Tuesday , September 18 2018
Home | Pozitiva | Kolumne | Toni Skrbinac – Priča za popodne: Poslovođa
prica za popodne
FOTO: Ilustracija

Toni Skrbinac – Priča za popodne: Poslovođa

Otanjili novčanici, prohujala mladost, omekšalo se

Našla se tako jednom ocvala grupa sarajevskih džeparoša u omiljenoj kafani kod Šete na Baščaršiji, čija vremešna konobarica Naza pamti svakog od njih i iz zlatnih dana, kada su puni love pronađene, naravno, u ukradenim novčanicima na ovo isto mjesto dolazili i nemilice trošili. Kao da se nisu mučili da je “zarade”. Niti su to više oni momci, niti ona vremena, ali opet duša im zanovijetati i svaki čas Nazu prozivati da udovoljava njihovim prohtjevima.

– Pa, bona Nazo, kad smo ti naručili sitni, jebote sitni, osim nimeta.


Naza zauzela borbeni položaj iza šanka. Jednom rukom se naslonila na pult, a kažiprstom druge prijeti po zraku:

– Pravi se, bolan, pravi… a i nije ovo ekspres restoran da dobiješ čim naručiš. I ne psuj mi više, jesi li čuo.

Otanjili novčanici, prohujala mladost, omekšalo se, omekšalo.

– Vala mogo je dosad biti, Nazo. Kad ikad smo ga naručili!

– Mogo je, al eto nije. A ako misliš i dalje psovati, idi fino kući svojoj Esmi pa njoj zapovijedaj i nju zajebaji, prešla Naza u kontraofanzivu.

– Ne smijem ja, Nazo, Esmi pisnuti, ona je još i gora od tebe, šalje Grom pomirljivu rečenicu Nazi, a društvu, kad ona ne gleda, namiguje. To je kad ono cijelu jednu stranu lica iskriviš i drugima pokazuješ da nije istina to što govoriš. I stvarno, djelovalo je: Eno Naze kod prozorčeta na koji kuhinja izdaje hranu:

– Hajde šta si razvukla s tim sitnim, vidiš da ne mogu ostati od njih…

A oni će onda malo, ispotiha, da ispsuju Nazu i kafanu u kojoj su tolike pare ostavili, a vidi sad šta ih snalazi. Pa će se posvetiti sebi i svojim životima. Malo je tu ozbiljnih tema, uglavnom ko će koga nešto zeznuti i ko će kakvu uspomenu iz naftalina izvaditi…

– Znaš kad smo ono ja, Grom i Faćko u Trstu uzeli papka, kolko je ono, Grome, majke ti, bilo u petljarci (petljarka: jedan od žargonskih naziva za novčanik; op.aut).

– Uuuuu, jebote, ti mi sad govoriš o Trstu. Kako ću se, bolan, sjetiti kad mi se događalo da ih petoricu za jedan dan uzmem?

– Ali papak je bio pun ko brod i ja sam ti reko, hajmo na njega, a ti hoćeš-nećeš, a kad smo ga uzeli, našli toliko para da smo odmah otišli na more, pa onda u Sarajevo. I sve od tih para.

To govori štucer Miko. Pomoćnik džeparoša, veoma važan u trenucima kada se izvršava to lakše krivično djelo. On je taj koji odvlači pažnju žrtve i mora uvijek biti originalan i spontan da žrtva ništa ne posumnja. Možda se je i šalio kad je pred svoje društvo i posebno pred Groma s kojim je najviše Evrope proputovao i najviše novčanika ukrao postavio, mrtav-ozbiljan, sljedeće pitanje:

– Znaš li, Grome, šta bih ja sada bio da nisam tebe poznavao i s tobom na put išao?

– Šta, pita Grom ko iz topa, a ostali radoznalo šute.

– Ja bih bio, ja bih bio do sada sigurno poslovođa granapa.

Svi u smijeh, a Miko i dalje tvrdi: “Bio bih, sigurno bih bio, a vi se smijte kolko hoćete.”

Je li to Miko ozbiljno mislio? Čuj poslovođa, pored toliko cjenjenijih zanimanja! Ja ipak mislim da jeste. A evo zašto.

U nekoliko mahala čije sam stanovnike prilično dobro poznavao dominantna zanimanja su bila radnička. Najviše onih koji su bili po tvornicama, pa zatim u građevinskim firmama, bilo je nešto komunalaca, a od zanata najbrojniji su bili moleri. Cijele porodice znale su živjeti od četke, mačka i ljetne sezone tokom koje bi radili od zvijezde do zvijezde, pa toliko zaradili da su mogli cijelu zimu odmarati i skoro svako veče na akšamluk otići.

