i slobodu izbora, jedno je sigurno – nije nam suzio izbor što ćemo učiniti kada sjednemo u tramvaju, autobusu ili trolejbusu, a pored nas stane netko kome je potrebnije ili je barem primjerenije da sjedne.

Naime, ni njegova bezobzirna, ledena, proračunata i amoralna načela funkcioniranja koja nameće i kojima one ‘sporije’ u utrci ignorira i odbacuje kao ‘slabu kariku’, ne mogu uništiti osjećaj za ispravno, vrijedno, pravedno…

Ne pada mi, dakako, na pamet onoj djevojci pripisati ‘osobine’ tog proizvedenog, ali ipak ‘samoodržavajućeg’ entiteta koji se hrani ljudskom nesavršenošću.

No, erozija kriterija i sustava vrijednosti obično počinje neprimjetno, s malim stvarima, sve dok u pogodnim uvjetima ta gruda ne izađe iz okvira i postane lavina koja prožme cijelo društvo.

Ili kako je to jednom davno slikovito rekla majka jedne moje tadašnje prijateljice, upozoravajući: “Slušajte vas dvoje, znam ja kak’ to ide, počinje sa žvakama, zatim idu cigarete, a onda…”

Izvor: Al Jazeera

Vaš komentar

ZIPA OVO

Hoću kući

Hoću kući: Čipovi i mlijeko/ VIDEO

Zlatan Mulabegović, povratnik iz Švicarske, počeo je u BIT centru u Tuzli, gdje se mladim …