Monday , December 17 2018
Home | Pozitiva | U potrazi za Bosnom u New Yorku
bhff
FOTO: Bosanskohercegvački Film Festival (BHFF) u New Yorku

U potrazi za Bosnom u New Yorku

Iako nema crvenog tepiha, glamura, haljina, poziranja i autograma, osjećamo da smo stigle na pravo mjesto.

                 Na Times Squareu sve blinka ispred vaših očiju/ Al Jazeera

U New Yorku svega ima previše. Boja od koje oči zasuze, mirisa kineske hrane koja ujeda za grlo kada se pomiješa sa mesnim delicijama sa roštilja koje mame iz susjedne kuhinje, previše buke, trke, sirena, alarma, uzvika, previše naroda.

Ta različitost je ono zbog čega se meni ovdje sviđa, započinje priču Elma, koja već 10 godina živi ovdje. Ona me kao slijepca vodi od aerodroma do jednog voza, koji vodi do drugog voza, pa onda i trećeg gdje mi nasmijano kaže da se opustim “ima vožnje pola sata, ali ne brini, ne moramo presijedati”.

Mrakovic-Meat-Toronto

Kako u ovom vrtlogu svega i svačega, ostati fokusiran, miran, strpljiv kad sa svih strana napada gužva, nedostatak vremena, razdaljina. “Navikneš se”, blago me podsjeća moja novostečena drugarica.

Tačno je da mogućnost adaptacije očuvala našu vrstu kroz desetine hiljade godina. Možda ipak u trideset i nekoj taj talenat mi je malo oslabio. Da, sve je lakše kad si mlad, u sebi pjevušim dok pokušavam otjerati trnce koji kolaju od peta do vrha glave.

                 Kako u ovom vrtlogu svega i svačega, ostati fokusiran, miran, strpljiv kad sa svih strana napada gužva/Al Jazeera

Tu vibraciju kad prvi put vidite Times Square, mogla bih pokusati dočarati slikom koju vidite dok ste u roller coasteru. Sve blinka ispred vaših očiju, znate da kratko traje i da ste vezani, a opet ruke vam se znoje. Želite kao ljudi do vas dignuti uvis obje ruke i vrisnuti od radosti, ali glasić se spustio u dno stomaka dok od adrenalina srce osjećate u grlu. I kad se jednu aveniju pomjerite, kao kad napokon dodirnete tlo, osjećate trnce, laganu omamljenost i nejasno olakšanje jer je prošlo.

“Pretjeruješ, pa cijeli Manhattan je veliki park”, kaže Elma misleći na Central park koji bi kod nas u Bosni, dodaje, brzo bio izbetorniran iz “strateških ciljeva”. I dok pričamo o njenoj Uni, mom Tesliću, te neizbježnom ratu koji nas je kao djecu, a sada žene, kako mi to zaključujemo, i oslabio i osnažio, dolazimo do jedne sive zgrade. Tražimo dio Bosne tu, tražimo domaću filmsku čaroliju. Ja se nadam da ću nakon 9 mjeseci gledati film, a da se ne bojim trepnuti jer ću bitno propustiti, neću razumjeti jer je na drugom jeziku. Elma ide kako moja podrška, radoznala, jer za 15 godina postojanja, sada prvi put čuje za BH Film Festival.

Iako nema crvenog tepiha, glamura, haljina, poziranja i autograma, osjećamo da smo stigle na pravo mjesto. Za nama ulazi mladi par koji nas pozdravlja sa “Ćao” uz šaljiv komentar “naša posla, mora projekcija kasniti”. Brzo ulazimo u priču pa saznajem da je Amir jedan od autora čiji film će biti prikazan narednog dana, dok djevojka kaže na engleskom da “razumije naš jezik, ali ga slabo priča”.

Generacija koja ne govori ‘naš’ jezik

To da druga generacija Bosanaca i Hercegovaca ne govori BHS jezik nije ništa novo. O tome kako da istaknemo razlike, vjerujem da smo prvi svjetskom vrhu. Kada treba naći ono što nas spaja, poput jezika, nismo bas najsjajniji primjer. Krivicu ne svaljujem na one u zemlji i ove u dijaspori. Tužno mi je zamisliti nane i bake koje godinama blijedo gledaju u ekrane telefona, tableta, kompjutera dok unuci na stranom jeziku nešto u trku promumljaju. I organizatori BH festivala publiku pozdravljaju na engleskom.

Razumijem, možda ima Amerikanaca u publici, mada se više brinem za one koji ovdje žive 20 godina, a koji još djeci stidljivo odlaze na roditeljski jer ne govore dobro engleski.

U naredna četiri dana, u šarenilo New Yorka, istopiće se i boje najnovijih filmskih ostvarenja iz Bosne. Zašto rat i dalje dominira filmskim platom, pitanje je za autore.

Amir kaže uz osmijeh da u njegovom filmu nema rata, samo dobra partija šaha. I dok komentarišemo da nad našom zemljom, decenijama, poteze vuku neki koji je ne zaslužuju, a mi dopuštamo i hranimo svoju bespomoćnost, dolazi kraj prve festivalske nocći.

Zlatna jabuka sa bosanskim mirisom čeka na ovogodišnje dobitnike BH Film Festivala u New Yorku. Za nas u Bosni trebalo bi ukrasti malo i mirisa, i boja i čarolije iz New Yorka. Da bar to mogu ponijeti u koferu.

Izvor: Al Jazeera

Vaš komentar

ZIPA OVO

Fra Mile Babić

Fra Mile Babić: Ispada da je važnije biti pripadnik nacije, naroda, etnije, nego biti čovjek

Teolog i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Mile Babić u razgovoru za Vijesti.ba …