A bilo je nekoliko poslovođa. Veće gospode nisi mogao zamisliti. Kuće im nove sa glanjc fasadama, avlije uredne, djeca obučena po posljednjoj modi, svaki vozi najbolje auto iz tih vremena. Kasne su sedamdesete, pa i osamdesete. Dok je odluka spore i glomazne birokratije o povećanju cijena cigarama, kafi, brašnu, ulju i raznim artiklima koji se nalaze na policama granapa i posluživanja stigla do tih istih granapa – robe je jednostavno nestajalo. Malo je pokupovao narod do čijih je ušiju stigla priča o poskupljenju, a ponekad su vješte poslovođe skrile u tom trenutku jeftiniji artikal da bi ga nakon popisa opet prodavale po novoj cijeni. Razlika u cijeni, jedan od načina da se napuni džep vještih trgovaca. A šta je važnije i ljepše u mahali onda (nije nešto drugačije ni sada) nego biti bogat?

I zato Miko večeras u kafani kod Šete svodeći svoj račun zaključuje da je trebao i mogao puno bolje proći da je doguro do – poslovođe. Grom i jeste i nije uvrijeđen. Kao da je on baš kriv. A nije.

– Pa dobro, Miko, ko je koga molio da se ide na put, ti mene ili ja tebe? Sjeti se malo kako si me munto danima čim ti nestane love: kad ćemo, kad ćemo, hajmo više, prisjeća se Grom.

– Joj, to ti sad govoriš. A jesi li mi jednom usred noći upao u kuću, jebote mi se svi prepali ko u to doba kuca, a ti mi reko: Hajde, spremi se, auto nas čeka, ne da se Miko i pobija Gromovu tvrdnju.

Možda bi i ostalo tako, neriješeno da Grom nije sačuvao zadnju žaoku.

– Ma kakav bi to ti mogao biti poslovođa kad si jedva završio osnovnu u Mjedenici? Ja ti ne bih dao da vodiš jedan sto na pijaci, a kamoli granap.

– Šta sam da sam završio, to nije tvoja briga. A šta si ti, koju si to ti školu završio? I vi što se smijete, kakve su to vaše škole? Pa svako od vas više je bio u zatvoru, nego u školi. I vi se meni smijete, ne da se Miko.

Tema je iscrpljena. Jedino još tu i tamo Grof dobaci: “I on s Mjedenicom hoće da bude poslovođa.”

Idu nove runde, bokali se prazne. Naza pitala još jednom “ako hoćete još nešto za mezu, naručite, kuhinja se zatvara”, a malo poslije obznanila: “Hajmo, valja i meni spavati.”

Ali njima se nikako ne ide. Posebno Gromu, on bi još i da pije ali i da Mikija opet malo podjebava.

– Nazo, jesmo li ti to, majke ti, dosadili?

– Eeee, kad ikad ste vi meni dosadili, ne štedi ih Naza.

– Jel to zato što smo džeparoši?

– Jeste, oštro odgovara.

– E, pa onda daj nam jednu na račun poslovođe. Njegovu ne možeš odbiti.

– Jebo ti poslovođa (zamislite dalji dio psovke), bljuje vatru Miko. Smiju se svi, ne može se ni Naza suzdržati.

Donosi bokal. Tjeraju i nju da nazdrave oproštajnu. Grom diže štamplić: “U zdravlje našeg poslovođe!” Miko nema više riječi. Strijelja ih pogledom, a već je i u onoj fazi kad mu postaje svejedno šta ko govori. Pa makar je i protiv njega.

Čim su spustili štampliće, Naza ih kupi i daje do znanja da je dernek gotov. Izlaze u noć. Poslovođa zaboravljen. Na meti je Naza.

– Jesil’ vidio kako nas izbaci, ko da smo zadnji klošari!?

Svi se slažu i takmiče ko će reći koju više protiv Naze i kafane u kojoj su tolike pare ostavili.

– E, neću više ovdje piće popiti makar ga nikad ne popio, kaže Grom, a ostali kao da su na glasanju: Neću ni ja, neću ni ja, neću ni ja.

Ako ne sutra, a onda prekosutra sigurno: šta mislite gdje ćete sresti Groma i njegovo društvo?

 

By Oslobođenje

Vaš komentar

ZIPA OVO

Muhamed Fazlagić Fazla

”Prodao sam svoju kuću u SAD-u i kupio kartu u jednom pravcu”/ VIDEO

Muhamed Fazlagić Fazla je prvi predstavnik Bosne i Hercegovine na Eurosongu 1993. u Millstreetu u …