Saturday , September 21 2019
Home | Pozitiva | Kolumne | Uspon i suton Male Bosne u St. Louisu
FOTO: Sebilj u Bevo Millu - St.Louise

Uspon i suton Male Bosne u St. Louisu

Bosanske izbjeglice su vratile život u zapušteni dio grada na Mississippiju, ali je kasnije i njih privukao miris predgrađa

Pise: Melina Delkic/NY Times

Berizu Nukiću su trebale oko dvije godine, nakon što je sletio na novi kontinent kao ratni izbjeglica, da pokrene vlastiti biznis. Gospodin Nukić je naučio engleski jezik u hodu, a počeo je sa jednostavnim konceptom – turskom kafedžinicom za Bosance koji tursku kafu piju kao vodu. Uskoro je proširio biznis sa delikatesima, a zatim je otvorio restoran Berix, radeći 18 sati dnevno i noseći bosansko-engleski rječnik u svom džepu. 

Sve je to uradio u Bevo Millu, nekoć ruševnom naselju u južnom dijelu St. Louisa, koje je uskoro postalo materijal za američke snove. Tamo gdje su prozori zatvoreni daskama obrubili ulice, a inicijative za razvoj grada nikad nisu pomaknute s mrtve tačke, 1990-ih stigle su hiljade izbjeglica bježeći od brutalnog etničkog čišćenja, pola svijeta dalekom, sa planovima za biznis i obnovom domova. Naučili su engleski, otvorili kafiće i frizerske salone i prije nego su donijeli život, boju i mirs svježe ispečenog hljeba u područje, koje će postati poznato kao Mala Bosna. 
Amer Iriškić (28) prisjeća se dolaska u naselje kao sedmogodišnjak 1998. godine, tri godine nakon krvavog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. 
– Ljudi su bili vani sve vrijeme i to je bila lijepa atmosfera, kaže on.

Mrakovic-Meat-Toronto

Depopulacija St, Louisa

On i njegovi prijatelji igrali su košarke u ulici iza kuće. Njegov otac i stric otvorili su mesnicu gdje su prodavali janjentinu i teletinu koja je nedostajala njihovim kupcima Bosancima i drugim stanovnicima koji su je zavoljeli. 
Za St. Louis, grad koji je gubio stanovništvo decenijama – imao je oko 400.000 stanovnika 1990- ih, sa više od 800.000 1950-ih – priliv onoga što je procijenjeno kao najveća populacija Bosanaca izvan Bosne činilo se da djeluje magično. Prvi put za nekoliko generacija, urbana priča o napuštenim kućama, stagnirajućim poslovima i nestajućim ljudima izgledalo je da se mijenja. 

Ali to nije potrajalo. 

Smrtonosni napad u Bevo Millu u kojem je Zemir Begić, mladi Bosanac koji je bio vani sa zaručnicom, ubijen od strane četvero tinedžera, potresao je zajednicu 2014. godine. Bosanci su marširali ulicama, tvrdeći da policija nije učinila dovoljno da susjedstvo održi sigurnim. Semir Nukić, član porodice koja posjeduje Berix, prisjeća se grupe siledžija koji napuštaju obližnje barove, često uzrokujući probleme i upadajući u tuče, a policija bi nazvala restoran da traži snimke sa sigurnosne kamere. Jedne noći, ispričao je on, čovjek upetaljan u tuču ubačen je kroz prozor restorana. 

Rastući kriminal također zabrinjava Iriškićevu porodicu. 
– U kuće naših znanaca, prijatelja i porodice je provaljivano, sjeća se on.
Njegova porodica je čula da su škole bolje u predgrađima, i da će tamo moći igrati u dobrom nogometnom timu. Jedan od pionira egzodusa Bosanaca iz grada bio je Beriz Nukić, koji je preselio Berix iz Bevo Milla, gdje je postao lokalna znamenitost, na jug, u trgovački centar koji je razvio u pregrađima okruga St. Louisa 2010. – prije nego su se najgori problemi otkrili. Iriškići su se također preselili na jug i otvorili mesnicu u pregrađu tri godine kasnije.

Otada su mnoge perjanice biznisa u Maloj Bosni preselile ili zatvorene. Bosna Gold, ogromni restoran i mjesto za organizovanje događaja, za čije ćevape se pričalo da mogu parirati onima u Sarajevu, zatvorio je vrata 2016. godine. Saloni, krojači, mesari i mnoštvo drugih bosanskih ustanova su ujedinjeno iselili iz grada, zajedno sa Bosancima koji su ih posjećivali. 
Slične priče se odigravaju u američkim gradovima još od decenije “baby booma” u 20. stoljeću, te se dokazalo da ih je teško preokrenuti. Nakon masovnog bijega u predgrađa, čak i velike investicije u gradske centre, sa novim uglađenim poslovnim distriktima i rapidnim promjenama centara gradova, često su omanule u pomoći gradovima, posebno na Srednjem zapadu, da zamjene stanovnike koje su izgubili. 
U St. Louisu proces je bio posebno težak jer su ljudi koji su ga napuštali bili upravo oni koji su viđeni kao spasitelji. 
– Nažalost, ovu ogromnu priliku koju smo imali sa velikom populacijom Bosanaca koji žive u gradu nismo maksimizirali, kaže Antonio French, bivši gradski vijećnik. “Tokom posljednjih 20 godina, izgubili smo većinu njih.” 

Zov periferije

Imigrantske zajednice svuda su se raširile u pregrađa. Mnogi kineski imigranti su preselili u San Gabriel Valley iz Chinatowna u Los Angelesu, i korejski imigranti iz New Yorka preselili su u predgrađa sjevernog New Jerseya i na Long Island. Ali urbana naselja koja su ostavili iza sebe bila su relativno zdrava i podmlađena. Iriškići su zadržali njihovu bivšu kuću u St. Louisu i sada je izdaju. No, kažu da je susjedstvo dodatno oronulo otkad su ga napustili. 
– Kada god odem da uberem kiriju, nikad nije isto, kaže Iriškić.”Ne vidite djecu u šetnji ili igri vani, kako se igraju u stražnjim ulicama. Postoje koševi na koje nije ošutana lopta godinama.”
 Na svom vrhuncu kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih bosanska populacija, uključujući Bosance rođene u Americi, dosegla je do broja od 70.000 u St. Louisu i okrugu, prema Međunarodnom institutu u St. Louisu, dobrotvornoj agenciji koja pomaže mnoge izbjeglice u regionu. Sada, kada su neki Bosanci potpuno napustili saveznu državu, agencija procjenjuje da je brojka manja od 50.000. 
I dok je teško tačno reći koliko ih je ostalo u jezgri grada, Anna Crosslin, direktorica Instituta, kaže: 
– Ne bih se iznenadila da se broje u stotinama, a ne hiljadama. 
Do nekog stepena, osipanje nekoć čvrsto vezane zajednice izbjeglica dio je normalnog procesa. Mnogi Bosanci su uselili u Bevo Mill i druge dijelove Južnog grada da budu blizu Međunarodnog instituta. Uzeli su časove engleskog jezika na Institutu, oslanjajući se na javni prevoz za kretanje, i u ranim danima često im je nedostajalo novca za kupovinu kuće sa dvorištem. Ipak, vremenom su mnogi postali mobilniji, a predgrađa su im postala pristupačna. 
  
Arina Galić, krojačica koja se zanatu učila u Bosni i posjeduje Arina Alterations, kaže da su je dnevne neugodnosti ograničenih parkinga i napučenih ulica nagnale da preseli u Mehlville, predgrađe. Njeni kupci cijene njenu novu lokaciju blizu malog marketa i dva velika autoputa, dok ona kaže: 
– Kada sam stigla ovdje, svi su bili tako sretni jer imate bolje parkinge, dobar prilaz. 

Mnogi iseljenici u predgrađe kažu da Mala Bosna nije nestala, samo se pomjerila. Trgovački centar gdje je sada Berix također se nalazi u Mehlvilleu. Gospodin Nukić iznajmljuje prostor u centru drugoj dvojici Bosanaca. 
– Držimo zajednicu na okupu, kaže on. 

Ured bosanskog osiguravajućeg agenta je u istom centru. S druge strane ulice, banka je dostupna bosanskim mušterijama, a bosanska džamija je niz put. 
– Kada želite izaći da uzmete zraka, vidite ljude koji sjede vani, piju kafu i tako to – to je stvarno cool, kaže gospodin Irišikić. 
St. Louis sada traži za nove načine da načini područje Južnog grada privlačnim za život novim stanovnicima, odakle god oni dolazili. 

– Na mjestima poput Srednjeg zapada, za razliku od Sjeveroistoka ili Californije, morate ubijediti ljude da je to dobra ideja, ne samo da idu u unutrašnjost grada povremeno, nego da tu žive, pa čak i djecu podižu, kaže philip Kasinitz, direktor diplomskog studija na studiju međunarodnih migracija na Univerzitetu u New Yorku.  
– Za to će trebati obrat naspram pola stoljeća američkog načina razmišljanja, rekao je gospodin Kasinitz. 

 Nova nada

Gradski oci nisu izgubili nadu. Javni gradski školski sistem je ponovo stekao  povjerenje nakon izgubljene decenije. Novi plan za suzbijanje nasilja korišten u drugim gradovima, Cure Violence (bos. Izliječi nasilje), privlači pažnju. U Bevo Millu, nedavno se otvorilo nekoliko restorana, a niz radionica zajednice održan je ove godine, ciljajući da preobrazi Gravois Avenue u angažovaniji i življi prolaz kroz susjedstvo. 

Na istoku prema historijskoj četvrti Chippewa Park, prošle godine je pokrenut projekat razvoja koji uključuje desetine stambenih zgrada i hiljade kvadrata komercijalnog prostora, vrijedan 12 miliona dolara. Dodatnih 19 miliona pretvorio je obližnji YMCA u luksuznu stambenu zgradu.
– Žao mi je što su se mnogi Bosanci preselili, kazala je Carol Howard, vijećnica područja koje uključuje Bevo Mill. Ali rekla je i da nije zabrinuta za budućnost četvrti. Kazala je da je primjetila da se nova generacija mladih stanovnika St. Louisa useljava – oni ne dijele naklonost svojih roditelja ka predgrađu. “Oni žele mogućnost da šetaju”, kazala je ona o novim rezidentima. “Ako žele popiti pivo, mogu šetati i gurati bebu u kolicima”.

Možda će tu i ostati.

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Ko ih je ubio?

‘Zločin je zaboraviti zločin’ Autor: Štefica Galić 15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od …